Connect with us

SLOBODNA VOJVODINA

SRĐAN ŠUŠNICA: Koliko leševa košta gas u prosječnoj demokratiji?

Pitali smo se jučer, a i danas to činimo, kakva će biti Rusija: nacionalna i tradicionalna ili pak demokratska i moderna, pravovjerna ili raskolnička, više bijela nego crvena ili obrnuto, slavenofilska ili zapadnjačka, azijska ili evropska, prije ‘Rusija koja se umom ne može obuhvatiti, u koju se može samo vjerovati’ (kako reče stari pjesnik Tjučev) ili pak ona lijena i ‘debeloguza’ (tolstozadaja) koju spominje Aleksandar Blok u Dvanaestorici. S Kristom ili bez križa. Istinska demokracija ili pak samo demokratura?

Published

on

„Pitali smo se jučer, a i danas to činimo, kakva će biti Rusija: nacionalna i tradicionalna ili pak demokratska i moderna, pravovjerna ili raskolnička, više bijela nego crvena ili obrnuto, slavenofilska ili zapadnjačka, azijska ili evropska, prije ‘Rusija koja se umom ne može obuhvatiti, u koju se može samo vjerovati’ (kako reče stari pjesnik Tjučev) ili pak ona lijena i ‘debeloguza’ (tolstozadaja) koju spominje Aleksandar Blok u Dvanaestorici. S Kristom ili bez križa. Istinska demokracija ili pak samo demokratura?

‘Ruska’ (ruskaja) ili pak ‘sveruska’ (vserossikaja)? Ma kakva bila, morat će računati s onim što joj je ostalo od Sovjetskog Saveza i s onim što je u njemu izgubila, možda zauvijek.” Citat je ovo iz “Pisma Putinu” Predraga Matvejevića (Istočni epistolar,  Zagreb, 2013.), jednog od mnogih otvorenih pisama koje je ovaj naš, mediteranski um pisao svjetskim vlastodršcima, kritikujući ih za neslobode i teror kojima tlače svoje neistomišljenike i građane. Matvejević ga je počeo risati nakon što je adresat iz Kremlja, 7. oktobra 2006, tačno na svoj 54. rođendan, dao ubiti rusku novinarku Novaya Gazate Anu Politkovskaju.

Dok je Matvejević pokušavao da nađe riječi koje bi uputio kremljanskom ubici, u Londonu je 1. novembra 2006. godine otrovan Aleksandar Litvinenko, bivši agent ruske tajne službe FSB i prebjeg, koji je nekoliko sedmica nakon ubistva Politkovskaje ustvrdio da je njeno ubistvo direktno naredio i nadgledao Putin a u djelo proveo specijalni tim FSB-a za likvidacije političkih protivnika. Litvinenko će od posljedica trovanja polonijumom 210 preminuti 23. novembra iste godine. Matvejević je pismo Putinu skonačio netom nakon što je režim kremljanskog hazjanina, drugog dana marta 2007. godine dao baciti Ivana Safronova novinara i kolumnistu moskovskog Kommersanta sa petog sparata zgrade u kojoj je živio i proglasiti to “samoubistvom”.

Pismo u kojem kritikuje Putinov režim za desetine ubistava novinara i neistomišljenika, Matvejević je javno uputio Vladimiru Putinu na stranicama rimskog Il Manifesta 14. marta 2007. godine, na dan sastanka ruskog predsjednika i italijanskog premijera Romana Prodija u Bariju. Tema razgovora u Bariju naravno nije bila ni Politkovskaja, niti Safronov, niti se razgovaralo o onih više od 80 novinara, kritičara i aktivista za ljudska prava koji su do tog 14. marta 2007. mučki ubijeni, zadavljeni, otrovani ili bačeni u ambis pod Putinovim režimom, a kamoli o onih više od 60 imena novinara, opozicionara i aktivista koji su upucani, zatučeni čekićem ili nestali za vrijeme trajanja Jeljcinovog oligarhičnog bezvlašća.

Tema razgovora nisu bili ni zločini ruskih vojnih i sigurnosnih snaga počinjenih nad civilnim stanovništvom u Čečeniji i razaranje Groznog za vrijeme Drugog čečenskog rata 1999-2000. godine. Bilanca tog prvog Putinovog rata kojeg je vodio iz fotelje ruskog premijera bila je više od 7.000 poginulih ruskih i oko 16.000 čečenskih vojnika, između 40.000 i 45.000 ubijenih civila, građana Čečenije, i više stotina hiljada raseljenih i izbjeglih građana, uglavnom Čečena. Tema nije bio ni Viktor Juščenko, 2004. godine otrovani kandidat za Predsjednika Ukrajine, koji će preživjeti trovanje i postati treći Predsjednik nezavisne Ukrajine. Ne, ove žrtve i Putinovi krvavi otisci po Rusiji i susjednim državama nisu interesovali evropsku političku klasu, ni tada. U salonima Barija sterilno se razgovaralo o biznisu, o novcima, o interesima. Evropski birokrati su eto brigu bili dotjerali do saradnje Moskve i Rima u oblasti energetike, bankarstva i – pazite sad – ruskog Suhoja i italijanske Alenia u evropskom svemirskom programu!

Naravno, centralni razlog sastanka bio je pokušaj da Italija osigura povoljnije snabdijevanje ruskim gasom a da zauzvrat preko italijanskih banaka investira u visokotehnološku i inovacijsku industriju u Rusiji. Gas je i tada bio centralna tema nakon što je Putin u svom despotskom maniru prethodne 2006. godine prekinuo isporuku gasa Evropi preko Ukrajine, i time ucjenio evropske birokrate da mu se dodvoravaju i ulažu u njegov postmoderni militantni kaganat, i to na pragu velike finansijske krize neoliberalnog kapitalizma koja će izbiti krajem 2007. i početkom 2008. godine.

Nije prošlo ni 24 časa nakon završetka sastanka u Bariju, 15. marta 2007. godine u ruskoj oblasti Saratov, u Vodniku otet je Leonid Etkind, novinar i direktor novina Karyera koji će sljedećeg dana biti pronađen mrtav, ubijen. Od tog 14. marta 2007. do početka frantalnog napada na Ukrajinu, Putinov režim će dati da se još likvidira ili otruje više od 60 novinara, aktivista za ljudska prava, opozicionih političara i prebjega.

Proći će manje od godinu i pol dana od Matvejevićevog pisma i sastanka u Bariju, a Putinov režim će izvršiti agresiju na Gruziju, okupirati njene oblasti Osetiju i Abhaziju i tu instalirati marionetske režime samoproglašenih i nepriznatih “republika”. Bilanca ovog drugog Putinovog rata, također vođenog iz fotelje premijera, bila je oko 170 poginulih ruskih i oko 180 gruzijskih vojnika, više od 200 ubijenih civila te više od 190.000 raseljenih i izbjeglih građana Gruzije, uključujući i oko 30.000 Osećana izbjeglih u Rusiju i oko 15.000 Gruzijaca protjeranih iz Osetije. Ali, čujte, gas je potekao ka Evropi, a masne zarade u džepove evropskih i ruskih industrijalaca i finansijskih fondova! Svi mrtvi u i van Rusije su uspješno prebrojani i… zaboravljeni. Idemo dalje.

Nedaleko od nekadašnjeg Lenjingrada u zalivu Portovaya, ruski premijer Dmitrij Medvedev će 9. aprila 2010. godine, u virtuelnom društvu Angele Merkel, zvanično otvoriti radove na izgradnji prvog cijevovoda gasovoda Nord Stream 1. Dvadesetak dana prije ove rusko-njemačko-holandske ceremonije, 18. marta 2010. godine, u ruskom Kaliningradu, starom pruskom Koenigsbergu, više od 1000 km udaljenom mjesta ceremonije i više od 500 km od Berlina, u malom iznajmljenom stanu pronađeno je višestruko izbodeno tijelo mladog ruskog novinara Maxima Zuyeva, glasnog kritičara Kremlja i ljudskopravaškog aktiviste, čiji je nestanak prijavljen pet dana ranije. Ubistvo Maxima Zuyeva desilo se u istoj sedmici kada će širom Rusije i u samoj Kaliningradskoj oblasti početi masovni demokratski protesti za slobodu medija i protiv gušenja ljudskih i građanskih prava – u čijim pripremama je učestvovao i mladi Maksim.

Otprilike u isto vrijeme dok su Berlin i Moskva pripremali ceremoniju otvaranja radova na Nord Stream 1, Putinov režim je u krvi gušio i spriječavao ove građanske proteste širom Rusije. Skoro mjesec dana nakon ove ceremonije, 5. maja 2010. godine u Rusiji, u dagestanskom gradu Makhachkala ubijen je Shamil Aliev istraživački novinar, osnivač radio stanica Priboi i Vatan i direktor lokalne televizije. Pored ova dva ubistva, u toj 2010. godini kada je kroz Nord Stream 1 potekao ruski gas ka Evropi, u Rusiji je ubijeno još 6 novinara koji su bili glasni kritičari Putinovog režima i njegovih lokalnih moćnika.

Konstantin Popov, novinar i osnivač magazina Tema usmrćen je 20. januara od batina nakon više časovnog svirepog mučenja u policijskoj stanici u gradu Tomsk. Novinar i dopisnik novina Zabaikalsky rabochy Ivan Stepanov je 23. februara izboden na smrt u mjestu Khilok. Novinar i direktor lokalne televizije TBS u Dagestanu Said Ibragimov je 13. maja izrešetan u kolima dok je sa tehničkom ekipom išao da popravi oštećeni televizijski transmiter. U Moskvi je 25. juna u svom stanu pronađen izboden na smrt Dmitrij Okkert, presenter televizijskog kanala Expert TV.  U Cherkessku 25. jula je kolima pregažena Bella Ksalova, dopisnica portala i novinske agencije Caucasian Knot koja je kritički pisala o lokalnim vlastima. Malika Betiyeva i četvero članova njene familije je poginulo kada se jureće vozilo zabilo u njihov auto 1. avgusta u Čečeniji.

Malika je bila novinarka i zamjenica glavnog urednika novina Molodyozhnaya smena i dopisnica magazina Dosh, pisala je o bezakonju koje su provodile čečenske institucije pod kontrolom Putinovog teror-majstora Kadirova, a njeni članci su objavljivani pod pseudonimom radi njene sigurnosti. Novinar Intrepid-a Oleg Kashin je 6. novembra 2010. godine monstruozno pretučen ispred svog doma i pao u komu te za dlaku izbjegao smrt, ostavši sa teškim posljedicama i amputiranim kažiprstom desne ruke. I tako dalje, i toliko užasnije. Naravno, prilikom ceremonije otvaranja radova na Nord Stream 1 Angela Merkel je bila na sigurnoj distanci prigodno se uključivši u slavlje pomoću video linka iz Berlina. Koliko je leševa bilo potrebno da se evropski birokrati svih boja tada zapitaju da li je etično, pa čak i dugoročno bezbjedno i logično tako oduševljeno i entuzijastično trgovati sa ubicom i hraniti njegov ubilački stroj?

Prvi cijevovod Nord Stream-a 1 oficijelno je pušten u pogon na ceremoniji u njemačkom Lubminu 8. novembra 2011. godine u prisustvu Angele Merkel, Dmitrija Medvedeva, francuskog premijera Fillona i holandskog premijera Marka Ruttea. Drugi cijevovod Nord Stream-a 1 svečano je inaugurisan 8. oktobra 2012. godine, vjerovatno u sličnom društvu. Između ove dvije inauguracije u Rusiji su ubijena 3 ruska novinara – Khadzhimurad Kamalov, vlasnik i novinar medija Svoboda Slova, poznat po istraživanjima korupcije je 15. decembra 2011. izrešetan iz auta u pokretu u dagestanskom gradu Makhachkala; novinar Alexander Khodzinsky koji je izvještavao o nezakonitim poslovima izgradnje shopping centra u Tulunu, izboden je na smrt 7. jula 2012. godine, od strane lokalnog biznismena i bivšeg zamjenika gradonačelnika grada Tulun u Irkutskoj oblasti Gennady-a Zhigarev-a; Victor Afanasenko, novinar koji je istraživao korupciju i aktivnosti ruskih paravojnih trupa poput Wagnera, pronađen je 24. januara 2012. godine mrtav u svom stanu slomljenog vrata kao posljedica “okliznuća i pada”. Inače novinari i kritičari u Putinovoj Rusiji su često “padali” u ambise i završavali slomljenih vratova.

Osim Afanasenka (2012.) i Safronova (2007.), Putinov režim je tako presudio i uglednoj novinarki Olgi Kotovskajoj koja je “pala” i na mjestu ostala mrtva 16. novembra 2009. godine sa 14. sprata poslovne zgrade u Kaliningradu, dan nakon što je dobila sudsku bitku u kojoj je povratila vlasništvo nad Kaskad TV kanalom koji joj je 2004. godine administracija regionalnog moćnika preotela falsifikujući vlasničku i finansijsku dokumentaciju. Maksim Borodin, mladi novinar nakon što je u februaru 2018. godine objavio priču o pogibiji ruskih plaćenika grupe Wagner PMC u sukobu sa proameričkim snagama u Siriji, “pao” je 12. aprila iste godine sa balkona svog stana na petom spratu zgrade, i tri dana kasnije je preminuo u bonici od posljedica pada.

Spisak ruskih žrtava Putinovog kaganata se i prije prve invazije na Krim i istok Ukrajine 2014. godine brojao u stotinama upucanih, otrovanih, pregaženih, bačenih neistomišljenika, novinara, aktivista za ljudska prava, opozicionih političara, advokata, prebijega, insajdera. Ali izgleda da nije postojala gornja granica u broju leševa koja bi Angeli Merkel i evropskim birokratama signalizirala da je možda neetično i nepametno poslovati sa ubilačkim režimom. Putin, osokoljen politikom apasementa Evropske Unije, odsustvom Amerike u evropskim poslovima, ohrabren evropskim povlačanjem pred njegovim energetskim ucjenama, podržan od pohlepnih zapadnih lobista i njemačkih, francuskh i holandskih energetskih i političkih elita, nafutiran devizama od prodaje gasa Evropi, ali i frustriran trećom po redu demokratskom revolucijom u Ukrajini i gubitkom kontrole nad Kijevom, pokreće svoj ubilački stroj na susjednu Ukrajinu, uspijeva okupirati cijeli Krim i strateški važan Krečki moreuz te dijelove regija Donjeck i Luganjsk.

Bilanca ovog trećeg Putinovog rata je bila više od 4.500 poginulih ukrajinskih i više od 5.500 ruskih vojnika, i ubijanje oko 3.400 civila, te desetine hiljada izbjeglih i raseljenih. Usljedile su blijede i skromne sankcije i na brzinu su sklepani sporazumi Minsk 1 i 2 u kojima je stari Stazi-jev kadar Angela Merkel zavrnula ruku žrtvi kako bi nagradila agresora! Digresije: ova metoda držanja žrtve poniznom pred silnikom dobro je poznata onima na Balkanu koje je trao i kojima još uvijek prijeti “srpski svet”! Idemo dalje. Tek izabranoj vladi Ukrajine suočenoj sa frontalnom ruskom invazijom, deorganizovanom, neobučenom i neopremljenom vlastitom vojskom, sa nevoljnošću evropskih birokrata da na bilo koji način pomognu Kijevu osim da ga natjeraju da prihvati ono što ni lud ne bi prihvatio, nije preostalo ništa drugo nego potpisati vrlo nepovoljan sporazum u kojem Ukrajina nije smijela ni postaviti pitanje Krima i sopstvenog teritorijalnog integriteta, kamoli reintegracije, ali je morala prihvati maksimalističke zahtjeve Kremlja. Rat je stao, a evropske birokrate su se brzo pobrinule da se o njemu više ne govori, da ga se ignoriše kao da je invazija i okupacija Krima i istoka Ukrajine prirodna nepogoda, davno završena erupcija vulkana.

Da li su poslije prvog ukrajinskog krvoprolića Njemačka i EU uvidjeli grešku koju je predstavljao Nord Stream 1, dok je slabio Ukrajinu a pumpao dolare i evre u Kremlj i rusku armiju? Naravno da nisu, a ako i jesu, to ih nije interesovalo koliko ni svi pobijeni ruski novinari i opozicionari i svi pobijeni civili u sva tri dotadašnja Putinova rata đuture. Ma šta je par stotina, par desetina hiljada mrtvih na istoku Evrope. Bitno je da jeftini gas teče i grije naš status quo i demo-stabilo-kratiju. Nezajažljivim poslovnim klasterima Rusije i Evrope, evropskim birokratama i lobistima vazda gladnim jefitnih energenata sa periferije, dvije cijevi gasovoda Nord Stream 1 i 55 biliona kubičnih metara plina godišnje nisu bili dovoljni da zadovolje svoje pohlepe. Ukrajinci i Rusi još nisu stigli pokopati sve svoje mrtve i nestale, a konzorcijum Nord Stream AG i vlade u Berlinu, Parizu i Hagu su početkom 2015. godine odlučili odgovoriti Putinovim željama i staviti svoje gramzive interese iznad političke i ljudske odgovornosti spram Putinovih žrtava.

Gramzivci su se odlučili nagraditi sa još jednim parom gasovodnih cijevi pod nazivom Nord Stream 2 i tako uduplati kapacitete isporučenog gasa u Evropu, te uduplati novac koji će upumpati direktno u srce tame. Ako je Nord Stream 1 stavio omču oko vrata Ukrajini, Nord Stream 2 ju je zategao. Odlukom da se grade ova dva gasovoda između Rusije i Njemačka, zaobilazeći i blokirajući Ukrajinu i druge istočno-evropske i baltičke zemlje kao tranzitne rute, Angela Merkel i druge zapadnoevropske vođe su, ne samo jednu demokratiju u razvoju kakva je Ukrajina ostavili bez izvora gasno-tranzitnog prihoda, već su u sigurnosnom i egzistencijalnom smislu ostavili Ukrajinu i istok Evrope na milost i nemilost Putinu.

Gubeći energetsko-tranzitni značaj za Rusiju, Ukrajina je od 2010, naročito od 2015. godine polako dovođena u poziciju da nema značajnih strateških poluga i pregovaračkih čipova koje bi mogla koristiti u ekonomskim, energetskim ili strateško-odbrambenim pregovorima sa Moskvom, ili za odvraćanje Kremlja od upotrebe vojne i energetske prisile ka Kijevu, kako bi ga odvratio od euro-atlantskih integracija, podjarmio svojim interesima, te uticao na formiranje i vršenje izvršne vlasti. Gasovodi Nord Stream 1 i 2 su u većinskom vlasništvu ruske kompanije Gazprom a ostali vlasnici su njemački Wintershall Dea (iza kojeg stoji njemačka energetska kompanija BASF SE i kompanija LetterOne iza koje stoji ruski magnati), zatim njemačka kompanija PEG Infrastruktur AG (nasljednica prvobitnog njemačkog partnera E.ON Beteiligungen), holandska kompanija N.V. Nederlandse Gasunie i francuska kompanija Engie (nasljednica prvobitnog partnera GDF Suez). Sva četiri vlasnika imali su i još uvijek imaju podršku vlada svojih zemalja.

Od prvih odluka da se krene u izgradnju Nord Stream 2 s početka 2015. godine do februara 2022. godine, u Putinovoj Rusiji je ubijeno više od 10 novinara, utamničeno više od njih 50, ubijen je glavni Putinov politički oponent Boris Nemcov, otrovan je a zatim utamničen još jedan lider opozicije Aleksej Navaljni, a opoziciono djelovanje i nezavisni mediji su svedeni na nivo statističke greške. No u tim godinama svijet je bio opsjednut panikom oko nedovoljno bijelih izbjeglica, na evropskim granicama su se podizale logoraške žice i zidovi, ali ne da bi se spriječio Putin ili dotok ruskog gasa. U tim godinama Putin je svoje tiranske ideje i metode uspješno šerovao među bijelim evropskim i američkim rasistima, bušio američki izborni sistem i pomogao svojoj američkoj kopiji da dođe na vlast, što se zamalo završilo novim američkim građanskim ratom.

Koliko je dovršetak Nord Stream-a 2 bio opasnost za američke nacionalne interese i uopšte za zapadne demokratije govori i činjenica da je čak i Trampova administracija, inače sklona Putinovoj tiraniji, aktivno spriječavala dovršenje ovog projekta. Tako je 2019. godine zaprijećeno sankcijama svim kompanijama koje su uključene u radove, nakon čega je u decembru 2019. godine švajcarska kompanija Allseas obustavila radove na gasovodu. U decembru 2020. ruska kompanija je nastavila sa radovima i u junu dovršila prvu a u septembru 2020. godine i drugu cijev gasovoda. Čekala se dozvola iz Njemačke i da gas poteče. Uprkos pritiscima iz Vašingtona, uprkos protivljenjima Poljaka i Ukrajinaca, uprkos pozivima iz same Njemačke Angeli Merkel da odustane od davanja dozvole za rad ovog gasovoda, Muti je bila uporna i gurala je Putinov nož do balčaka u tijelo Ukrajine i istoka Evrope. Čujte, it’s good for German business.

Tokom 2021. godine, dok je Putin gomilao vojsku i balističke rakete na Krim i uz granicu sa Ukrajinom, dok je de facto tiho okupirao Bjelorusiju i stavio Lukašenka u poziciju običnog skretničara ruskih vojnih kompozicija, dok je gurao Dodika i Vučića u destabilizaciju Balkana, za to vrijeme Muti je, nevjerovatno zvuči ali tako je, u začuđujućoj sinhronizaciji sa Putinovim zveckanjem oružja, pokušavala zavrtati ruke Vašingtonu i ucjenjivati Bajdena da pristane na Nord Stream 2. Nema šta, Muti je ostala Stazi-jevka do samoga svog kraja. No Bajden je sporazumom uspio ubaciti sigurnosno-politički “safety switch” u budući rad Nord Stream-a 2, barem na strani njemačkih aktera. Sporazumom Merkelova je pristala na niz uvjeta pod kojima bi se rad Nord Stream-a 2 u budućnosti smio odvijati.

Bilo je jasno da je time Nord Stream 2 de facto mrtav, a Putin je plan da ekonomski i energetski postepeno uguši Ukrajinu i onda da je apsorbira, promijenio u ovo što sada gledamo. Putinova ratna mašina, godinama aktivno hranjena milijaradama iz evropskih budžeta i fondova, sada u distopijskim scenama razara milionske gradove i urbane konglomerate, ubija hiljade i protjeruje milione. Broj civilnih žrtava nije ni blizu onih zvaničnih cifara, koje su prema UN-ovoj monitoring misiji u Ukrajini sa 27. martom bile 1.151 ubijenih, uključujući i 103 djece i 1.824 ranjenih uključujući i 133 djece. Žrtve u Mariopolju, kao i u većini opsjedanih gradova i regija još se ne mogu prebrojati, a procjene su da samo u Mariopolju ima više od 5.000 civilnih žrtava. Bojim se da će krajnje brojke biti užasavajuće. Gas teče u jednom, a ukrajinska i ruska krv u drugom pravcu, baš kako u dobrom bussines-u i treba!

Pitanje je lako. Koliko leševa je trebalo da sa nagomila u i oko Rusije u prvih 10 godina Putinove vlasti ili kasnije da bi se evropskim, italijanskim, njemačkim, holandskim ili npr. francuskim političarima i industrijalcima počelo gaditi raditi sa ubicom i tiraninom? Odgovor je također lak, gotovo lepršav: nikada dovoljno mrtvih da bi se ogadio biznis! Svaka ispaljena ruska raketa, svako ubijeno dijete danas u Ukrajini dokazuje lakoću ovakvog odgovora. Vladajuću elitu u Evropi, pogotovo Merkelove Njemačke, ne zanimaju sigurnosni rizici i ambis u koji guraju i ruske građane i istok ili jugoistok Evrope. Kao što ih nisu zanimali niti ih sada puno zanimaju sigurnosni rizici u koje guraju građane Srbije i zemlje koje strepe od “srpskog sveta” i Vučićevog ili još nekog goreg režima u Beogradu.

Pitanje, da li je Evropa išta naučila iz sudbine Jugoslavije i velikosrpske tiranije nad svojim susjedima je već odavno deplasirano. Iako je putinizam u svojim najosnovnijim ideološko-političkim i istorijskim crtama, etno-imperijalnom, boljševičkom i genocidnom metodu i krvavim posljedicama, zapravo original falsifikata Miloševićevog režima, nikog u Evropi te lekcije nisu zanimale. Ne, Evropa, napose Njemačka, nije naučila jer nije htjela da nauči išta od lekcija i smrti koje su dolazile iz Putinove Rusije, Bosne, Balkana, Čečnije, Gruzije, itd. Lekcije koje dolaze od kostiju nevinih žrtava imaju nezgodan manir da loše utiču na biznis sa tiranima i autokratama – i onda, i sada, i uvijek. Gas teče, radijatori su topli, ekonomsku migraciju i izbjeglice sa istoka Evrope guta zahuktala njemačka industrija, sanjaju se zeleni snovi! Kome trebaju mrtvi, njih je najbolje zaboraviti.

Ono što sada gledamo nije samo rat niti osvajanje Ukrajine, ovo je genocidni pohod Kremlja na Ukrajince i zatiranje svega šta ta zemlja i taj narod jesu bili i žele biti. Dio tog genocidnog pohoda platila je i još uvijek plaća Evropa. Drugim riječima, Merkelov san o hiljadugodišnjem statusu quo baziranom na eksploataciji radne snage i tranzitnih i drugih resursa sa evropske istočne i jugoistočne periferije su stvorili Putina, a Vladimirove krvave ruke su djelomično obučene i u evropske, napose Mutijeve rukavice i naprstke. Nazivati to naivnošću jeste ili apsolutno nepoznavanje političkih i istorijski procesa, ili svjesno negiranje očigledne krivice, ili aktivno sudjelovanje u magnum crimen-u koji nam se odvija pred očima.

Jedno od Matvejevićevih pitanja Putinu spočetka teksta – “Kakva će Rusije biti: istinska demokracija ili pak samo demokratura?”, već neko vrijeme bi se slobodno moglo postaviti i Njemačkoj i drugim evropskim zemljama. Ukrajina ih je sve razgolitila i dala odgovor na ovo pitanje. Demokratija, sloboda, jednakost i prava čovjeka u današnjoj Evropi nisu univerzalne vrijednosti, već su pretvorene u nacionalno ograničene monete čija vrijednost zavisi, osim od cijene gasa, nafte, litijuma… i od broja leševa – ako može tuđih.

(Gradski portal)

izvor: https://autonomija.info/srdjan-susnica-koliko-leseva-kosta-gas-u-prosjecnoj-demokratiji/

SLOBODNA VOJVODINA

Bešlin: Srbija ima veoma dugačku tradiciju centralizma, unitarizma i nacionalizma

Istoričar Milivoj Bešlin izjavio je da predsednik Srbije Aleksandar Vučić nije „pao s neba“, već da Srbija ima veoma dugačku tradiciju centralizma, unitarizma i nacionalizma

Published

on

By

„Ovde se nacija doživljava kao jedno telo, kao jedno biće, i država zato često ima totalitarni karakter. Nije Aleksandar Vučić pao s neba, to vuče duboke korene iz srpske političke kulture“, rekao je Bešlin na javnom predavanju koje je organizovao Rotari klub Novi Sad, prenosi „Danas„.

Dodao je da je Srbija veoma teško podnosila federalno uređenje socijalističke Jugoslavije, a u Kraljevini Jugoslaviji Srbija je odbijala bilo kakvu pomisao na ideju da ta država može da bude pluralna i da treba da se federalizuje.

„Priče o nekakvoj Srbiji koja je između dva svetska rata bila društvo u kojem su muškarci nosili cilindre, a žene balske haljine, uglavnom su mitovi, to jednostavno nije tako izgledalo. Društvom u prvoj Jugoslaviji vladali su korupcija, nepismenost, bezakonje i diktatura kralja Aleksandra koji je privatizovao državu“, naveo je Bešlin.

Dodao je da je zbog toga nezadovoljstvo uređenjem Kraljevine Jugoslavije bilo veliko u svim krajevima te zemlje, pa čak ni vojska nije imala motiva da je brani od napada nacističke Nemačke u aprilu 1941. godine.

Bešlin je rekao da je Drugo zasedanje Antifašističkog veća narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ) pre 80 godina održano u Jajcu ne slučajno baš 29. novembra.

„Tog dana 1941. godine izginuo je celi Radnički bataljon na Kadinjači, kako bi omogućio partizanskom Vrhovnom štabu da se povuče nakon sloma Užičke republike i izdaje četnika koji su tada prešli na stranu okupatora i tamo i ostali“, rekao je Bešlin.

Po njegovim rečima, ključna odluka AVNOJ-a bila je stvaranje federativne Jugoslavije, umesto prethodne centralističke, unitarne i duboko korumpirane Kraljevine Jugoslavije.

On je rekao da je današnji Ustav Srbije „falsifikat“ jer iz njega proizlazi da je Vojvodina kao autonomna pokrajina formirana 2006. kada je usvojen taj Ustav, a Vojvodina je kao autonomna pokrajina svojom političkom voljom formirana još u leto 1945. godine.

izvor: https://n1info.rs/vesti/beslin-srbija-ima-veoma-dugacku-tradiciju-centralizma-unitarizma-i-nacionalizma/

Continue Reading

SLOBODNA VOJVODINA

Bešlin: Nacionalisti su jedini krivci za raspad Jugoslavije

Nijedna od nacionalističkih ideologija, a ponajprije one najbrojnije, nisu perspektive ‘svojih’ naroda vidjele u jednoj složenoj, nacionalno i kulturno pluralnoj i nadnacionalnoj zajednici kakva je bila Jugoslavija, kaže historičar Milivoj Bešlin

Published

on

By

Milivoj Bešlin je istoričar i viši naučni saradnik Instituta za filozofiju i društvenu teoriju Univerziteta u Beogradu. Autor je dvotomne monografije Ideja moderne Srbije u socijalističkoj Jugoslaviji, kao i više desetina stručnih studija, članaka, rasprava i prikaza u domaćim i međunarodnim naučnim časopisima i zbornicima. Osnivač je i koordinator Laboratorije za istraživanje socijalizma i (post)jugoslovenske studije (YugoLab) na IFDT-u.

U radovima, između ostalog, istražuje političku i društvenu istoriju socijalističke Jugoslavije; studije nacionalizma; teoriju modernizacije; pokušaje reformi u socijalističkoj Jugoslaviji; osnovne elemente jugoslovenskog federalizma; pitanje položaja Vojvodine; srpsko-hrvatske odnose u 20. veku; problem antifašizma i istorijskog revizionizma; pitanja intelektualnog angažmana i nacionalizma.

Milivoj Bešlin je historičar i viši naučni saradnik Instituta za filozofiju i društvenu teoriju Univerziteta u Beogradu (Ustupljeno Al Jazeeri)

U svakom slučaju, jedan je od najpozvanijih istoričara u regionu za razgovor na temu 80. godišnjice od održavanja Drugog zasedanja Antifašističkog veća narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ).

  • Za početak, šta, prema Vašem mišljenju, predstavlja AVNOJ u istoriji ovih prostora?

– AVNOJ je po svemu bio istorijska prekretnica i ne samo po onim pravnim, političkim i istorijskim karakteristikama, već je bio prekretna tačka u jednom novom poimanju države i jugoslovenskog zajedništva. Posle dve decenije centralizma, unitarizma, nasilja, nacionalne diskriminacije, represije i denacionalizacije, odlučeno je pod okriljem jedinog antifašističkog pokreta da se stvara i da će se stvarati složena država, federativna Jugoslavija. Jugoslovenski antifašizam partizanskog pokreta je bio utemeljen na dvostrukoj emancipaciji: nacionalnoj i socijalnoj. Nacionalno-oslobodilački karakter je emanirao AVNOJ i njegove odluke o konstituisanju federativne države uz uvažavanje svih njenih naroda i identiteta; dok je socijalnu emancipaciju emanirala socijalistička revolucija koja je trebalo da – pod parolom „nema povratka na staro“ – radikalno promeni stagnantno, korumpirano, nepravedno, petrifikovano i nepismeno društvo kapitalističke periferije, kakva je bila Kraljevina Jugoslavija.

  • Jugoslavija je na AVNOJ-u konstituisana kao složena zajednica ravnopravnih naroda, federativno uređena. Napisali ste da je tako ‘evolutivno i odozdo razgrađivan centralistički model i uvođen federativni princip na oslobođenim teritorijama’. Kako je to bilo moguće, s obzirom na i tada veoma prisutne nacionalizme među jugoslovenskim narodima?

– Svi jugoslovenski nacionalizmi, u prvom redu srpski kao nacionalizam sa najširom mobilizacijskom snagom, potom hrvatski izražen kao separatistički, i dalje, svi do poslednjeg, završili su Drugi svetski rat u kolaboraciji sa fašizmom. Nezavisno od toga da li su u kolaboraciju ušli strateški ili taktički, na samom početku rata ili tokom njegovog trajanja, ishod je bio istovetan: savez sa sebi bliskom ideologijom fašizma. Time su postali i deo ratno-zločinačke mašinerije okupatora i izvršili najteži crimen uz ratne zločine, a to je izdaja zemlje. Tako su jugoslovenski nacionalizmi sebe za duže vreme delegitimisali i trajnije kompromitovali za politički rad. Time je poraženo i nacionalističko poimanje Jugoslavije i mogao se pod okriljem antifašističkih pobednika, pod vođstvom KPJ, sprovesti koncept, kao što sam rekao, i nacionalne i socijalne emancipacije.

Razgraditi državni centralizam, definitivno odbaciti svaki nacionalni unitarizam, bio je nesumnjivi cilj oslobodilačkog pokreta. Ponuditi novi koncept složene države koji bi svi njeni narodi prihvatili značilo je ostati sa one strane svakog nacionalizma, a revolucijom i kapitalizma. Dakle, na AVNOJ-u je konstatovano da se „Jugoslavija izgrađuje i da će se izgrađivati na federativnom principu, koji će obezbediti punu ravnopravnost Srba, Hrvata, Slovenaca, Makedonaca i Crnogoraca, odnosno naroda Srbije, Hrvatske, Slovenačke, Makedonije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine“. Analiza dokumenata sa Drugog zasedanja AVNOJ-a jasno svedoči o ključnom obeležju nove Jugoslavije: federativno ustrojstvo u cilju obezbeđivanja nacionalne ravnopravnosti. U preambuli odluke o izgradnji Jugoslavije na federativnim principima stoji i da se zasniva na osnovu „prava svakog naroda na samoopredeljenje uključujući pravo na otcepljenje ili na ujedinjenje sa drugim narodima“. Time je označen faktički prestanak postojanja Jugoslavije kao centralističke monarhije.

  • Koncept koji je usvojen na Drugom zasedanju AVNOJ-a bio je, dakle, nacionalno-emancipatorski koncept države u izgradnji pet, odnosno, šest nacija i njihovih šest federalnih država kao konstituenata nove federativne Jugoslavije. I na samom zasedanju koplja su se lomila oko statusa Bosne i Hercegovine – da li će biti republika ili pokrajina, u čijem će sastavu biti, i tome slično. Ko je i kako „prelomio“ da Bosna i Hercegovina bude ravnopravna republika u jugoslovenskoj federaciji, konstituisana na istorijskom, a ne na nacionalnom principu?

– U partijskim dokumentima Bosna i Hercegovina se pominjala kao autonomija, što je bilo u skladu sa principom da će federalne jedinice biti nacionalne države pet naroda – konstituenasa Jugoslavije. Bosna ovaj kriterijum nije zadovoljavala. Ipak, srednjovekovni temelji bosanske državnosti, strah od velikosrpskih i velikohrvatskih pretenzija i ponajviše – uspeh ustanka u Bosni i Hercegovini – uticali su da se prvobitni planovi o autonomiji ove istorijske pokrajine promene. Iako je u početku rata prevladavalo stanovište u rukovodstvu KPJ da bi Bosna i Hercegovina trebalo da ima autonomiju, ta ideja se nije razrađivala i nije bilo jasno u kom obliku bi to rešenje bilo realizovano. Postojala su dva predloga: da se Bosna i Hercegovina konstituiše kao autonomna pokrajina vezana za jednu od federalnih jedinica (Srbiju ili Hrvatsku), dok je drugo rešenje predviđalo da se bosanskohercegovačka autonomija veže direktno za jugoslovensku zajednicu, da bude autonomija u okviru buduće federacije. Treće rešenje, sasvim različito od prethodnih je predviđalo da se Bosna i Hercegovina konstituiše kao federalna jedinica (država), odnosno ravnopravna članica federativne Jugoslavije u nastanku.

Na insistiranje Pokrajinskog komiteta KP BiH preovladalo je mišljenje da se Bosna i Hercegovina kao istorijski utemeljena geografska i ekonomska celina, sa specifičnom nacionalnom i konfesionalnom strukturom izgradi kao ravnopravna članica federativne Jugoslavije. Trebalo bi naglasiti i da je na ovu odluku uticao i Tito, koji se juna 1943. u razgovoru sa predstavnicima PK KPJ za BiH interesovao kada će biti osnovano AVNO Bosne i Hercegovine (kasnije ZAVNOBiH), što je već bilo trasiranje puta ka konstituisanju posebnosti i državnosti ove jedinice.

  • S druge strane, i Vojvodina je bila do kraja izgrađena ratna pokrajina, kao i ostale ratne pokrajine koje će na AVNOJ-u postati republike. Međutim, ona nije postala republika, već je ostala pokrajina unutar Srbije. Zašto?

– Vojvodina je bila konstituisana kao jedna od sedam ratnih pokrajina, koja je imala svoj Pokrajinski komitet KPJ, svoj Glavni štab kao najviše vojno telo i svoj Glavni narodnooslobodilački odbor kao najvišu instituciju nove vlasti. Sve ove tri ključne institucije su bile u neposrednoj vezi sa jugoslovennskim institucijama. Dakle, nije bila podređena nijednoj od ratnih pokrajina, budućih federalnih država (republika). Ipak, činjenica da Vojvodina nije dobila svoje antifašističko veće, bio je jasan znak da nema potencijala ili političke volje za njen status ravnopravne federalne države sa ostalima. Organizaciona struktura KPJ od pre rata, koja je imala sedam pokrajnskih komiteta i koja je predviđala sedam federalnih jedinica, bila je tokom rata izmenjena. Naime, koncept jugoslovenskog federalizma je bio, kao što sam rekao, nacionalno-emancipatorski. Pet, odnosno, šest nacija su tvorile Jugoslaviju i dobile pravo na svoje nacionalne države unutar Jugoslavije. Vojvodina nije imala „svoju“ naciju i samim tim nije ispunjavala taj ključni uslov.

Za razliku od Bosne i Hercegovine, koja je imala kapacitet i tradiciju državnosti zbog istorijskih okolnosti, Vojvodina to nije posedovala. Tako da je odluka o njoj kao autonomiji unutar Srbije, s obzirom na etničku strukturu, bila očekivana. S druge strane, ne bi trebalo izgubiti iz vida ni pragmatizam novih vlasti. Srbija i njena dominantna politička kultura, odbacivale su ideje složene države, federalizam im je bio potpuno stran. Federalističko ustrojstvo nove države, priznavanje realnosti o postojanju makedonske i crnogorske nacije, uz priznavanje državnosti njihovih jedinica, kao i bosansko-hercegovačke, bili su veliki šok za Srbiju. Vojvodina je delom trebalo da bude kompenzacija.

  • U Srbiju su tada inkorporirani i Sandžak kao nedovršena ratna pokrajina, te Kosovo sa složenom nacionalnom strukturom… Za razliku od Vojvodine koja je bila dovršena ratna pokrajina, kao i druge, buduće federalne jedinice, Kosovo i Sandžak su bili tokom rata oblikovani kao oblasti.

– Istorijske, regionalne, religijske i naravno etničke specifičnosti Sandžaka kao teritorijalno-političke jedinice sa složenom demografskom strukturom, uslovile su njegovo izrastanje u poseban status tokom rata, ali i u procesu konstituisanja federativne Jugoslavije. Politička odluka vođstva oslobodilačkog pokreta je bila da se sve specifičnosti Sandžaka kao jugoslovenske regije moraju izraziti formiranjem antifašističkog veća. Tako je u Pljevljima 20. novembra 1943. formirano ZAVNO Sandžaka. U Rezoluciji se govori o „narodu Sandžaka“, „Sandžaklijama“, ali i o „Srbima, Muslimanima i Crnogorcima“. Ipak, politička klima, kada je reč o statusu Sandžaka, menjala se krajem rata. Ni slabost ustanka u tom regionu nije pomogla njegovoj političkoj subjektivizaciji. Naposletku, protivno volji sandžačkih predstavnika, jugoslovenski vrh je početkom 1945. zauzeo stav o podeli Sandžaka između dve federalne jedinice, Srbije i Crne Gore. AVNO Sandžaka se sastao krajem marta 1945. u Novom Pazaru da bi doneo odluku o podeli ove oblasti i svom raspuštanju. Bio je to kraj postojanja Sandžaka kao političke jedinice.

S druge strane, oslobodilački pokret je na Kosovu bio veoma slabo razvijen… Ali se Kosovo tokom rata formiralo kao zasebna oblast, bez kapaciteta za status jedinice. Ipak, zbog demografske i etničke strukture, ono je bilo viđeno kao oblasna autonomija u okvirima Srbije, što je u leto 1945. godine potvrdila i oblasna skupština naroda Kosova i Metohije.

  • Kako odgovarate na nacionalističke argumente da su AVNOJ i kasnije Ustav SFRJ iz 1974. godine navodno ‘glavni krivci’ za raspad Jugoslavije, da su granice koje su povučene na zasedanju AVNOJ-a bile ‘veštačke’…?

– Takve primedbe su neznalačke, neistorične i karakteristične za nepoznavanje istorijskog konteksta, prava, kao i za naknadno „čitanje“ istorije, tačnije suđenje istoriji iz pozicija poraženog nacionalističkog i/ili fašističkog kvislinštva. Najpre, na AVNOJ-u nisu povlačene nikakve granice. Antifašistički i oslobodilački pokret svih jugoslvoenskih naroda tada je uvažio političku i svaku drugu realnost o postojanju dovršenih nacionalnih identiteta i potrebi izgradnje složene države koja bi uvažila nacionalnu pluralnu fizionomiju Jugoslavije. Dakle, Jugoslavija nije bila neka unitarna celina koju su komunisti veštački podelili na republike, odnosno, federalne države u federativnoj zajednici. Ona je na AVNOJ-u nastala i kasnije se izgrađivala sa punom svešću tih naroda da žele da žive zajedno. Legitimitet novim antifašističkim pobednicima donela je i ratna pobeda i podrška revolucionarnim merama koje su sprovođene. Kada je taj koncept, skupa sa ideološkim i personalnim nosiocima vlasti nestao, ta se država raspala. A raspala se jer je delegitimisana, dakle, izgubila je široku podršku ona ideologija koja ju je stvorila i održavala.

Umesto poraženog socijalizma, krajem 1980-ih, nova legitimacija i nova mobilizacijska snaga postaje nacionalizam. Nijedna od nacionalističkih ideologija, a ponajpre one najbrojnije, nisu perspektive „svojih“ naroda videle u jednoj složenoj, nacionalno i kulturno pluralnoj i nadnacionalnoj zajednici kakva je bila Jugoslavija. I to su jedini krivci za njen raspad.

IZVOR: AL JAZEERA

izvor: https://balkans.aljazeera.net/teme/2023/11/29/beslin-nacionalisti-su-jedini-krivci-za-raspad-jugoslavije

Continue Reading

SLOBODNA VOJVODINA

Protest roditelja ubijenih đaka iz „Ribnikara“, poruke ispred Vlade – „3. maj i dalje traje“

Roditelji dece ubijene u OŠ “Vladislav Ribnikar” protestovali su u Beogradu i zatražili da se formira memorijalni centar u znak sećanja na ubijene đake i pripadnika obezbeđenja. Oni su posle okupljanja ispred škole otišli do Vlade Srbije, gde su ostavili poruke sa natpisima “3. maj i dalje traje”

Published

on

By

Okupljanje roditelja počelo je simbolično u 8. 40 sati, što je vreme koje oni prepoznaju kao trenutak kada je počela pucnjava u školi.

Roditelji su ispred škole palili sveće i ostavljali cveće. Tokom okupljanja,  sa druge strane ulice, stigli su i građani.

Tu su ljudi koji su hteli da podrže roditelje, javlja reporterka N1.

Među građanima koji su došli su i advokatica Sara el Sarag, bivša rektorka Ivanka Popović, profesor Fakulteta političkih nauka Filip Ejdus, novinar Veran Matić…

Učesnici protesta su posle odavanja počasti ispred škole otišli do Vlade Srbije. Tu su na zgradi vlade zalepili poruke u kojima su naveli da „3. maj i dalje traje“. Tu su se kratko zadržali i potom su se razišli, javlja naša reporterka

Šta roditelji traže?

Roditelji traže da se izgradi dostojanstven memorijali centar u školi u slavu devetoro đaka i jednog radnika obezbeđenja koji su ubijeni u toj školi 3. maja

Ispred Vlade se novinarima obratio jedan od roditelja Branko Anđelković koji je poslednjih dana u fokusu pažnje pošto nije izabran u Školski odbor, a on je tvrdio da ga ne biraju zato što govori istinu o 3. maju. On je stava da škola treba da bude zatvorena jer je to stratiše i nije više škola.

„Stojim iza svake svoje reči“, rekao je novinarima Anđelković i dodao da je neophodno da greške počnu da se ispravljaju, a prave se, kaže od 3. maja do dan danas.

„Kada je počeo Dan žalosti? Kada se pošlo u školu? Da li se neko seća. Kako to da institucije ne mogu da reaguju već stvari guraju pod tepih i prebacuju na Savet roditelja?“, zapitao je Anđelković.

On je naglasio da se memorijalni centar ne pravi za pet minuta i dodao da su za to su potrebne godine. „Memorijalni centar nije potreban meni, ni nama, mi ga imamo. Ali je potreban vama, deci, unucima, društvu“, kaže.

Inače, jednog stanovišta po pitanju memorijalnog centra su roditelji iz Saveta roditelja, a drugog roditelji ubijene dece. Ipak, učesnici protesta danas su više puta istakli da ne žele da se bave podelama u Savetu roditelja.

Majka ubijene devojčice iz OŠ „Vladislav Ribnikar“ Ninela Radičević izjavila je prethodno da država mora da se uključi u dešavanja oko osnivanja memorijalnog centra u znak sećanja na ubijenih devetoro đaka i radnika obezbeđenja.

Radičević je za N1 na protestu ispred „Ribnikara“ rekla da roditelji ne insistiraju na rešenju za memorijalni centar, već da ono treba da odredi multidisciplinarni tim stručnjaka, ali da u sve to mora da se uključi država, koja trenutno to ne čini.

Na skupu su svoje stavove izneli i građani koji su došli da roditeljima pruže podršku.

Tako je Univerzitetska profesorka Ivanka Popović izjavila da se stvari oko formiranja memorijalnog centra u OŠ „Vladislav Ribnikar“ presporo dešavaju i da su roditelji koji danas protestuju s pravom ogrorčeni – da se na njihovu decu zaboravilo i da su druge stvari važnije od toga.

„Mislim da je tragedija koja je zadesila sve nas toliko velika da se ne može rečima opisati i najmanje što možemo da uradimo je da pružimo podršku roditeljima stradale dece i porodici nastradalog radnika…Politika podsticanja govora mržnje je i dovela do činjenja dela nasilja proisteklih iz mržnje. Mislim da je to nešto što moramo da promenimo i zaustavimo jer ovo vodi u potpuno bezakonje koje znači da svako na svakog može da ide ako se ne slaže sa tom osobom i bez ikakvih psoledica za taj čin“, rekla je Popović za N1

izvor: https://n1info.rs/vesti/protest-roditelja-ubijenih-djaka-ispred-ribikara-traze-da-se-izgradi-memorijalni-centar/

Continue Reading

SLOBODNA VOJVODINA

Zahtevamo bezbednu Vojvodinu u kojoj deca i mladi mogu da žive i rade

Kandidatkinja na izbornoj listi Vojvođana Maja Mrnuštik pozvala je na povećanje opšte bezbednosti u Novom Sadu, jer su u poslednja dva dana obijena dva novosadska vrtića, obrazovne ustanove koje treba da budu sigurna zona za decu

Published

on

By

– Ovo je samo segment celokupne priče o lošem stanju bezbednosti u Novom Sadu, ali i čitavoj Vojvodini. Zato tražimo da se garantuje bolja bezbednost građana i njihove imovine i da se umesto izbornih priča pažnja skrene na svakodnevne, stvarne probleme naše okoline. Ovo što se sada događa na ulicama Novog Sada, pogotovo u sigurnim mestima za našu decu je sramotno i mora što pre da se spreči -istakla je Mrnuštik.

Stanje bezbednosti u Novom Sadu je poslednjih godina zabrinjavajuće. Česti kriminalni obračuni, pucnjave i krađe pojačavaju zabrinutost građana za svakodnevni život, dok akcija vlasti konstantno zaostaje.

izvor: https://vojvodjani.rs/zahtevamo-bezbednu-vojvodinu-u-kojoj-deca-i-mladi-mogu-da-zive-i-rade/?fbclid=IwAR0H9G3Tmc9nELW19Q2myhiOl_2cJm2i1pkr2gYBLuX-M23vJcubupIwdIs

Continue Reading

SLOBODNA VOJVODINA

Vasić: Otuđenje imovine Telekoma Srbija – ugovor se potpisuje do 31. decembra

Potpredsednica Dveri i kandidatkinja na parlamentarnim izborima Radmila Vasić upozorila je da “neprimećeno prolazi otuđenje imovine” preduzeća za telekomunikacije Telekom Srbija, kao što se sa komunalnim preduzećem Vodovod i kanalizacija prenosi imovina na “ćerku firmu Ski infrastructure doo Beograd”, saopštile su danas Dveri

Published

on

By

Imovina se prenosi bez naknade, na period od 10 godina, koji će se automatski obnavljati i posle 10 godina ukoliko ne bude prigovora, tvrdi Vasić.

„Da li je tačno da se ovim ugovorom, preduzeće Telekom Srbija odriče kompletne svoje imovine i na novoosnovano zavisno preduzeće prenosi kompletno zemljište koje služi za potrebe postavljanja antena, antenskih stubova, nosača, sistema prenosa, instalacija radio-baznih stanica, kao i druge telekomunikacione i pripadajuće opreme i uređaja, sa kompletnom navedenom i pripadajućom opremom“, upitala je ona.

Vasić je ocenila da se predizborni period koristi da se ugovor potpiše do 31. decembra, navodeći da je imala uvid u ugovor kojim firma Ski infrastructure doo, bez saglasnosti Telekoma, može da podnese Ugovor nadležnim organima radi pribavljanja propisanih dozvola ili saglasnosti i upisa prava zakupa u katastarske ili druge javne knjige.

„Da li ste i kada obavestili zaposlene u Telekomu Srbija i sindikate ovog preduzeća da je ovo način da otpustite više hiljada zaposlenih u ovom preduzeću, jer će posle realizacije ovog ugovora o potpunom otuđenju imovine ostati bez posla“, upitala je Vasić.

izvor: https://n1info.rs/vesti/izbori-2023/vasic-otudjenje-imovine-telekoma-srbija-ugovor-se-potpisuje-do-31-decembra/

Continue Reading

SLOBODNA VOJVODINA

Kostreš (LSV) u Marker razgovoru: Bez promene u Vojvodini nema ni promena u Srbiji, saradnja sa SNS je zatvoreno poglavlje (VIDEO)

Bez Vojvodine i bez promene u Vojvodini nema ni promena u Srbiji, rekao je predsednik Lige Socijaldemokrata Vojvodine – Vojvođani Bojan Kostreš u emisiji Marker Razgovor. Kostreš je rekao i da je u biti njihove političke ponude to da treba promeniti sistem odlučivanja, da nikakve saradnje sa Srpskom naprednom strankom (SNS) neće biti, ali da je LSV spremna da sarađuje sa onim političkim organizacijama koje Srbiju vide kao građansku, sekularnu, decentralizovanu i evropsku državu

Published

on

By

“Bez vojvođanske skupštine i bez pobede evropskih snaga u Vojvodini nema ni mogućnosti da se Srbija transformiše u normalnu evropsku zemlju”, kaže Kostreš i dodaje da Vojvodina trenutno nije u fokusu.

“Mislim da je to smišljena akcija vladajuće partije. Zato su izbori u Vojvodini zakazani u poslednjem momentu i zato će vojvođanska kampanja biti toliko kratka i zato je naš cilj da je vratimo u fokus, jer bez nas nema ni borbe za očuvanje vojvođanskog načina života”, rekao je on.

Kostreš smatra da je neraspisivanje izbora u opštinama Vojvodine i to što se održavaju vanredni pokrajinski izbori, stvar taktike.

“Kada ste razdvojili lokalne i pokrajinske izbore, vi ste praktično u Vojvodini smanjili interesovanje birača, jer je izvesno da bi vladajuća koalicija izgubila deo lokalnih samouprava. Vladajuća koalicija nije pružila nijedan rezultat. Zato mi insistiramo da se u Vojvodini razgovara, jer imamo samo obećanja. Dosta nam je toga da se Vojvodine sete samo kada su raspisani izbori”, kaže Kostreš. 

Vojvođanski način života – to je ono što LSV najčešće potencira u svom programu. Kostreš obrazlaže da je reč o očuvanju multikulturalnosti.

“Vojvodina je Evropa u malom, to je multietnička i multikulturalna zajednica. Svako ko je u Vojvodinu došao, on je sa sobom doneo ono najbolje što ima. Baš zbog toga je ona toliko lepa i dobra. Mi to želimo da sačuvamo. Želimo da Vojvodina bude evropski most između Srbije i Evrope i da ono što ima, da to prenesemo i na ostale krajeve Srbije”, kaže Kostreš.

Na komentar da su šest godina bili u koaliciji sa SNS u Novom Sadu, Kostreš odgovara da je došlo do smene generacija i da nema više sedenja na dve stolice. 

“Mi smo građanska, proevropska, regionalistička stranka, koja se po mnogo čemu ne slaže da vrednostima koje zastupa SNS. To poglavlje naše istorije smo zatvorili. Spremni smo da sarađujemo sa svim onim političkim organizacijama koje prihvataju Vojvodinu kao politički faktor, koje žele da Srbija postane deo Evrope”, kaže Kostreš.

Objašnjava da je u biti njihove političke ponude to da treba promeniti sistem odlučivanja. 

“Mi smo došli u situaciju da jedan čovek odlučuje o svemu. Treba spustiti nivo odlučivanja na građane, znači decentralizacija. Regionalne uprave treba da donose regionalne programe, a zna se o čemu država vodi računa. Kroz jaku i bogatu Vojvodinu, može da bude samo jaka i bogata Srbija”, ocenio je on.

Optužbe o tome da LSV zagovara otcepljenje Vojvodine vidi kao zlonamernost ili nerazumevanje.

“Sve što želimo je da Vojvodina upravlja svojim resursima i Vojvođani odlučuju o svojim sudbinama. Sve to želimo i za Beograd. Želimo i za sve ostale delove Srbije”, kaže Kostreš. 

“Možda mi nismo dobro komunicirali sa ljudima, stalno se misli da mi želimo da otcepimo Vojvodinu. Ona jeste neodvojivi deo Srbije”, dodaje sagovornik Marker razgovora.

Kostreš dodaje da je bilo propusta dok su bili deo vlasti, ali da će greške biti promenjene.

“Ono gde smo mi grešili i što nismo pobedili ni na jednim izborima jeste što smo sebi dozvoljavali luksuz da budemo mlađi partner i što nismo mogli da diktiramo uslove”, kaže on.

Govoreći o komunikaciji sa ostatkom opozicije, naročito po pitanju kontrole izbornog procesa, dodaje da je ona negde bolja, negde slabija, ali da su spremni da sarađuju sa svima.

“Mi ne smemo sebi da dozvolimo luksuz još jednih sumnjivih izbora. Treba jasno razgovarati i o funkcionerskoj kampanji”, smatra on.

Osvrnuvši se na probleme i blokade poljoprivrednika, ali i obustava rada radnika Pošte, Kostreš kaže da ne postoje pravni mehnizmi kojima bi se njihovi problemi rešili jer je Vojvodina obesmišljena, ali postoje ljudski mehanizmi.

“Da sam premijer Vojvodine, ja bih stao na čelo tih ljudi. Seo bih sa njima i rekao im da živimo njihove probleme. Kad je poljoprivreda Vojvodine u problemu, to se linearno prenosi. Prva stvar, moramo vratiti Vojvodini ingerencije, drugo, dok to ne uradimo zajedno ćemo se boriti sa ljudima tamo gde se odluke donose”, dodaje Kostreš.

Na pitanje kako će rešiti probleme nasilja, ali i govora mržnje u Vojvodini, Kostreš odgovara da je neophodno razgovarati sa ljudima.

“Ako budemo čuvali naši međuljudske i komšijske odnose, ako budemo rekli da je vrednost što neko priča drugim jezikom ili ide u drugu crkvu, drugog je zavičaja, to je danas Vojvodina i to moramo da očuvamo”, zaključio je Kostreš.

Izvor: Insajder

izvor: https://insajder.net/teme/kostres-u-marker-razgovoru-bez-promene-u-vojvodini-nema-ni-promena-u-srbiji-saradnja-sa-sns-je-zatvoreno-poglavlje-video?amp=1

Continue Reading

Trending