U Svetoj Klari, desetak kilometara udaljenoj od centra Zagreba, danas ima oko 200 porodica koje su se ovdje doselile 90-ih godina iz Srema. Iz različitih mjesta.
U Svetoj Klari, desetak kilometara udaljenoj od centra Zagreba, danas ima oko 200 obitelji koje su se ovdje doselile 90-ih godina iz Srijema. Iz različitih mjesta.
»U to vrijeme, kad su počeli napadi na Hrvate u Srijemu i rat u Hrvatskoj, počeli su se Srbi iz Hrvatske interesirati za zamjenu kuća. Došao je neki čovjek iz Svete Klare, ponudio svoju kuću za zamjenu. Tako je počelo. Hrvati su dolazili u Svetu Klaru iz raznih mjesta u Vojvodini – Beške, Starog Slankamena, Novog Slankamena, Golubinaca, Inđije, Maradika…«, kaže predsjednik Zajednice protjeranih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata Mato Jurić.
U Svetu Klaru doselila se i obitelj Kavelj. Roditelji tri brata iz Maradika (općina Inđija) – Ivana (1949.), Slavka (1953.) i Stipe (1955.) – Jozo i Kata Kavelj iz Konjica (Bosna i Hercegovina) u Vojvodinu doseljavaju 1950. U Srijem. Razlog selidbe: potopljeno jezero Ostrožac. Došlo ih je još nekolicina. U Maradiku su podstanari. Poslije svi prelaze u Glavnoš. U Inđiju se sele 1968. Svojom voljom. U Svetu Klaru kod Zagreba 1991. nisu htjeli. Morali su. Da bi sačuvali sebe, živote svoje djece.
U novu kuću 88., iz nje 91.
Slavko Kavelj je završio osam razreda u Maradiku, srednju školu u Inđiji, te postao kvalificirani konobar. Sjedimo u njegovoj kući, pijemo kavu, ugodno je. Sjećanja bujaju, razgovor neminovno teče o o tim prošlim vremenima koja se ne mogu zaboraviti. Slušamo Slavka:
»Kad je krenulo ratno stanje, kad su osvajali Vukovar, Hrvati su osjetili pritisak i donijeli odluku o selidbi. Već tada Srbi iz Hrvatske (iz Šibenika i Zadra) dolaze, traže kuće za zamjenu. Domaći Srbi su pokazivali u kojim kućama su Hrvati. Dva-tri automobila bi stajala pred kućom i čekali hoćemo li izaći i razgovarati o razmjeni. Pritisak se osjetio i na poslu, tako je bilo i u Slankamenu, Novoj Pazovi, svugdje gdje je živio hrvatski živalj. Bili smo ogorčeni što se moramo seliti. Imao sam 36 godina. 1988. sam uselio u novu kuću, a 1991. sam se selio iz nje. Papire sam dobio u lipnju 1992., a i brat Ivan je došao 1991. Ja sam se vodio kao stranac. Svi koji su sređivali preko DSHV-a papire su dobili prije nego ja. Posao sam odmah dobio. I ostali su se snašli. Družimo se međusobno. Kad smo se smjestili, otišli smo u župu zatražiti blagoslov kuća. U to vrijeme župnik nam nije htio doći blagosloviti. Tih prvih godina u Svetoj Klari svi su vodili svoju brigu – radili i živjeli. Iz Svete Klare su skoro svi Srbi otišli u razne gradove. Financijski gledano, mijenjanje kuća se nije isplatilo. Kad bismo sve stavili na vagu, onda bi ono u Srbiji više vrijedilo. Ostavio sam tamo i telefon, sve je bilo uvedeno – kanalizacija i vodovod. A ovdje sam zatekao dvije septičke jame. U Trnsko sam išao radi telefoniranja. Ovo je bila selendra, samo su dvije-tri ulice bile asfaltirane. Nije bilo struje, a kad je stigla kod jednog se uključi neki uređaj kod drugog iskače osigurač, žice su se zapalile. Tamo sam radio kao konobar, žena je radila u poljoprivrednoj apoteci. Vodio sam jedan restoran, ugodan život samo imali. Vukovar je bio okidač svega, tad su počeli incidenti. ‘Što rade vaši?’ Ljudima su bacali bombe u dvorišta, izlazila je policija, nije se znalo tko su ti ljudi. Mi smo otišli na samom početku. Kad smo došli u Svetu Klaru kraj Zagreba, odmah sam se zaposlio kao konobar, a žena kao trgovkinja. Sin je krenuo u drugi razred. Stariji brat Ivan je došao prije mene u Svetu Klaru, a treći brat Stipo 1992. I roditelji su, Jozo i Kata, došli s nama. Preminuli su 2009. Ratno stanje nas je zateklo. Bilo je teško, ali i dalje smatramo da je to bio odličan potez. Osamdeset je kuća zamijenjeno u to vrijeme. Sveta Klara je bilo sabirno mjesto 1991. Dvjesto obitelji, 320 ljudi je došlo.«
»A kako je bilo sa stvarima, sigurno ih je bilo puno, jeste li ih uspjeli prenijeti?«, prekidam ga.
»Bilo je kako je moralo biti. Otišao sam samo s osobnim stvarima preko Mađarske u Hrvatsku, a stvari, one koje smo uspjeli utovariti, poslao sam preko Bosne kamionom.«
Slavko priča kako je, kad je on mijenjao kuću, službenik na ugovor o zamjeni kuća udario pečat na kojem je bio hrvatski grb i taj je dokument odnio u Inđiju. Poznavao je odvjetnika koji je trebao ovjeriti ugovor. »Kad je on vidio grb, nije htio ovjeriti: ‘Mi ovo ne priznajemo’. Ostavio sam taj dokument. Kasnije je sve odrađeno – poslao sam punomoć«, kaže Slavko.
Pitam ga jesu li ostali povezani s ljudima iz Srijema.
»Ostali smo povezani prijateljski, kumovski. Naša djeca su se družila, išla u škole. Sad nas ima puno više, jer ima novih obitelji. Ne bi se vratili. Svakom ostaje neki žal za rodnim krajem ali nisu to više isti ljudi, isto mjesto! Svi su se naši snašli ovdje. Možda ne nekoliko obitelji koje su se vratile u Srijem, jer im djeca tamo žive. Tamo nismo mogli, a ovdje nismo navikli. Ali nikad se ne bismo vratili. Dvadeset godina nisam bio u Inđiji. Kad sve to sada vidim – nepoznati ljudi u mom kraju – teško je. Sveta Klara je prija 30 godina bila neurbanizirano selo. Tu se gradilo bez papira. U Vojvodini je ipak bilo urbaniziranije. Blizu 5.000 eura su me koštali papiri samo da legaliziram kuću.«
Stihijsko preseljenje
Slavko Kavelj kaže da je Hrvatska samo dobila dolaskom naših ljudi – uklopili su se, dobri su suradnici i nisu pravili nikakvih problema.
Ni sad u Svetoj Klari nije sve uređeno, ulice su vrlo uske, a gradi se puno novih zgrada pa će promet biti preopterećen, a i infrastruktura nije predviđena za toliki broj ljudi. Tu će uskoro biti tisuće novih stanovnika.
Protjerani Hrvati iz Vojvodine naselili su i druge dijelove Zagreba – ima ih malo u Dubravi, Sesvetama, Kozari bok, svugdje po cijelom gradu malo, ali nigdje u tolikom broju kao u Svetoj Klari.
»Preseljavali smo se stihijski. Ja sam tri mjeseca prije selidbe bio kod rodbine u Zagrebu dok nisam našao s kim ću zamijeniti kuću. Mnogi su selili ne znajući ni gdje će, ni hoće li uspjeti zamijeniti kuće, a neki su znali na čega dolaze – sa Srbima su potpisivali ugovore i dolazili ovamo. To je bilo emotivno jako teško. Još 1990. Kada sam vidio kuda sve to vodi, da ću morati otići iz Srijema, razmišljao sam hoću li u Njemačku, Slavoniju, ali eto nevolja me dovela do Zagreba.«
U Svetu je Klaru svibnja 1991. prvi došao Ivan Šimić, poslije njega Kavelji, prvi Ivan poslije braća mu Slavko i Stipo, uskoro dolazi Josip Bikić iz Golubinaca i drugi.
Pitam ih imaju li popis koliko je Hrvata preseljeno 90-ih iz Vojvodine.
Mato Jurić tvrdi da je iz samo iz Beške iz Vojvodine preseljeno 1.550 ljudi. Samo iz Srijema je otišlo 24.000 Hrvata. A iz drugih krajeva kad zbrojimo to je oko 35.000 duša koje su bile žrtve progonstva.
»U Svetoj Klari ima 200 obitelji iz Srijema, u to je vrijeme 35 obitelji samo iz Beške došlo, pa onda Slankamena, Golubinaca, Inđije …«, kaže Jurić.
Ovaj razgovor vodimo nedaleko župne crkve sv. Klare. Vani je svježe, kako bi i trebalo biti u siječnju. Meni fali snijega, da sve zabijeli. Jurić nas poziva u obližnju kavanu na čaj. Priču nastavlja o Zajednici i tome kako su se srijemski Hrvati grupirali baš u ovome naselju.
»Prošle smo godine obilježili 30 godina od osnutka naše Zajednice. Osnovani smo 28. prosinca 1991., a zbog epidemioloških mjera nismo uspjeli napraviti neku veću proslavu nego smo organizirali znanstveni skup o Hrvatima u Vojvodini. Izdali smo novi broj časopisa Zov Srijema. Imali smo sreću da je ZlatkoPinter izdao dvije knjige, a priredili smo i predstavljanje knjige Marka KljajićaKako je umirao mojnarod. Kada govorimo o našem preseljenju u Hrvatsku, nismo mi to htjeli, mi smo protjerani. Da, sačuvali smo glave, morali smo samo s najnužnijim otići, prisiljeni svoje kuće zamijeniti za neke druge, nama tuđe. U to vrijeme, kad su počeli napadi na Hrvate u Srijemu i rat u Hrvatskoj, počeli su se Srbi iz Hrvatske interesirati za zamjenu kuća. Došao je neki čovjek iz Svete Klare, ponudio svoju kuću za zamjenu. Tako je počelo. Hrvati su dolazili u Svetu Klaru iz raznih mjesta u Vojvodini – Beške, Starog Slankamena, Novog Slankamena, Golubinaca, Inđije, Maradika…«
Rastajemo se. Oni sa svojim pričama ostaju, a ja s njihovom tugom, bolom i nesrećom. I onim Slavkovim, kako je i naslovljen ovaj tekst: »Tamo nismo mogli – ovdje se nismo navikli« odlazim u možda snježnu Bačku, svojoj kući.
Svi su oni bili primorani ostaviti svoje – sela, gradove, kuće, grobove, poljane, njive, rijeke… Sve što su imali. Osjećaju kao da im je netko bagrenje polomio, a od toga oporavka nema. Ni zaborava.
Marton (LSV): Ne zaboraviti zločin proterivanja Hrvata iz Hrtkovaca, da nam se zlo ne bi ponovilo
Portparol opozicione stranke Lige socijaldemokrata Vojvodine – Vojvođani (LSV) Aleksandar Marton podsetio je večeras da je na današnji dan 1992. godine počelo proterivanje Hrvata iz mesta Hrtkovci u Sremu i poručio da se taj zločin mora pamtiti, “da nam se zlo ne bi ponovilo”
Marton je u saopštenju za javnost podsetio da je 6. maja 1992. godine u Hrtkovcima održan skup Srpske radikalne stranke na kom je lider te ultarnacionalističke partije Vojislav Šešelj pročitao imena 17 viđenijih seoskih Hrvata, kojima je javno poručeno da se moraju iseliti, jer će u protivnom biti proterani.
Maja meseca 1992. započela je kampanja zastrašivanja, premlaćivanja i ubistava, koja je za posledicu imala progon više od 40.000 sremskih Hrvata ili oko 85 odsto članova te zajednice, naveo je Marton.
Podsetio je da je takva politika imala epilog u pravosnažno izrečenoj kazni Vojislavu Šešelju za podsticanje progona, deportacije i prisilno raseljavanje, te prisilno premeštanje Hrvata u Sremu.
“LSV je od početka ratova devedesetih godina stala u odbranu ugroženih komšija. Zato smo i sami progonjeni. Ovo moramo pamtiti, da nam se zlo ne bi ponovilo”, poručio je Marton.
Nastavlja se sistematsko uništavanje svega što podseća na Vojvodinu.
Boško Palkovljević Pinki poginuo je kao partizan u Drugom svtskom ratu 10. juna 1942. Imao je svega 22 godine
Iako i danas neke škole, ulice, jedna kasarna u Sremskoj Mitrovici i čuvena sportska hala u Zemunu nose naziv Pinki, o ovom narodnom heroju retko se govori
Demokratska zajednica vojvođanskih Mađara: SVM ne nudi rešenja, već je deo problema
Demokratska zajednica vojvođanskih Mađara (DZVM) ocenjuje da Balint Pastor, predsednik Saveza vojvođanskih Mađara (SVM), pokušava da predstavi ovu stranku kao samostalnu političku snagu, dok u stvarnosti ostaje verni saveznik Srpske napredne stranke (SNS)
“Pastor tvrdi da SVM ne ulazi u Vučićev Pokret za narod i državu, ali i dalje sledi politiku SNS-a u svim ključnim pitanjima. Očigledno je da je njihova ‘samostalnost’ samo forma, dok je suština u bespogovornom sprovođenju volje Aleksandra Vučića”, smatraju u DZVM-u.
Oni dalje ocenjuju i da Pastorova izjava da SVM ne traži ministarske funkcije, već želi da zadrži uticaj kroz državne sekretare zapravo predstavlja pokušaj da se održi distanca od SNS-a i odgovornosti koje nosi učešće u vlasti, ali “upravo su ti ‘niži nivoi vlasti’ došli u fokus kada se govori o korupciji i lošim odlukama”.
Iz DZVM-a podsećaju da su upravo u nadležnosti državnog sekretara iz SVM-a bili troškovi izgradnje železničke pruge Novi Sad – Kelebija, koji su porasli za 87 miliona dolara, te da se srušila i nadstrešnica na stanici u Novom Sadu.
“Umesto da preuzme odgovornost, SVM i dalje sprovodi politiku SNS-a, a kada se pojave problemi, beži od odgovornosti. Politika ‘mi bismo, ali da ne uđe’ je prepoznata i više vam neće proći”, poručuju.
Oni su se takođe osvrnuli i na, kako kažu, Pastorovu relativizaciju problema manjinskih prava u vezi s nedostatkom višejezičnih natpisa na železničkim stanicama, što “dodatno potvrđuje da je SVM odavno odustao od borbe za interese vojvođanskih Mađara”:
“Umesto da zahteva poštovanje Zakona o službenoj upotrebi jezika i pisma, on se poziva na probleme u drugim državama. Ovo nije zaštita manjinskih prava, već otvorena kapitulacija pred kršenjem zakona”.
Na kraju, nazivanje građanskih protesta „anarhijom“ i „glasnom manjinom“, zaključuju iz Demokratske zajednice vojvođanskih Mađara, pokazuje da je SVM potpuno na strani režima.
“Umesto podrške građanima koji se bore za pravnu državu, oni štite korumpiranu vlast i svoje privilegije. SVM ne nudi rešenja, već je deo problema – vreme je da prestanu da obmanjuju javnost”, poručuju iz DZVM-a.
Državljanka Hrvatske podržala studente, pa proterana iz Srbije: Ima sedam dana da preseli život i porodicu
Državljanki Hrvatske Arien Stojanović Ivković, koja je u Beogradu završila Medicinski fakultet, zaposlila se, udala i zasnovala porodicu, srpske vlasti su odlučile da uskrate gostoprimstvo posle 12 godina života u srpskoj prestonici, proteraju je iz zemlje i zabrane ulazak na godinu dana. Za preseljenje svog celokupnog života dobila je rok od sedam dana
Arien Stojanović Ivković je u Beogradu završila Medicinski fakultet, zaposlila se i udala za srpskog državljanina sa kojim ima malo dete. Duže od deceniju živi u srpskoj prestonici i nikada do sada nije imala problema sa svojim boravkom.
Sve do 8. aprila ujutro kada ju je pozvao inspektor iz Uprave za strance i pozvao da dođe u prostorije policije, uveravajući je da je s njenim boravkom sve u redu.
Arien za N1 kaže da ju je u policiji sačekalo više inspektora, među kojima je bio i onaj s kojim je razgovarala. Na licu mesta joj je uručeno rešenje kojim se ukida ranije odobren privremeni boravak i zabranjuje ulazak u Srbiju na godinu dana, odnosno do 8. aprila sledeće godine.
Ona dodaje da je time prestala da važi i radna viza koju je imala za rad u Srbiji.
U obrazloženju se šturo navodi da je “organ nadležan za zaštitu bezbednosti Republike Srbije dostavio procenu da boravak državljanke Hrvatske Ivković Stojanović Arien predstavlja neprihvatljivi bezbednosni rizik”.
MUP se za donošenje ovakve odluke pozvao na član 66. stav 1 Zakona o strancima, kojim se predviđa da strancu može da se ukine dozvola privremenog boravka i zabrani ulazak u zemlju ako se naknadno sazna da “postoji jedan ili više razloga propisanih za odbijanje zahteva za privremeni boravak”.
Po čemu je tačno bezbednosni rizik mlada lekarka koja radi u osiguravajućoj kući na proceni štete nastale usled telesnih povreda – ni sama ne zna. Kaže da joj se život svodi na posao, vrtić, dete, porodicu i odlazak na poneki veći studentski protest – ako stigne.
A upravo u tom protest, sagovornica N1 vidi mogući razlog za njeno proterivanje. Kaže da je studente, njihove zahteve I proteste podržala ne samo na ulici, već i na svojim društvenim mrežama. Dodaje da je na Instagramu kao lekar osudila ulazak predsednika Aleksandra Vučića u jedinicu intenzivne nege i dodirivanje bez rukavica povređenih u požaru u Kočanima.
Srpska policija Arien je dala rok od sedam dana da napusti zemlju i rok od 15 dana da uloži žalbu, s tim što žalba ne odlaže izvršenje rešenja.
Time je ova žena primorana da napusti grad u kojem živi duže od decenije, a njena mlada porodica će biti rasturena.
“Možda ću ostati bez posla, možda ću morati da odvedem dete sa sobom, što znači da neće viđati oca, ići u vrtić”, navodi Arien u razgovoru za N1.
Zbog zabrane ulaska u zemlju, neće moći da dovodi dete, koje je dvojni džavljanin, u posetu porodici u Srbiji, već će kontakti zavisiti isključivo od njihove mogućnosti da dođu u Hrvatsku.
Naša sagovornica se obratila za pomoćAmbasadi Republike Hrvatske u Beogradu, a najavila je i žalbu na pomenuto rešenje srpskih službi bezbednosti.
Kako nezvanično saznajemo, Arien nije usamljen slučaj i više hrvatskih državljana je umesto dozvole za privremeni boravak dobilo zabranu ulaska u Srbiju.
N1 se ovim povodom obratio MUP-u Srbije, ali do objavljivanja ovog teksta odgovor nismo dobili.
LSV: Stefanović naredio hapšenje Olenika posle gostovanja na N1
Stranka Vojvođani-LSV saopštila je da je glavni javni tužilac Višeg javnog tužilaštva Nenad Stefanović naredio hapšenje Aleksandra Olenika nakon gostovanja na TV N1
„Glavni javni tužilac Nenad Stefanović naredio je hapšenje Aleksandra Olenika, potpredsednika LSV, posle njegovog gostovanja na N1srbija u toku kog je izneo podatke o pucanju zvučnim topom na građane. Srećom, ovo „uputstvo“ nije primenjeno. Za sada“, navodi se u saopštenju stranke.
„Danas je tužilaštvo, prvi put od 15. marta, počelo da saslušava ljude i uzima izjave ljudi koji su imali zdravstvene probleme zbog upotrebe neke vrste soničnog, zvučnog oružja“, istakao je advokat i potpredsednik Lige socijaldemokrata Vojvodine Aleksandar Olenik tada za N1. Dodao je da se „prvi put posle negacija i pretnji da će biti hapšeni oni koji pominju zvučno oružje – tek danas počinje sa izjavama žrtava koje imaju lekarske nalaze“.
Ono što je prethodilo velikom protestu koji se odžao u Beogradu 15.marta je već poznato u celom svetu: sa jedne strane imali smo nasmejanu Srbiju, studentske marševe… dok se toj Srbiji suprostavio režim svakodnevnim pretnjama, širenjem straha i na sam dan protesta dovoženjem tenkova u predgrađa, zaustavljanjem saobraćaja u zemlji i glavnom gradu, skupljanjem naoružanih maskiranih kriminalaca u Pionirskom parku
Protest je pokazao da studente i građane motiviše želja za slobodnom, demokratskom Srbijom u kojoj institucije funkcionišu u skladu sa Ustavom i zakonima! Taj dan je potpuno demaskirao režim Aleksandra Vučića i pokazao je da se oni boje pravde i istine, kao i da na svaki način pokušavaju da spreče saznanje o njihovom činjenju i negiraju svoju odgovornost za pad nadstrešnice u Novom Sadu i smrt 16 ljudi, za upotrebu ‘zvučnog topa’, da lažu javnost o ispunjenju studentskih zahteva ili da proizvode lažne vesti poput one da je u Odžacima vođa studentskog protesta pucao i ranio jednog naprednjaka! Sam Vučić pokazuje u svojim nastupima, koje sada ima i po nekoliko dnevno, da svoj položaj doživljava kao svoju životnu sudbinu, čak pokazuje i crtu nenormalnosti gde na samu državu gleda kao na ličnu svojinu!
Režim je, tog dana, planirao nasilje, čak je želeo da toliko kulminira da dođe i do žrtava! Oni bi to nazvali ‘pokušajem Majdana’! Na delu je bio otvoreni državni terorizam! Sada su se spremili da urade u centru Beograda ono što su već pokušali u Banjskoj na Kosovu! Okidač za nasilje je trebala biti zloupotreba, u Srbiji, zabranjenog ‘zvučnog topa’ (sonic weppon)! U javnosti Srbije više nema dileme da je neka vrsta tog oružja upotrebljena i da je to uradila policija Srbije! Ja sam skeptik prema tom scenariju iz prostog razloga što je srpska policija toliko korumpirana i razjedinjena, klanovski podeljena, da bi se do sada saznalo i ko je pucao, sa kog mesta i iz kog oružja! Još 16.marta dobio sam informaciju da je zloupotreba izvršena sa krova Ruskog doma i da je na građane pucano iz ruske verzije Vortex ili ring-gun topa!
Mesto je savršeno za upotrebu, zbunjuje jer je zvuk morao da se odbijeod zgrade predsedništva u oba pravca ulice kralja Milana – ka Terazijama i Slaviji! Niko se ne bavi, osim mene, s tim scenarijem, a iz dana u dan je sve veća mogućnost da se upravo to dogodilo! Ogromna većina stručnjaka koja je analizirala dostupne snimke govori upravo o Vortex ili sličnom topu, organizacija Earshot to tvrdi, a i sama kompanija Genasys, koja je proizvođač lrad450 topova koje poseduje Srbija, u svom demantiju govori da je zvuk sa snimaka proizveden ring-gun topom, a ne njihovim! Vučić samouvereno zove FSB, FBI i EU da pošalju stručnjake u Srbiju i utvrde istinu! Naravno, on zna da FSB sebe neće optužiti, a da ostali ne mogu da utvrde istinu jer ne mogu da uđu u Ruski dom i izvrše istragu! Istovremeno, Vučić i Vulin se otvoreno zahvaljuju Rusiji što im je pomogla tog dana i što redovno sarađuju u naporima da spreče ‘obojenu revoluciju’! Srećom, neverovatna prisebnost i pamet studenata je sprečila da se ostvari Vučićev naum! Oni su minut posle haosa koji je nastao upotrebom zvučnog topa objavili da je protest završen i da se vraćaju na svoje fakultete! Tada se dogodilo nešto potpuno neverovatno, nekoliko stotina hiljada građana koja je na protest došla da bi videla leđa ovom režimu ih je poslušala i razišla se – Srbija je jasno rekla: srušićemo ga gandijevski – bez nasilja! Ta saradnja je iznenadila Vučića i ‘skinula ga golog’! Sve što mu je sada preostalo je otvorena diktatura ili gubitak vlasti!
Najvažnije poruke protesta 15.03. su:
– Da je zbog masovnosti skupa režim izgubio legitimitet
– Da nasilje na kojem režim insistira više ne prolazi – STRAHA VIŠE NEMA
Evropski mediji sve više pišu o protestu i o srpskim studentima, nazivaju ih čak i evropskom avangardom! Vucic i njegov režim su pod baražnom paljbom, sada ga neki čak otvoreno nazivaju diktatorom! Ti mediji, ali i mnoge evropske vlade, kao i sam EU parlament traže od EU komisije da se uključi u problem i pomogne građanskoj Srbiji da se izbori za evropsku budućnost, koja je sa Vučićem nemoguća! Dok pišem ovaj tekst odvijao se i završen je hitan sastanak u Briselu koji su Vučiću zakazali Ursula von der Leyen I Antonio Costa! Njihovi kratki i jasni postovi na društvenim mrežama bez održane konferencije za medije govore da je Vučić imao neprijatan sastanak! Insistiranje na ubrzanju reformi u pravosuđu, izbornom zakonodavstvu, slobodnim medijima i borbi protiv korupcije u stvari kažu: ispuni studentske zahteve! Na zalost do pro-evropske prelazne vlade još uvek nismo došli samo iz razloga što niko u Srbiji to ne traži od EU! Istovremeno, Evropski sud za ljudska prava je postavio Srbiji pitanja o upotrebi zvučnog topa i zahteva odgovore do 31. ovog meseca! Sve ovo jesu ozbiljni pritisci na Vučića! Od reči, znam da su dela EU mnogo opasnija za režim, ali njih građani Srbije teže vide. Ta dela su: ne otvaranje klastera u pregovorima, ne primanje Srbije u SIPA, kao i ne puštanje novca za rast BDP! Srbija je zbog toga u ozbiljnom problemu, od početka godine je morala da pozajmi čak 3 milijarde evra kako bi ispunila budžetske obaveze!
Da li će Vučić ispuniti zahteve? Neće!!! Ispunjenje bi značilo njegov pad, ali i probleme sa slobodnim i nezavisnim sudovima u Srbiji zbog svega što je činio kao apsolutni vladar! Svako normalan bi se obeshrabrio posle pola miliona okupljenih na protestu! Medjutim, on nastavlja sa lažima, podizanjem tenzija, preti svima – profesorima, univerzitetu, prosvetnim radnicima, policiji, tužilaštvu, studentima, opoziciji, medijima… Pokušava da napravi politički pokret kojim želi da zamaskira SNS, kao da su ljudi ‘veverice’, pokušaće i da formira novu vladu sa što je manje političara u njoj!
Sve to mu je pogrešna taktika! On više i ne može da ima pravu taktiku, samo može da kupi još koji dan na vlasti. Zato će narednih dana, kada bude bio zakazan novi protest, pola miliona okupljenih građana lako prerasti u milion!