Milivoj Bešlin je historičar, ali uopće nije nijemi posmatrač procesa koji se dešavaju na Zapadnom Balkanu, već aktivni kritičar preplitanja sumorne sadašnjice i zločinačke prošlosti. Tom prilikom ovih dana smo imali priliku da pročitamo vijest o tome kako dvije studentkinje iz Republike Srpske dobijaju stipendije za studiranje u Beogradu na Akademiji za nacionalnu bezbjednost, prema preporuci direktora Bezbednosno-informativne agencije Aleksandra Vulina, koje pri tome veličaju lik i djelo ratnog zločinca Ratka Mladića. Na pitanje kako komentariše taj čin, ukoliko hipotetički uzmemo u obzir da će njih dvije sutradan biti na bezbjednosnim pozicijama Srbije, nas sagovornik započinje rezultatima istrage američkog ministarstva finansija koje je nametnulo sankcije šefu političke policije Vulinu, najodanijem Vučićevom saradniku, zbog, kako je rečeno, trgovine oružjem i narkoticima.

„Ako se savremena UDBA bavi time, to znači da je sam vrh vlasti umiješan u veoma kompromitujuće kriminalne radnje. Ali moje pitanje je da li je tim novcem plaćano Vučićevo lobiranje, a lobiranje je legalizovana korupcija, nekih od vodećih američkih diplomata u regionu ili nekih od evropskih zvaničnika. Šta ćemo sa tim što su neki od ključnih američkih diplomata ili izaslanika za Zapadni Balkan u samom Vašingtonu nazvani ’Vučićevim advokatima’. Znamo da advokati nikoga ne zastupaju bez naknade. Dakle, kriminal, i to ozbiljan međunarodni kriminal je jedan ugaoni kamen režima u Srbiji. Drugi je sada već otvorena radikalizacija i fašizacija i Srbije i regiona. I to su dva stuba aktuelne naprednjačke vlasti, uz snažnu podršku američke ambasade, a prije toga njemačke kancelarke. Očito, što je kriminal veći, što se za njega više zna, radikalna i ultradesničarska politika Vučićevog režima će biti sve radikalnija“, kaže on.

On dodaje da je „dio te priče potpaljivanje vatri u Bosni i Hercegovini i na Kosovu“.

„Milošević je identične stvari radio… Kada je bivao u problemu u Srbiji, palio je vatre u regionu tamo gde je mogao. Vučić može dosta toga, jer mu je zapadna politika dopustila da se proširi u svojim hibridnim poduhvatima i van granica Srbije. Naravno i Rusija je živo zainteresovana za otvaranje balkanskog fronta kako bi se pažnja zapadne zajednice pomjerila sa istrebljivačkog rata koji Putin vodi u Ukrajini. To je kontekst za radikalizaciju. A stipendija Beograda dvjema ograničenim starletama ’srpskog sveta’ je samo spoljna manifestacija radikalizacije prilika koju Vučićev režim sistematski sprovodi u regionu. Rečenica: ’Što vas nismo više pobili’, ostaje vječiti usklik koji je ugrađen u temelje manjeg BH entiteta i onih koji im zbog te rečenice daruju stipendije“, rekao je Milivoj Bešlin za Slobodnu Bosnu.

Također, ne smijemo da ne spomenemo, prošla je još jedna godišnjica Srebrenice, a zvanična Srbija je ćutala. S druge strane, u Republici Srpskoj su se na taj dan orile i pjevale pjesme u pojedinim mjestima. Kako se stiglo do te jedne potpune erozije ljudskosti?

Ovogodišnje obilježavanje godišnjice genocida u Srebrenici u Srbiji je bilo obilježeno još jednom brukom Vučićeve državne televizije koja sada genocid naziva „srebreničkim dešavanjima“. Kao da je riječ o seriji kulturnih ili estradnih programa. Kada je riječ o slavljenju masakra u manjem BH entitetu, bio je to „nastavak genocida drugim sredstvima“, kako je lucidno napisao književnik Tomislav Marković. Dovoljno je reći da dok su majke, sestre i žene ubijenih u srebreničkom genocidu ukopavale svoje stradale, lokalne i entitetske vlasti su ogranizovale koncert na kome se pjevao, među naci-šovinistima, popularni kič: „Veseli se srpski rode“. Veselje nad humkama nikome ništa dobro nije donijelo. Onima koji se danas tako grlato vesele nad hiljadama grobova pobijenih u Srebrenici se mora reći da su svojim bestijalnim i varvarskim postupcima nesumnjivo načinili korak bliže u konačnoj delegitimizaciji entitetske podjele države Bosne i Hercegovine, podjeli koja je de facto nagradila zločine, genocid i etničko čišćenje.

Prije Srebrenice, bila je i Foča, i Višegrad, i Prijedor, i mnoge druge godišnjice za koje javnost u Srbiji ne zna, ili kako istoričarka Dubravka Stojanović kaže „ne želi da zna“. Ako se malčice odmaknemo, ipak će to biti dio jedne historije koju ljudi u Srbiji uporno negiraju, dok se u Republici Srpskoj to izvrće ruglu. Kako ta takoreći prigušena historija može da utječe na stabilnost u regionu?

Ovakva politika sjećanja vladajuće ideologije srpskog nacionalizma, mogli bismo je zvati i kulturom sjećanja „što vas nismo više pobili“, kako reče nesrećna Vulinova stipendistkinja, obilježje je današnjih dominantnih kretanja u srpskom društvu. Od epohe historijskog revizionizma, karakteristične za režim Borisa Tadića, pod Vučićevom autokratijom Srbija je stigla do totalnog historijskog revanšizma. Dakle, totalna rehabilitacija ratne politike iz devedesetih, ignorisanje, negiranje ili veličanje svih zločina koji su u ime te politike i ideologije počinjeni i ideja da će se takvim pristupom region zastrašiti i pristati da učestvuje u kriminalnim asocijacijama poput, sada već otpisanog, Open Balkana. Takvom politikom sjećanja vladajuća, radikalska Srbija, pokazuje da nije odustala ni od ciljeva, a mislim ni od metoda koji su primjenjivani u ratovima devedesetih godina.

Šta je, po Vama, glavni problem što Zapadni Balkan, a pod time se primarno misli na Srbiju, Crnu Goru, Bosnu i Hercegovinu i Kosovo, ne može da se odmakne od svakodnevnih turbulencija?

Ključni faktor nestabilnosti na Zapadnom Balkanu su Aleksandar Vučić i njegova radikalska politika koja se ne miri sa postojećim granicama u regiji. To je ono što je prije nekoliko godina Ivica Dačić nazvao „drugim poluvremenom“ koje nas čeka. Ali pošto ne može da krene tenkovima na susjede kao njegovi šefovi Milošević i Šešelj devedesetih, Vučić nominalno priznaje teritorijalni integritet susjednih država, osim Kosova, naravno. Ali ne priznaje i njihov suverenitet! Suveren je narod. A pošto u državama koje ste nabrojali u određenom, iako manjinskom procentu, žive i Srbi, Vučić sebe smatra i njihovim liderom. Prema toj logici, on ima pravo da ih zastupa, a time i da ograničava suverenitet ovih država. Zbog toga Vulin, po Vučićevoj želji, njega i tituliše ne kao predsjednika Srbije, već liderom Srba u regionu. Tako Vučić koristi Srbe u okolnim državama da bi te zemlje kontrolisao, krnjio im suverenitet, odvlačio ih od demokratskog razvoja, udaljavao od NATO i EU. Takvu politiku nazivam doktrinom ograničenog suvereniteta susjednih država Srbije. I dok su kreatori te politike u Beogradu, sprovodioci su Vučićevi lojalisti u Podgorici, Severnoj Mitrovici i Banjaluci, a neki od ključnih teoretičara nalaze se i u Zagrebu.

Kako vidite ulogu Srpske pravoslavne crkve u doprinosu tenzičnosti u regionu?

Milošević je u svojim osvajačkim pohodima od 1991. imao tenkove već u velikoj mjeri sovjetizovane i do kraja srbizirane JNA, a Vučić za svoj projekat velikodržavlja koji naziva „srpskim svetom“ ima mantije državne Crkve Srbije, kako joj je zvanično ime u aktima Vaseljenske patrijaršije. Druga ključna uloga te crkve je da bude predstraža Rusije i ruske crkve na Balkanu. Zbog toga je zakasnilo i nedovoljno bilo „saznanje“ Evropskog parlamenta da je SPC pod ruskim patronatom. Nije, jer SPC nije pod utjecajem ruske crkve, ona je ispostava ruske crkve, a to znači agentura Putinovog režima za Balkan. Zbog toga je jedan od srpskih vladika javno rekao da je u Putinovoj „svetoj Rusiji nada za spasenje ne samo pravoslavnih naroda, nego čitave Evrope i svijeta.”

A kakva je Rusijina uloga?

Rusiji treba drugi front na Balkanu, kako bi se pažnja Zapada odvukla sa agresije i strašnih zločina koje agresorska vojska čini u ratu u Ukrajini. Otimanje hiljada ukrajinske djece i njihovo smještanje u tzv. filtracione logore je sve što bi svijet trebalo danas da zna o Rusiji i fašističkom režimu koji uz dosta visok stepen legitimiteta vlada tom velikom zemljom. Zarad politike otvaranja balkanskog fronta, kao rezervnog, a to je kontinuitet ruske politike više od jednog vijeka, Putinov režim koristi različite agenturne ispostave od religijskih, obavještajnih, političkih, medijskih do (para)intelektualnih. Utoliko će jasni poraz ruskog režima u agresorskom ratu u Ukrajini i „smutnoe vremja“ koje Rusiju čeka poslije poraza, biti i šansa za emancipaciju Zapadnog Balkana od destruktivne kremaljske agenture, a to znači i šansu za suštinsku demokratizaciju Srbije.

Dobro, vratimo se na prvobitno pitanje. U kojim aspektima se današnja bezbjednosna politika Srbije razlikuje od vremena Slobodana Miloševića? Iako je ratno stanje prošlost, zašto postoji percepcija konstantne napetosti i mogućnosti izbijanja novog sukoba? Možete li uporedite ova dva perioda u tom svjetlu, ali i da prokomentarišete polarizovano mišljenje o tome koji je bio teži – vrijeme Miloševića ili sadašnjost pod Vučićem?

To je ista politika. Samo su metodi prilagođeni, ali ciljevi su identični. I ceh koji će biti plaćen bit će skup, kao i onaj iz vremena Miloševića. Ipak, Vučić se trudi da staru Miloševićevu, radikalsku velikodržavnu politiku sprovodi perfidnije, tražeći saveznike na Zapadu. Vučić sprovodi strategiju shodno revidiranoj rečenici Dobrice Ćosića, izgovorenoj na hajdučkoj „skupštini“ na Palama u toku rata: „Ja sam kreator rečenice da smo mi Srbi dobitnici u ratu, a gubitnici u miru. Ipak, pokušajmo da obrnemo paradigmu i da u miru ostvarimo ono što nismo dobili ratom.“ To je i danas politika službene Srbije. Kako u miru dobiti ono što se zbog, navodno, loše međunarodne konstelacije nije dobilo ratom.

Ne bih pravio komparacije Vučića i Miloševića. Kontekst i vrijeme su različiti. Program, ideologija i ciljevi su nepromijenjeni. Metodi su, za sada, drugačiji. Milošević je ubijao, prebijao i ratovao. Vučić je iz toga nešto naučio. On koristi perfidnije i inteligentnije metode da ostvari svoj utjecaj u regionu, da pridobije podršku Zapada za svoje radikalske politike. Iznutra, srpsko društvo je efikasnije zarobio i stavio ga pod kontrolu nego što je to Miloševiću ikada pošlo za rukom. On nije političar za potcjenjivanje i njegov politički kraj neće biti ni brz, ni lak. Nadam se da će biti miran, ali to ćemo tek vidjeti. Puno će zavisiti od razvoja rata u Ukrajini.

Propagandna mašinerija u Srbiji naporno radi na rušenju svih preostalih mostova u Zapadnom Balkanu. Kako ocjenjujete njihovu u oblikovanju percepcije javnosti o političkim procesima u Srbiji, koji se takođe odražavaju na region?

Svi režimski mediji u Srbiji danas liče na monstruozne „Radikalske talase“ koji su se emitovali na jednoj pornografskoj televiziji u Beogradu 1990-ih. Toksikacija, mržnja, ksenofobija i nacional-fašizam koji kuljaju sa tih trovačnica ostavljaju posljedice i za naredne decenije i za najmanje tri naredne generacije. I dok naivnim ili naučeno naivnim američkim diplomatama, ambasadorima i izaslanicima Vučić obećava približavanje Srbije političkom Zapadu, istovremeno širi takvu antizapadnjačku propagandu kakva ovdje nije postojala u dva vijeka moderne državnosti. Uz to, propaganda o ratovima devedesetih, o čemu smo već govorili, slavljenje i heroizacija zločinaca i rehabilitacija ratne politike Miloševića, logično Srbiju izoluje od svog prirodnog, regionalnog okruženja, ali je dugoročno udaljava od Evrope i gura u naručje Putinovoj Rusiji.

Njemačkoj je bilo potrebno dosta vremena da se suoči sa svojom prošlošću, dok je Srbija zapela kod uvoda, pa je čak sve to otišlo u drugom smjeru, te su zločini ovdje činovi herojstva. Kažnjava li historija zemlje koje se zvanično ne odreknu svog krvavog tereta iz prošlosti?

Ako me pitate u historiji, teško da ima kazne, jer to nije holivudski film u kome uglavnom na kraju pravda pobijedi. Pravda i nepravda su ljudski konstrukti, a ne prirodne pojave. Dakle, nepravda može da traje zauvijek i svijet zbog toga neće stati. Naravno da u Njemačkoj to nije išlo lako, bila je i okupacija… Ali poslije 1968. je ipak postavljeno pitanje: „Šta si radio u ratu, tata?“ Ovdje smo još uvijek na tvrdnji: „Što ih nisi pobio više, tata“. Nije, posebno u Bosni i Hercegovini, određen karakter rata, napravljena je lažna nivelacija, svi su krivi, nema pobijeđenih i poraženih. Američku ulogu u augustu 1995. i otvaranje vrata za Dayton će jednoga dana historičari, nadam se, pažljivo razmatrati. Zamislite kada bi danas Ukrajini, umjesto pomoći da se brani od agresije, bila ne samo ukinuta podrška, nego kada bi joj bio zaveden embargo na uvoz oružja za odbranu. Eto, to je američka priča o Bosni i Hercegovini. Evropska je bila još gora, u mnogim metropolama otvorena podrška Miloševiću u prvoj ratnoj godini – godini najmasovnijih zločina nad bošnjačkim civilima. Treba li nekoga danas da čudi Schmidt (Christian op.a.) i njegova očita islamofobija, tako karakteristična za njemačku ruralnu desnicu ksenofobične Bavarske.

Advokat Srđa Popović je govorio da ovdje vlada Kontinuitet već godinama. Kako će historija posmatrati ovu tridesetogodišnju epohu višestranačja u Srbiji?

Odavno tvrdim da je Jugoslavija imala više pluralnosti od bilo koje Srbije – monarhijske ili republikanske. Ne zaboravite da je od političke često i važnija društvena i kulturna pluralnost. Više disputa i suštinske rasprave je bilo u pojedinim periodima u vrijeme jugoslovenskog socijalizma i monopolističke partije, nego danas između, tobože, različitih partija. Srbija je od 19. vijeka socijalno neizdifrencirano i nacionalno i kulturno homogeno društvo. Dakle, osnov za stvarnu političku pluralizaciju je veoma tanak. Zbog toga je Srbija 1990. dobila nekakvu partijsku pluralnost, ali je gubila društvenu i kulturnu. Tako smo došli do današnje slike nacionalno i ideološki homogene Srbije, o čemu je svjedočio posljednji popis, ali i sastav parlamenta. Srbija kao društvo kontinuiteta u kojoj je nacionalizam „jedina tradicija“ (Slobodan Jovanović) i ključni idejni i politički kontinuitet. Zbog toga je od 1990. do 2023. teško uočiti stvarnu alternativu nacionalističkom velikodržavnom progamu, a kada i postoji ona je slabašna i krhka bez realnog utjecaja na politička i druga kretanja. Uz autoritarni velikodržavni nacionalizam ide i nedemokratski, autokratski poredak, ide strogi centralizam i vi poslije svake promjene nosilaca vlasti dobijate isti sistem samo drugu ličnost. Tako se u Srbiji mijenjaju vlasti, personalni nosioci, ali se ne mijenja politička i ideološka matrica. Zbog toga nema diskontinuiteta, zbog toga se ne dešava famozni 6. oktobar.

Nikola Krstić (Slobodna Bosna, foto: Gradski portal)

izvor: https://autonomija.info/milivoj-beslin-veselje-nad-humkama-nikome-nista-dobro-nije-donijelo/