U Svetoj Klari, desetak kilometara udaljenoj od centra Zagreba, danas ima oko 200 obitelji koje su se ovdje doselile 90-ih godina iz Srijema. Iz različitih mjesta.

»U to vrijeme, kad su počeli napadi na Hrvate u Srijemu i rat u Hrvatskoj, počeli su se Srbi iz Hrvatske interesirati za zamjenu kuća. Došao je neki čovjek iz Svete Klare, ponudio svoju kuću za zamjenu. Tako je počelo. Hrvati su dolazili u Svetu Klaru iz raznih mjesta u Vojvodini – Beške, Starog Slankamena, Novog Slankamena, Golubinaca, Inđije, Maradika…«, kaže predsjednik Zajednice protjeranih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata Mato Jurić.

U Svetu Klaru doselila se i obitelj Kavelj. Roditelji tri brata iz Maradika (općina Inđija) – Ivana (1949.), Slavka (1953.) i Stipe (1955.) – Jozo i Kata Kavelj iz Konjica (Bosna i Hercegovina) u Vojvodinu doseljavaju 1950. U Srijem. Razlog selidbe: potopljeno jezero Ostrožac. Došlo ih je još nekolicina. U Maradiku su podstanari. Poslije svi prelaze u Glavnoš. U Inđiju se sele 1968. Svojom voljom. U Svetu Klaru kod Zagreba 1991. nisu htjeli. Morali su. Da bi sačuvali sebe, živote svoje djece.

U novu kuću 88., iz nje 91.

Slavko Kavelj je završio osam razreda u Maradiku, srednju školu u Inđiji, te postao kvalificirani konobar. Sjedimo u njegovoj kući, pijemo kavu, ugodno je. Sjećanja bujaju, razgovor neminovno teče o o tim prošlim vremenima koja se ne mogu zaboraviti. Slušamo Slavka:

»Kad je krenulo ratno stanje, kad su osvajali Vukovar, Hrvati su osjetili pritisak i donijeli odluku o selidbi. Već tada Srbi iz Hrvatske (iz Šibenika i Zadra) dolaze, traže kuće za zamjenu. Domaći Srbi su pokazivali u kojim kućama su Hrvati. Dva-tri automobila bi stajala pred kućom i čekali hoćemo li izaći i razgovarati o razmjeni. Pritisak se osjetio i na poslu, tako je bilo i u Slankamenu, Novoj Pazovi, svugdje gdje je živio hrvatski živalj. Bili smo ogorčeni što se moramo seliti. Imao sam 36 godina. 1988. sam uselio u novu kuću, a 1991. sam se selio iz nje. Papire sam dobio u lipnju 1992., a i brat Ivan je došao 1991. Ja sam se vodio kao stranac. Svi koji su sređivali preko DSHV-a papire su dobili prije nego ja. Posao sam odmah dobio. I ostali su se snašli. Družimo se međusobno. Kad smo se smjestili, otišli smo u župu zatražiti blagoslov kuća. U to vrijeme župnik nam nije htio doći blagosloviti. Tih prvih godina u Svetoj Klari svi su vodili svoju brigu – radili i živjeli. Iz Svete Klare su skoro svi Srbi otišli u razne gradove. Financijski gledano, mijenjanje kuća se nije isplatilo. Kad bismo sve stavili na vagu, onda bi ono u Srbiji više vrijedilo. Ostavio sam tamo i telefon, sve je bilo uvedeno – kanalizacija i vodovod. A ovdje sam zatekao dvije septičke jame. U Trnsko sam išao radi telefoniranja. Ovo je bila selendra, samo su dvije-tri ulice bile asfaltirane. Nije bilo struje, a kad je stigla kod jednog se uključi neki uređaj kod drugog iskače osigurač, žice su se zapalile. Tamo sam radio kao konobar, žena je radila u poljoprivrednoj apoteci. Vodio sam jedan restoran, ugodan život samo imali. Vukovar je bio okidač svega, tad su počeli incidenti. ‘Što rade vaši?’ Ljudima su bacali bombe u dvorišta, izlazila je policija, nije se znalo tko su ti ljudi. Mi smo otišli na samom početku. Kad smo došli u Svetu Klaru kraj Zagreba, odmah sam se zaposlio kao konobar, a žena kao trgovkinja. Sin je krenuo u drugi razred. Stariji brat Ivan je došao prije mene u Svetu Klaru, a treći brat Stipo 1992. I roditelji su, Jozo i Kata, došli s nama. Preminuli su 2009. Ratno stanje nas je zateklo. Bilo je teško, ali i dalje smatramo da je to bio odličan potez. Osamdeset je kuća zamijenjeno u to vrijeme. Sveta Klara je bilo sabirno mjesto 1991. Dvjesto obitelji, 320 ljudi je došlo.«

»A kako je bilo sa stvarima, sigurno ih je bilo puno, jeste li ih uspjeli prenijeti?«, prekidam ga.

»Bilo je kako je moralo biti. Otišao sam samo s osobnim stvarima preko Mađarske u Hrvatsku, a stvari, one koje smo uspjeli utovariti, poslao sam preko Bosne kamionom.«

Slavko priča kako je, kad je on mijenjao kuću, službenik na ugovor o zamjeni kuća udario pečat na kojem je bio hrvatski grb i taj je dokument odnio u Inđiju. Poznavao je odvjetnika koji je trebao ovjeriti ugovor. »Kad je on vidio grb, nije htio ovjeriti: ‘Mi ovo ne priznajemo’. Ostavio sam taj dokument. Kasnije je sve odrađeno – poslao sam punomoć«, kaže Slavko.

Pitam ga jesu li ostali povezani s ljudima iz Srijema.

»Ostali smo povezani prijateljski, kumovski. Naša djeca su se družila, išla u škole. Sad nas ima puno više, jer ima novih obitelji. Ne bi se vratili. Svakom ostaje neki žal za rodnim krajem ali nisu to više isti ljudi, isto mjesto! Svi su se naši snašli ovdje. Možda ne nekoliko obitelji koje su se vratile u Srijem, jer im djeca tamo žive. Tamo nismo mogli, a ovdje nismo navikli. Ali nikad se ne bismo vratili. Dvadeset godina nisam bio u Inđiji. Kad sve to sada vidim – nepoznati ljudi u mom kraju – teško je. Sveta Klara je prija 30 godina bila neurbanizirano selo. Tu se gradilo bez papira. U Vojvodini je ipak bilo urbaniziranije. Blizu 5.000 eura su me koštali papiri samo da legaliziram kuću.«

Stihijsko preseljenje

Slavko Kavelj kaže da je Hrvatska samo dobila dolaskom naših ljudi – uklopili su se, dobri su suradnici i nisu pravili nikakvih problema.

Ni sad u Svetoj Klari nije sve uređeno, ulice su vrlo uske, a gradi se puno novih zgrada pa će promet biti preopterećen, a i infrastruktura nije predviđena za toliki broj ljudi. Tu će uskoro biti tisuće novih stanovnika.

Protjerani Hrvati iz Vojvodine naselili su i druge dijelove Zagreba – ima ih malo u Dubravi, Sesvetama, Kozari bok, svugdje po cijelom gradu malo, ali nigdje u tolikom broju kao u Svetoj Klari.

»Preseljavali smo se stihijski. Ja sam tri mjeseca prije selidbe bio kod rodbine u Zagrebu dok nisam našao s kim ću zamijeniti kuću. Mnogi su selili ne znajući ni gdje će, ni hoće li uspjeti zamijeniti kuće, a neki su znali na čega dolaze – sa Srbima su potpisivali ugovore i dolazili ovamo. To je bilo emotivno jako teško. Još 1990. Kada sam vidio kuda sve to vodi, da ću morati otići iz Srijema, razmišljao sam hoću li u Njemačku, Slavoniju, ali eto nevolja me dovela do Zagreba.«

U Svetu je Klaru svibnja 1991. prvi došao Ivan Šimić, poslije njega Kavelji, prvi Ivan poslije braća mu Slavko i Stipo, uskoro dolazi Josip Bikić iz Golubinaca i drugi.

Pitam ih imaju li popis koliko je Hrvata preseljeno 90-ih iz Vojvodine.

Mato Jurić tvrdi da je iz samo iz Beške iz Vojvodine preseljeno 1.550 ljudi. Samo iz Srijema je otišlo 24.000 Hrvata. A iz drugih krajeva kad zbrojimo to je oko 35.000 duša koje su bile žrtve progonstva.

»U Svetoj Klari ima 200 obitelji iz Srijema, u to je vrijeme 35 obitelji samo iz Beške došlo, pa onda Slankamena, Golubinaca, Inđije …«, kaže Jurić.

Ovaj razgovor vodimo nedaleko župne crkve sv. Klare. Vani je svježe, kako bi i trebalo biti u siječnju. Meni fali snijega, da sve zabijeli. Jurić nas poziva u obližnju kavanu na čaj. Priču nastavlja o Zajednici i tome kako su se srijemski Hrvati grupirali baš u ovome naselju.

»Prošle smo godine obilježili 30 godina od osnutka naše Zajednice. Osnovani smo 28. prosinca 1991., a zbog epidemioloških mjera nismo uspjeli napraviti neku veću proslavu nego smo organizirali znanstveni skup o Hrvatima u Vojvodini. Izdali smo novi broj časopisa Zov Srijema. Imali smo sreću da je Zlatko Pinter izdao dvije knjige, a priredili smo i predstavljanje knjige Marka Kljajića Kako je umirao moj narod. Kada govorimo o našem preseljenju u Hrvatsku, nismo mi to htjeli, mi smo protjerani. Da, sačuvali smo glave, morali smo samo s najnužnijim otići, prisiljeni svoje kuće zamijeniti za neke druge, nama tuđe. U to vrijeme, kad su počeli napadi na Hrvate u Srijemu i rat u Hrvatskoj, počeli su se Srbi iz Hrvatske interesirati za zamjenu kuća. Došao je neki čovjek iz Svete Klare, ponudio svoju kuću za zamjenu. Tako je počelo. Hrvati su dolazili u Svetu Klaru iz raznih mjesta u Vojvodini – Beške, Starog Slankamena, Novog Slankamena, Golubinaca, Inđije, Maradika…«

Rastajemo se. Oni sa svojim pričama ostaju, a ja s njihovom tugom, bolom i nesrećom. I onim Slavkovim, kako je i naslovljen ovaj tekst: »Tamo nismo mogli – ovdje se nismo navikli« odlazim u možda snježnu Bačku, svojoj kući.

Svi su oni bili primorani ostaviti svoje – sela, gradove, kuće, grobove, poljane, njive, rijeke… Sve što su imali. Osjećaju kao da im je netko bagrenje polomio, a od toga oporavka nema. Ni zaborava.

Nada Sudarević

izvor: http://www.hrvatskarijec.rs/vijest/6834/Tamo-nismo-mogli-%E2%80%93-ovdje-nismo-navikli/