U Beogradu je nestao Ivan Stambolić, bivši predsednik Predsedništva Srbije, blizak prijatelj predsednika Srbije i SR Jugoslavije Slobodana Miloševića krajem osamdesetih kada je Milošević počinjao svoju političku karijeru, a potom jedan od njegovih najvećih kritičara. Telo ubijenog Stambolića pronađeno je 28. marta 2003. godine na Fruškoj gori.
Priprema i organizacija zločina, a naročito njegovo uporno zataškavanje i sprečavanje istrage bili su suviše složeni da bi se pripisali maloj zavereničkoj grupi.
Izletište Zmajevac, na 453 m nadmorske visine, spada među najlepše delove Fruške Gore. „To je pravi lek za sve one koji traže mir u tišini i prirodi“, kaže se u prospektu Nacionalnog parka.
„Tek tu čovek oseti veličinu i snagu prirode i istovremeno lepotu života.“
Ivan Stambolić, bivši predsednik Srbije, teško da je mogao da oseti išta od toga dok su ga zasad nepoznata službena lica sprovodila šumskom stazom koja se sa asfaltnog puta odvaja prema Vrdniku. Šetnja nije dugo trajala, a završila se ispred pripremljenog plitkog groba sa živim krečom. Stambolića su ubili sa dva metka, od kojih je jedan ispaljen direktno u potiljak, a zatim su ga zakopali.
Tako su, na osnovu onoga što je dosad obelodanjeno iz istrage, izgledali poslednji minuti Stambolićevog života, 25. avgusta 2000. godine. Bilo je to mesec i jedan dan pre nego što su glasači Srbije prvi i poslednji put glasali protiv Slobodana Miloševića. Tog dana, pre deset sati izjutra, Stambolić je iz svog stana na Banovom Brdu otišao na uobičajeni jutarnji džoging; sa svoje šezdeset i četiri godine bio je u odličnoj kondiciji. Advokat Rade Paunović, Stambolićev komšija i redovan partner taj put nije mogao da pođe pa je bivši predsednik trčao sam. Držeći se uobičajenog rasporeda, seo je na klupu u blizini restorana Golf da se odmori i obriše znoj. Čuvar obližnje barake kasnije je ispričao da je video kako se pored Stambolića zaustavio beli furgon-kombi iz koga su izašla dva mladića: jedan je Stamboliću pokazao nekakvu legitimaciju ili značku, a drugi mu je uperio pištolj u glavu. Sledeće što je čuvar video bilo je da kombi odlazi, a Stambolića više nije bilo.
Pošto se Stambolić nije vratio sa džoginga, zabrinuta porodica je krenula da ga traži. Nakon što su se uverili da ga u Košutnjaku nema, i proverili bolnice, obratili su se policiji. Već oko pola dva, Stambolićev sin Veljko je u policijskoj stanici Čukarica pokušao da prijavi nestanak oca. Rečeno mu je da ne mogu da prime prijavu pre nego što prođe dvadeset i četiri sata. Isti odgovor Veljko Stambolić je dobio i u SUP-u Beograd. Tek u šest popodne, jedan policajac je upućen u Košutnjak, u kome su se već okupili brojni Stambolićevi prijatelji, ali ni on nije izvršio uviđaj jer pomenuta dvadeset četiri sata još nisu bila prošla. Tek sutradan, policija je u većem broju nagrnula u Košutnjak da u poznatom stilu pretražuje nebo i zemlju, naravno bez rezultata. Ovo je bitno, jer je Slobodan Milošević posle lagao Kiru Gligorova da je „porodica dugo čekala pre nego što je obavestila policiju, a za to vreme su kidnaperi mogli da ga odvedu i preko granice.“
U međuvremenu, porodica i komšije su počeli da se prisećaju kako su nedeljama pre Stambolićevog nestanka u blizini stana često viđali kratko podšišane mladiće od kojih su neke prepoznali kao radnike Resora državne bezbednosti, a i beli kombi sličan onom koji je video čuvar. U to vreme, njihovo prisustvo su objašnjavali činjenicom da u istom kraju žive i mnogi državni funkcioneri, na primer Mihalj Kertes, ali su se zabrinuli kada su shvatili da su momci iz DB-a prestali da se pojavljuju nakon Stambolićevog nestanka. Kada je advokat Nikola Barović na tu činjenicu ukazao Branku Đuriću, tadašnjem načelniku beogradskog SUP-a, rečeno mu je da je policija to proverila i da ti momci nisu iz RDB-a nego radnici telefonske centrale (iako ih niko nikad nije video kako se penju na bandere ili polažu kablove). Time su se slutnje porodice i advokata da je nestanak Stambolića organizovala država samo pojačane.
PRITISAKINEMOĆ: Još gore slutnje izazvalo je značajno ćutanje državnih medija poput Tanjuga, RTS-a i vodećih dnevnih listova, koji danima nisu hteli ili smeli da objave informaciju o Stambolićevom nestanku. Neki funkcioneri SPS-a i JUL-a su se pravili ludi, dok su drugi bili otvoreno podrugljivi. Tadašnji portparol JUL-a i savezni ministar za telekomunikacije Ivan Marković rekao je na konferenciji za štampu 31. avgusta 2000. da „državni mediji više dana nisu zabeležili nestanak Ivana Stambolića, jer im je to verovatno beznačajna informacija“. „Vi pretpostavljate“, nastavio je Marković, „da savezni ministar za telekomunikacije treba da zna da li je neko otišao negde u šetnju i nije se vratio kući. Morate pitati onog ko je odšetao gde je odšetao.“
Svoj doprinos istrazi Marković je samo pet dana kasnije upotpunio još jednom izjavom. Na pitanje gledalaca užičke lokalne televizije TV5 „gde je Ivan Stambolić“, Marković je odgovorio: „Čućemo kada ga pronađu.“
Pamti se i njegova opaska da će „nestali morati svojoj ženi da objasni gde je tako dugo bio, ako se vrati kući.“
Dotle je i sam Milošević počinjao da oseća pritisak u vezi sa Stambolićevim nestankom. Pokušaji Katarine Stambolić da povodom nestanka muža stupi u kontakt sa njim nisu uspeli („nije tu, ostavite poruku“), a slično se završilo raspitivanje Jirži Dinstbira, izvestioca UN-a za ljudska prava koga su vlasti inače rado primale u Beogradu. Milošević je ipak primio telefonski poziv Kire Gligorova, kome je rekao da „nikada ne bi dozvolio da se Ivanu nešto desi“ i glatko slagao da je porodica prekasno prijavila nestanak.
Kada je nekoliko dana kasnije Milošević konačno zbačen sa vlasti, porodica i prijatelji, koji su u međuvremenu osnovali Odbor za oslobađanje Ivana Stambolića (OZOIS), ponadali su se da će slučaj konačno biti rasvetljen. Pokazalo se da je ta nada bila preuranjena: Radomir Marković, jedan od glavnih organizatora ubistva, uživao je zaštitu Vojislava Koštunice, dok je ostatak DOS-a sa Zoranom Đinđićem na čelu zdušno podržavao drugog, Milorada Lukovića Legiju. Radomir Marković je bio dovoljno bezobrazan da 27. oktobra reaguje na jedan intervju Nikole Barovića u kome je pisalo da „RDB zna gde je Stambolić“.
List Danas jedini izveštavao o nestanku Stambolića
„Odlučio sam da iz profesionalnih i moralnih obzira nekoliko dana sačekam eventualnu Vašu ispravku teksta punog grubih insinuacija na račun Resora“, piše u pismu sa zaglavljem RDB-a koje je Marković uputio Živoradu Kovačeviću, predsedniku OZOIS-a.
„Nadao sam se da iza Vašeg društvenog ugleda ne stoje ovakva ‘otkrića’. Nestanak gospodina Ivana Stambolića će se, uveren sam, sigurno rasvetliti. A pogotovo sam siguran da u tom ‘slučaju’ neće biti ni Resora državne bezbednosti, ni mene kao njenog rukovodioca.“
ZIDĆUTANjA: Radomir Marković je, naravno, lagao, čime je potvrdio Čestertonovu tezu da je od ubistva do laži samo jedan korak. Kada je posle dugog otezanja Marković konačno smenjen, novi šef Službe Goran Petrović je pomerio istragu sa mrtve tačke i obelodanio da je Stambolić, baš kao i Slavko Ćuruvija, do poslednjeg trenutka bio pod intenzivnom prismotrom Devetog odeljenja RDB-a (praćenje i osmatranje) i da momci sa kombijem ipak nisu bili iz PTT-a. I ovaj mali napredak je bio osujećen jer je Petrović na zahtev Milorada Lukovića i Dušana Spasojevića nedugo potom smenjen i zamenjen Andrijom Savićem, osvedočenim saradnikom JUL-a.
Međutim, mnogo pre nego što se istraga vratila na početak, RDB je sebi svojstvenim metodama krenula u kampanju dezinformacija sa ciljem da se tragači za istinom usmere u pogrešnom pravcu, a po mogućstvu van granica Srbije. Služba je svojim kanalima uporno puštala „proverenu informaciju“ da bi razloge za Stambolićev nestanak trebalo tražiti u njegovim navodno mutnim poslovima u Crnoj Gori i Republici Srpskoj. Nikakva ubeđivanja Stambolićeve porodice i prijatelja da se pokojnik nije bavio nikakvim biznisom vrednim pomena nisu pomogla: na laž se primio i bivši predsednik Vojislav Koštunica. Kada je Živorad Kovačević u ime OZOIS-a tražio pomoć od Koštunice, dobio je odgovor da se obrati premijeru RS Miloradu Dodiku i Vukašinu Marašu, ministru policije CG. Koštunica je, inače, bio sklon da misli da je Stambolić žrtva unutrašnjeg obračuna među komunistima i kao zadrtom antikomunisti bilo mu je neprijatno da se u to meša.
Tako je zid ćutanja nastavio da stoji sve do 28. marta ove godine, kada se ministar unutrašnjih poslova Dušan Mihajlović iznenada obratio javnosti i saopštio da je tokom noći pronađen leš Ivana Stambolića.
„Njegovi ostaci su iskopani iz jedne jame na Fruškoj gori“, rekao je Mihajlović.
„Sada znamo da su ga na Košutnjaku otela četiri pripadnika Jedinice za specijalne operacije, na Novom Beogradu su zamenili vozilo, odvezli ga na Frušku goru, likvidirali ga s dva metka i zakopali u unapred spremljenu jamu sa živim krečom“, rekao je Mihajlović. Mihajlović je saopštio da je istraga utvrdila da je motiv tog ubistva bio politički, kako bi Stambolić bio uklonjen kao mogući kandidat na predsedničkim izborima 2000. godine. Nekoliko dana kasnije na televiziji je prikazano vađenje Stambolićevih kostiju iz plitkog groba na Zmajevcu, a rečeno je da je uhapšen i peti pripadnik JSO-a umešan u ubistvo. Osim podatka da je jedan od osumnjičenih Dušan Maričić Gumar, poslednji komandant Jedinice, saznali smo i to da je Legija lično svojim podređenima za ubistvo isplatio honorar od po 20.000 maraka, dok je u skladu sa svojim statusom i običajima jedan deo novca zadržao za sebe.Ovim otkrićima je definitivno stavljena tačka na mit o „srpskim div-junacima“ koji, kako im himna kaže, koračaju „kroz krv i vatru dignute glave/stazom pobede, časti i slave.“ Kakva je čast i kakvo junaštvo bilo neophodno toj petorici snažnih i naoružanih ljudi da sa klupe u parku dignu čoveka duboko zašlog u sedmu deceniju života, odvedu ga u šumu i prosviraju mu glavu? Kakva je to država u čijem je interesu izdat nalog za takvu akciju?
U ubistvu Ivana Stambolića, baš kao i u ubistvu Ćuruvije, atentatu na Draškovića i na Đinđića učestvovali su veliki delovi RDB-a, od načelnika pojedinih odeljenja do onih infiltriranih u pravosuđe, medije i politiku. Priprema i organizacija ovih zločina, a naročito njihovo uporno zataškavanje i sprečavanje istrage, jednostavno su bili suviše složeni da bi se pripisali jednoj maloj zavereničkoj grupi.
Presuda
Suđenje za ubistvo Ivana Stambolića bilo je objedinjeno sa suđenjem za atentat na Vuka Draškovića u Budvi. Prvostepena presuda doneta je 2005. godine i to je bila prva presuda na maksimalnih 40 godina zatvora za počinioce zločina.
Pravosnažna presuda za ubistvo Stambolića izrečena je 2007. godine. Na optuženičkoj klupi našli su se visoki funkcioneri Miloševićeve tajne službe, dok se samom Miloševiću tada već sudilo za ratne zločine u Hagu, gde je i preminuo 2006. godine. U presudi je navedeno da je Milošević nalogodavac.
Tužilac Mioljub Vitorović u završnoj reči u postupku za ubistvo Ivana Stambolića na osnovu dokaza, nedvosmisleno je optužio Slobodana Miloševića i njegovu suprugu Mirjanu Marković da su naručivali ubistva političkih protivnika.
Posle ove završne reči Vitorović je kažnjen smenom:
„Sudimo organizaciji za ubijanje, odnosno, odredu DB-a namenjenom za likvidacije, ali šta je sa organizacijom ili njenim delovima, koji su bili ili su još uvek u ekonomiji, pravosuđu, policiji, medijima, politici i koja, u strahu da ne bude otkrivena, podržava ovakve odbrane okrivljenih i održava ih u zabludi da će se sve po njih povoljno rešiti? U ovom trenutku nijedna institucija u zemlji ne brani zemlju u toj meri kao što to radi ovaj sud. Vaša odgovornost je toliko veća, ali te odgovornosti ne treba se bojati. Naprotiv, istorija je zabeležila zlo, istorija očekuje odgovor. Odgovor ovog suda treba da bude takav da ne padne pod udar istorije. Sve što nije adekvatan odgovor na zlo režima Slobodana Miloševića istorija će osuditi.“
Osuđeni:
Za ubistvo Stambolića pravosnažno su osuđeni najviši funkcioneri Državne bezbednosti i pripadnici JSO-a:
Radomir Marković – 15 godina zatvora
Milorad Ulemek Legija, Branko Berček – 40 godina zatvora
Nenad Bujošević – 35 godina zatvora
Leonid Milivojević, Duško Maričić – 30 godina zatvora
Demokratska zajednica vojvođanskih Mađara: SVM ne nudi rešenja, već je deo problema
Demokratska zajednica vojvođanskih Mađara (DZVM) ocenjuje da Balint Pastor, predsednik Saveza vojvođanskih Mađara (SVM), pokušava da predstavi ovu stranku kao samostalnu političku snagu, dok u stvarnosti ostaje verni saveznik Srpske napredne stranke (SNS)
“Pastor tvrdi da SVM ne ulazi u Vučićev Pokret za narod i državu, ali i dalje sledi politiku SNS-a u svim ključnim pitanjima. Očigledno je da je njihova ‘samostalnost’ samo forma, dok je suština u bespogovornom sprovođenju volje Aleksandra Vučića”, smatraju u DZVM-u.
Oni dalje ocenjuju i da Pastorova izjava da SVM ne traži ministarske funkcije, već želi da zadrži uticaj kroz državne sekretare zapravo predstavlja pokušaj da se održi distanca od SNS-a i odgovornosti koje nosi učešće u vlasti, ali “upravo su ti ‘niži nivoi vlasti’ došli u fokus kada se govori o korupciji i lošim odlukama”.
Iz DZVM-a podsećaju da su upravo u nadležnosti državnog sekretara iz SVM-a bili troškovi izgradnje železničke pruge Novi Sad – Kelebija, koji su porasli za 87 miliona dolara, te da se srušila i nadstrešnica na stanici u Novom Sadu.
“Umesto da preuzme odgovornost, SVM i dalje sprovodi politiku SNS-a, a kada se pojave problemi, beži od odgovornosti. Politika ‘mi bismo, ali da ne uđe’ je prepoznata i više vam neće proći”, poručuju.
Oni su se takođe osvrnuli i na, kako kažu, Pastorovu relativizaciju problema manjinskih prava u vezi s nedostatkom višejezičnih natpisa na železničkim stanicama, što “dodatno potvrđuje da je SVM odavno odustao od borbe za interese vojvođanskih Mađara”:
“Umesto da zahteva poštovanje Zakona o službenoj upotrebi jezika i pisma, on se poziva na probleme u drugim državama. Ovo nije zaštita manjinskih prava, već otvorena kapitulacija pred kršenjem zakona”.
Na kraju, nazivanje građanskih protesta „anarhijom“ i „glasnom manjinom“, zaključuju iz Demokratske zajednice vojvođanskih Mađara, pokazuje da je SVM potpuno na strani režima.
“Umesto podrške građanima koji se bore za pravnu državu, oni štite korumpiranu vlast i svoje privilegije. SVM ne nudi rešenja, već je deo problema – vreme je da prestanu da obmanjuju javnost”, poručuju iz DZVM-a.
Državljanka Hrvatske podržala studente, pa proterana iz Srbije: Ima sedam dana da preseli život i porodicu
Državljanki Hrvatske Arien Stojanović Ivković, koja je u Beogradu završila Medicinski fakultet, zaposlila se, udala i zasnovala porodicu, srpske vlasti su odlučile da uskrate gostoprimstvo posle 12 godina života u srpskoj prestonici, proteraju je iz zemlje i zabrane ulazak na godinu dana. Za preseljenje svog celokupnog života dobila je rok od sedam dana
Arien Stojanović Ivković je u Beogradu završila Medicinski fakultet, zaposlila se i udala za srpskog državljanina sa kojim ima malo dete. Duže od deceniju živi u srpskoj prestonici i nikada do sada nije imala problema sa svojim boravkom.
Sve do 8. aprila ujutro kada ju je pozvao inspektor iz Uprave za strance i pozvao da dođe u prostorije policije, uveravajući je da je s njenim boravkom sve u redu.
Arien za N1 kaže da ju je u policiji sačekalo više inspektora, među kojima je bio i onaj s kojim je razgovarala. Na licu mesta joj je uručeno rešenje kojim se ukida ranije odobren privremeni boravak i zabranjuje ulazak u Srbiju na godinu dana, odnosno do 8. aprila sledeće godine.
Ona dodaje da je time prestala da važi i radna viza koju je imala za rad u Srbiji.
U obrazloženju se šturo navodi da je “organ nadležan za zaštitu bezbednosti Republike Srbije dostavio procenu da boravak državljanke Hrvatske Ivković Stojanović Arien predstavlja neprihvatljivi bezbednosni rizik”.
MUP se za donošenje ovakve odluke pozvao na član 66. stav 1 Zakona o strancima, kojim se predviđa da strancu može da se ukine dozvola privremenog boravka i zabrani ulazak u zemlju ako se naknadno sazna da “postoji jedan ili više razloga propisanih za odbijanje zahteva za privremeni boravak”.
Po čemu je tačno bezbednosni rizik mlada lekarka koja radi u osiguravajućoj kući na proceni štete nastale usled telesnih povreda – ni sama ne zna. Kaže da joj se život svodi na posao, vrtić, dete, porodicu i odlazak na poneki veći studentski protest – ako stigne.
A upravo u tom protest, sagovornica N1 vidi mogući razlog za njeno proterivanje. Kaže da je studente, njihove zahteve I proteste podržala ne samo na ulici, već i na svojim društvenim mrežama. Dodaje da je na Instagramu kao lekar osudila ulazak predsednika Aleksandra Vučića u jedinicu intenzivne nege i dodirivanje bez rukavica povređenih u požaru u Kočanima.
Srpska policija Arien je dala rok od sedam dana da napusti zemlju i rok od 15 dana da uloži žalbu, s tim što žalba ne odlaže izvršenje rešenja.
Time je ova žena primorana da napusti grad u kojem živi duže od decenije, a njena mlada porodica će biti rasturena.
“Možda ću ostati bez posla, možda ću morati da odvedem dete sa sobom, što znači da neće viđati oca, ići u vrtić”, navodi Arien u razgovoru za N1.
Zbog zabrane ulaska u zemlju, neće moći da dovodi dete, koje je dvojni džavljanin, u posetu porodici u Srbiji, već će kontakti zavisiti isključivo od njihove mogućnosti da dođu u Hrvatsku.
Naša sagovornica se obratila za pomoćAmbasadi Republike Hrvatske u Beogradu, a najavila je i žalbu na pomenuto rešenje srpskih službi bezbednosti.
Kako nezvanično saznajemo, Arien nije usamljen slučaj i više hrvatskih državljana je umesto dozvole za privremeni boravak dobilo zabranu ulaska u Srbiju.
N1 se ovim povodom obratio MUP-u Srbije, ali do objavljivanja ovog teksta odgovor nismo dobili.
LSV: Stefanović naredio hapšenje Olenika posle gostovanja na N1
Stranka Vojvođani-LSV saopštila je da je glavni javni tužilac Višeg javnog tužilaštva Nenad Stefanović naredio hapšenje Aleksandra Olenika nakon gostovanja na TV N1
„Glavni javni tužilac Nenad Stefanović naredio je hapšenje Aleksandra Olenika, potpredsednika LSV, posle njegovog gostovanja na N1srbija u toku kog je izneo podatke o pucanju zvučnim topom na građane. Srećom, ovo „uputstvo“ nije primenjeno. Za sada“, navodi se u saopštenju stranke.
„Danas je tužilaštvo, prvi put od 15. marta, počelo da saslušava ljude i uzima izjave ljudi koji su imali zdravstvene probleme zbog upotrebe neke vrste soničnog, zvučnog oružja“, istakao je advokat i potpredsednik Lige socijaldemokrata Vojvodine Aleksandar Olenik tada za N1. Dodao je da se „prvi put posle negacija i pretnji da će biti hapšeni oni koji pominju zvučno oružje – tek danas počinje sa izjavama žrtava koje imaju lekarske nalaze“.
Ono što je prethodilo velikom protestu koji se odžao u Beogradu 15.marta je već poznato u celom svetu: sa jedne strane imali smo nasmejanu Srbiju, studentske marševe… dok se toj Srbiji suprostavio režim svakodnevnim pretnjama, širenjem straha i na sam dan protesta dovoženjem tenkova u predgrađa, zaustavljanjem saobraćaja u zemlji i glavnom gradu, skupljanjem naoružanih maskiranih kriminalaca u Pionirskom parku
Protest je pokazao da studente i građane motiviše želja za slobodnom, demokratskom Srbijom u kojoj institucije funkcionišu u skladu sa Ustavom i zakonima! Taj dan je potpuno demaskirao režim Aleksandra Vučića i pokazao je da se oni boje pravde i istine, kao i da na svaki način pokušavaju da spreče saznanje o njihovom činjenju i negiraju svoju odgovornost za pad nadstrešnice u Novom Sadu i smrt 16 ljudi, za upotrebu ‘zvučnog topa’, da lažu javnost o ispunjenju studentskih zahteva ili da proizvode lažne vesti poput one da je u Odžacima vođa studentskog protesta pucao i ranio jednog naprednjaka! Sam Vučić pokazuje u svojim nastupima, koje sada ima i po nekoliko dnevno, da svoj položaj doživljava kao svoju životnu sudbinu, čak pokazuje i crtu nenormalnosti gde na samu državu gleda kao na ličnu svojinu!
Režim je, tog dana, planirao nasilje, čak je želeo da toliko kulminira da dođe i do žrtava! Oni bi to nazvali ‘pokušajem Majdana’! Na delu je bio otvoreni državni terorizam! Sada su se spremili da urade u centru Beograda ono što su već pokušali u Banjskoj na Kosovu! Okidač za nasilje je trebala biti zloupotreba, u Srbiji, zabranjenog ‘zvučnog topa’ (sonic weppon)! U javnosti Srbije više nema dileme da je neka vrsta tog oružja upotrebljena i da je to uradila policija Srbije! Ja sam skeptik prema tom scenariju iz prostog razloga što je srpska policija toliko korumpirana i razjedinjena, klanovski podeljena, da bi se do sada saznalo i ko je pucao, sa kog mesta i iz kog oružja! Još 16.marta dobio sam informaciju da je zloupotreba izvršena sa krova Ruskog doma i da je na građane pucano iz ruske verzije Vortex ili ring-gun topa!
Mesto je savršeno za upotrebu, zbunjuje jer je zvuk morao da se odbijeod zgrade predsedništva u oba pravca ulice kralja Milana – ka Terazijama i Slaviji! Niko se ne bavi, osim mene, s tim scenarijem, a iz dana u dan je sve veća mogućnost da se upravo to dogodilo! Ogromna većina stručnjaka koja je analizirala dostupne snimke govori upravo o Vortex ili sličnom topu, organizacija Earshot to tvrdi, a i sama kompanija Genasys, koja je proizvođač lrad450 topova koje poseduje Srbija, u svom demantiju govori da je zvuk sa snimaka proizveden ring-gun topom, a ne njihovim! Vučić samouvereno zove FSB, FBI i EU da pošalju stručnjake u Srbiju i utvrde istinu! Naravno, on zna da FSB sebe neće optužiti, a da ostali ne mogu da utvrde istinu jer ne mogu da uđu u Ruski dom i izvrše istragu! Istovremeno, Vučić i Vulin se otvoreno zahvaljuju Rusiji što im je pomogla tog dana i što redovno sarađuju u naporima da spreče ‘obojenu revoluciju’! Srećom, neverovatna prisebnost i pamet studenata je sprečila da se ostvari Vučićev naum! Oni su minut posle haosa koji je nastao upotrebom zvučnog topa objavili da je protest završen i da se vraćaju na svoje fakultete! Tada se dogodilo nešto potpuno neverovatno, nekoliko stotina hiljada građana koja je na protest došla da bi videla leđa ovom režimu ih je poslušala i razišla se – Srbija je jasno rekla: srušićemo ga gandijevski – bez nasilja! Ta saradnja je iznenadila Vučića i ‘skinula ga golog’! Sve što mu je sada preostalo je otvorena diktatura ili gubitak vlasti!
Najvažnije poruke protesta 15.03. su:
– Da je zbog masovnosti skupa režim izgubio legitimitet
– Da nasilje na kojem režim insistira više ne prolazi – STRAHA VIŠE NEMA
Evropski mediji sve više pišu o protestu i o srpskim studentima, nazivaju ih čak i evropskom avangardom! Vucic i njegov režim su pod baražnom paljbom, sada ga neki čak otvoreno nazivaju diktatorom! Ti mediji, ali i mnoge evropske vlade, kao i sam EU parlament traže od EU komisije da se uključi u problem i pomogne građanskoj Srbiji da se izbori za evropsku budućnost, koja je sa Vučićem nemoguća! Dok pišem ovaj tekst odvijao se i završen je hitan sastanak u Briselu koji su Vučiću zakazali Ursula von der Leyen I Antonio Costa! Njihovi kratki i jasni postovi na društvenim mrežama bez održane konferencije za medije govore da je Vučić imao neprijatan sastanak! Insistiranje na ubrzanju reformi u pravosuđu, izbornom zakonodavstvu, slobodnim medijima i borbi protiv korupcije u stvari kažu: ispuni studentske zahteve! Na zalost do pro-evropske prelazne vlade još uvek nismo došli samo iz razloga što niko u Srbiji to ne traži od EU! Istovremeno, Evropski sud za ljudska prava je postavio Srbiji pitanja o upotrebi zvučnog topa i zahteva odgovore do 31. ovog meseca! Sve ovo jesu ozbiljni pritisci na Vučića! Od reči, znam da su dela EU mnogo opasnija za režim, ali njih građani Srbije teže vide. Ta dela su: ne otvaranje klastera u pregovorima, ne primanje Srbije u SIPA, kao i ne puštanje novca za rast BDP! Srbija je zbog toga u ozbiljnom problemu, od početka godine je morala da pozajmi čak 3 milijarde evra kako bi ispunila budžetske obaveze!
Da li će Vučić ispuniti zahteve? Neće!!! Ispunjenje bi značilo njegov pad, ali i probleme sa slobodnim i nezavisnim sudovima u Srbiji zbog svega što je činio kao apsolutni vladar! Svako normalan bi se obeshrabrio posle pola miliona okupljenih na protestu! Medjutim, on nastavlja sa lažima, podizanjem tenzija, preti svima – profesorima, univerzitetu, prosvetnim radnicima, policiji, tužilaštvu, studentima, opoziciji, medijima… Pokušava da napravi politički pokret kojim želi da zamaskira SNS, kao da su ljudi ‘veverice’, pokušaće i da formira novu vladu sa što je manje političara u njoj!
Sve to mu je pogrešna taktika! On više i ne može da ima pravu taktiku, samo može da kupi još koji dan na vlasti. Zato će narednih dana, kada bude bio zakazan novi protest, pola miliona okupljenih građana lako prerasti u milion!
Bojan Kostreš ponovo izabran za predsednika LSV – Vojvođani
Delegati 15. izbornog kongresa Lige socijaldemokrata Vojvodine (LSV) – Vojvođani potvrdili su, većinom glasova, drugi predsednički mandat Bojanu Kostrešu
On je na kongresu održanom u Novom Sadu pozvao na okupljanje svih bliskih organizacija, naročito onih u Vojvodini, kako bi Vojvođani dali doprinos stvaranju “opštedruštvenog pokreta za slobodu i demokratiju“, navode u saopštenju za medije.
“Pokrenuću inicijativu da se sve političke organizacije, nevladine organizacije i svi slobodoumni pojedinci u Vojvodini ujedine u jedan front, u jednu grupaciju, koja će ponuditi alternativu političkom režimu Aleksandra Vučića“, rekao je Kostreš.
Kostreš je ocenio je da je studentski pokret stekao veliko poverenje građana i da politički akteri treba da usklade stavove i delovanja sa studentima.
On je pozdravio inicijativu parlamentarne opozicije za okupljanje svih društvenih aktera i nastavak razgovora o prelaznoj vladi, kao načinu izlaska iz velike društvene krize.
Petnaesti redovni izborni Kongres LSV-Vojvođani započeo je odavanjem pošte žrtvama koje su stradale u Novog Sada 1. novembra prošle godine i u Kočanima u Severnoj Makedoniji prošle nedelje.
izvor : https://www.021.rs/story/Novi-Sad/Vesti/404885/Bojan-Kostres-ponovo-izabran-za-predsednika-LSV-Vojvodjani.html
Zahtevamo od ministra unutrašnjih poslova u ostavci Ivice Dačića, da pod hitno obavesti javnost o svim detaljama napada na stan osnovača Pokreta za decentralizaciju Srbije @drdraganmilic iz Niša.
Javnost je danas saznala da je nepoznata osoba pucala na Milićev stan u Nišu, ali samo pukom srećom niko nije povređen.
Zahtevamo da se istraga što pre okonča, a odgovorni kazne.Srbija ne sme postati balkanska Belorusija!