Jesu li Vojvođani stremili da zbace svoju vladu? Da li je Milošević bio prethodnik savremenog populizma?
Raspadu Jugoslavije prethodilo je više događaja koji su predstavljale vododelnice. Jedan od njih je bio svrgavanje vojvođanskog autonomističkog rukovodstva oktobra 1988. Niz mitinga širom Vojvodine na leto 1988., mogao je izgledati spontano i kao delo “običnih građana”. Nazvan je antibirokratskom revolucijom. Međutim, ti mitinzi, uključujući stalnu grupu demonstranata koji su navodno izražavali pritužbe srpskih stanovnika Kosova, iskazuje se kao, u osnovi, proizvod delovanja srpske elite sa sedištem u Beogradu. Elitu je predvodio predsednik srpskih komunista Slobodan Milošević. Vojvođansko rukovodstvo se najviše prigovaralo da “nemaju razumevanja za kosovske Srbe”. Mediji, politička policija, neki viđeni intelektualci imali su važne uloge. Cilj je bio da se ostvari priljubljeni projekat srpske elite “jedinstvena Srbija”, ukidanje tadašnje autonomije Vojvodine i Kosova. To je omogućeno svrgavanjem vojvođanskog rukovodstva oktobra 1988, a izmene Ustava Srbije usvojene su marta 1989. Antibirokratska revolucija imala je i izrazite crte savremenog populizma.
Kako je zbačena vlast u Vojvodini?
Jugoslovenski raspad je predmet bogate biblioteke naučnih radova. Naučnici su se bavili ne samo s političkim aspektima (Gagnon, 2004; Bunce, 2001), već i istorijskim (Ramet, 2006), pojmom i raspadom jugoslovenstva (Djokić, 2003), kulturom (Wachtel, 1998), privredom (Woodward, 1995), pravnim aspektima (npr. Radan, 2002; Dugard, 2013), međunarodnim kontekstom i ne-odgovorajućom reakcijom međunarodne zajednice (npr. jedno viđenje Glaurdić, 2011; drugo Radeljić, 2012), nacionalizmom Malešević 2002, 2006). Ima i radova koji se bavi pregledom naučnih radova o raspadu Jugoslavije (Ramet, 2005; Bieber, Galijaš i Archer, 2014).
Među tim radovima o raspadu Jugoslavije, dosta neosvetljeno ostaje kako je zbačena vlast u Vojvodini, a taj događaj je bio od značaja u raspadu (kao što će biti predstavljeno). Naročito pitanje jeste da li je narod Vojvodine sam težio da zbaci komunističku vlast ili je bio niz mitinga protiv ove vlasti na leto 1988. organizovan spolja. Upravo ti mitinzi su doveli do tog svrgavanja. To pitanje nije samo još jedan detalj u drami jugoslovenskog raspada, jer bi bez toga Milošević ostao u manjinskom položaju unutar Saveza komunista Jugoslavije (SKJ). I mada SKJ nije trajao mnogo duže (do januara 1990.), momenat zbacivanja je imao velikog značaja, jer je pokret nazvan antibirokratska revolucija (AB) izašao izvan granica tzv. uže Srbije. U suprotnom, pregovori o Jugoslaviji bili bi nešto više mogući.
U stvari, AB je učinila rat verovatnijim, jer je skupljena masa spremna za rat, ili barem da podrži nasilje.
(Foto: Arhiva Muzeja Vojvodine)
Godine 1988. Savez komunista Jugoslavije je nominalno bio još na vlasti kao jedina partija. Međutim, republički i pokrajinski ogranci bili su nezavisni, razlike među njima su bile otvorene, odnosile su se na osnovna pitanja, uključujući pitanje organizacije Jugoslavije i uvođenje višestranačkog sistema. Politički i ekonomski sistem loše su funkcionisali već neko vreme (Flere i Klanjšek, 2019, 187-189). Milošević, koji je bio predsednik srpskih komunista od 1986. pokrenuo je izradu saveznog ustava sa zakonodavnim telom koje bi se formiralo na principu „jedan čovek jedan glas“, što bi snagama koje je on predvodio u načelu omogućilo da ostvare političku većinu (Ribarič, 2015, 280-281), čime bi se promenio odnos snaga koji je u to vreme postojao na ravni federacije (jednakost u zastupljenosti osam konstituenata).
Taj Miloševićev potez, u ranom stadijumu, zabrinuo je naročito slovenačku elitu. Dok bi Milošević menjao taj deo političkog sistema, on u to vreme ne bi dozvolio uvođenje višestranačkog sistema, kojeg su tada snivali u Sloveniji. Te godine su stanovnici Jugoslavije bili frustrirani naročito padajućim standardom života, a to je bio proces koji je trajao od početka desetleća. To je počinjalo da ima jasne političke posledice. Vojvođanski ekonomski uspesi (Boarov, 1996) iz kraja 70-ih godina u javnoj svesti su zaboravljeni. Stanovnici Jugoslavije su bili duboko nezadovoljni svojim političkim establišmentom, njegovom nesposobnošću da preduzme promene i stanjem neizvesnosti i nesigurnosti koje se sve više osećalo. Bili su spremni da prihvate radikalne zaokrete. Samoupravljanje, koje nikad nije bilo sasvim primenjeno, delimično služivši kao ukras nosiocima vlasti, gubilo je privlačnost kod običnog naroda. Kriza komunističkih sistema u Evropi takođe je imala svoj udeo u iscrtavanju stanja nesigurnosti (Radeljić, 2012, Flere i Klanjšek, 2019, 207-65). Mase su bile spremne da „kupe“ pakete koje će im elite ponuditi kao nove i obećavajuće.
Na pozornici su već neko vreme delovali etnički preduzetnici kaleći međunacionalne odnose, nudeći čudne proizvode: od novih verskih proizvoda, kakvo je bilo viđenje bogorodice hrvatskoj deci u Hercegovini, do šetanja relikvija Svetog Kneza Lazara i do navodnih masovnih bolesti dece na Kosovu (Hay i Foram, 1991, 1196). U tome su se etnički preduzetnici nadmetali, na način na koji to shvata Horovic (Horowitz, 1985), gde nadmetanja nameću nacionalizam narodu, dok ga nacionalizam ne savlada.
U tom pogledu, situacija u Srbiji, posebno u Vojvodini, „putovanje“ jednog pokreta koji je izvirao sa Kosova, a dospeo u Vojvodinu na leto 1988.g., koji je doveo do rušenja vojvođanskog autonomističkog vođstva – značajno je pitanje i zato što je Vojvodina imala jedan od 8 glasova u Jugoslaviji u okviru konsocijalnog uređenja (Flere i Rutar, 2021). Janez Stanovnik, predsednik Slovenije u to vreme, koji je Jugoslaviji bio privržen, zabrinuo se da bi pad vojvođanskog rukovodstva uličnim mitinzima vodio do odnosa “6:2” na jugoslovenskoj pozornici (Hudelist, 1989, 167), gde bi samo Hrvatska i Slovenija uspele da se odupru snazi putujućih mitinga. Stoga se taj pokret mitinga može posmatrati kao proces koji je antagonizovao slovenačko javno mnjenje, ubrzavajući put ka secesiji.
Od početka bilo jasno čemu je srpska elita težila
U okviru studija o raspadu Jugoslavije, Srbiji je nekoliko puta namenjena posebna pažnja (Dragović-Soso, 2003, Ramet, 2004, 2005; Grdešić, 2019). Srbija se razmatra posebno i u brojnim biografijama Sobodana Miloševića, npr. LeBor, 2002; Djukić, 2001; Sell, 2002).
Srbija je bila posebna unutar jugoslovenske federacije, u periodu počev sa ustavnim dopunama iz 1971. (kodifikovano Ustavom iz 1974.), kada su dve pokrajine, ostavši sastavni deo Srbije, stekle položaj konstituenata Jugoslavije, sve u okviru vrlo decentralizovanog uređenja. Najvažnije, sve značajne, pa i neke manje značajne, odluke federacije su se donosile saglasnošću svih osam članova, što je dovodilo do dugih pregovaranja i blokada u odlučivanju. Tako je budžet bio u celoj deceniji 1981-1990. donošen sa zakašnjenjem.
Kao što je poznato, dve pokrajine su bile veoma različite: dok je Vojvodina u prošlosti bila u sastavu Ugarske, a Srbi su činili apsolutno većinu (54% prema Popisu iz 1981.), dotle je Kosovo imalo otomansku prošlost i Albanci su činili većinu (77% godine 1981.).
Vođstva dve pokrajine nisu bila spremna na ustupke u pogledu nadležnosti – sve do Antibirokratske revolucije (AB).
Postojeća decentralizacija Srbiji je bila pre svega odgovor na zahteve većine sa Kosova, da ono dobije pun status republike, što se u Jugoslaviji nikad nije ostvarilo. Težnje u Vojvodini su pre 1971. bile manje izražene (Popović, 1968).
Rešenje usvojeno 1971, potvrđeno 1974. ubrzo je dovelo do nezadovoljstava srpske političke elite, koja je izrazila težnju da ona bude „ista kao duge republike“, odn. da se nadležnosti pokrajina bitno smanje. Srpsko vođstvo je to izrazilo već 1977. u materijalu Ustavni položaj Srbije (Petranović i Zečević, II, 635-638). Analiza je bila izražena dosta ezopovskim jezikom, ali je od početka bilo jasno čemu je elita težila. Npr. u njoj je pisalo: „…primena jedinstva Srbije… je sasvim restriktivna i veoma skromna…” (Petranović i Zečević, II, 635). Analiza je bila izraz težnje da se nadležnosti vrate na stanje pre 1971. Međutim, pokrajinska rukovodstva, a posebno vojvođansko na razgovor o tome nisu pristajala. Npr. 1977. na raspravi, Boško Krunić u ustavna pitanja nije hteo ni da se upušta, već je insistirao na cenama poljoprivrednih proizvoda, gde Srbija navodno nije podržavala vojvođanske stavove i upravo to predstavljao kao razlog nejedinstva (Petranović i Zečević, II, 646). Spor je trajao tokom celog perioda 1977.-1988.
Rasprava nije postala javna do 1981. kada su izbili nemiri na Kosovu, a vođstvo Srbije je nastojalo da te dve stvari (nemire i odsustvo nadležnosti Srbije na Kosovu) poveže.
Raspravljajući o nemirima, 24. decembra 1981., veteran na političkom vrhu Srbije Petar Stambolić žalio se na sednici Centralnog komiteta: “U praksi se osporavaju osnove jedinstva u Srbiji [od strane pokrajina]…osporava se [ona] kao nacionalna država…” (Petranović i Zečevič, II, 638). Na istoj sednici Stambolić se žalio kako republičke snage bezbednosti ne mogu da neposredno intervenišu i suzbiju nemire na Kosovu (655).
Krivični progon Albanaca
Uskoro posle Titove smrti savezne vlasti su reagovale na nemire na Kosovu uvodeći vanredno stanje i niz mera, posebno na području obrazovanja. Te mere su na različite načine bile represivne i restriktivne prema Albancima: mnogi direktori škola su bili zamenjeni, neki školski udžbenici bili su zabranjeni, broj studijskih mesta u visokom školstvu bio je smanjen na području humanističkih studija na albanskom (jezik, istorija), broj mesta na albanskom bio je smanjen a povećan broj na srpskom jeziku (Kostovicova, 2005, 65). 800 albanskih nastavnika je otpušteno. Krivični progon Albanaca bio je raširen: prema jednom izračunu između 1981. i 1986. je 4.000 mladih Albanaca “slato u zatvor” (Meier, 32), čemu se mogu dodati stariji i oni gonjeni posle te godine. Istina, nisu sve kazne u celosti primenjene. Ali to ilustruje atmosferu u vreme pojave srpskog pokreta. Kod Albanaca nije bilo nikakve euforije pobede. Ipak oni su shvatali Kosovo kao “sopstveno”, kako ilustruje Hudelist (1989) i nisu mogli da razumeju srpsku parolu “Život damo, Kosovo ne damo!”.
Foto: historiografija.ba
Među saveznim jedinicama nije bilo mnogo interesa za učešće u saveznim merama (osim u Srbiji i delimično u Makedoniji), tako da su se one u mnogome svodile na srpske mere. Saveznim merama Srbija je u mnogo čemu ponovo dobila vlast na Kosovu. Da navedemo jedan primer iz drugog izdanja Enciklopedije Jugoslavije, koja je počela da se izdaje u to vreme. U prva dva toma nalaze se opširne odrednice „Albanci“ i „Albansko-južnoslovenski odnosi“. O tome je bilo dosta spora između redaktora sa Kosova i iz Srbije. Odrednice unete u prvi tom u osnovi su sadržavale sadržaj kosovskih urednika kao matičnih. Međutim, posle 1981. redaktori iz Srbije izdejstvovali su da se novi tekstovi unesu u već završene tomove ušivanjem na sam početak teksta, sa drugačiji sadržajem (1984). Izdavanje Enciklopedije nije nikad dovršeno.
Promene u obrazovanju tokom 1980-ih godina bile su u prilog Srba. Međutim, obe zajednice su se osećale nebezbedno u zajedničkom sistemu obrazovanja, što je Albance navelo da ga 1990.g. napuste i ustanove privatni sistem, koji nije bio ni finansijski zbrinut od beogradskih vlasti (Kostovicova, 75-125).
Prisustvo saveznog kontingenta policije nije bilo od pomoći. Albanci su ih se plašili, Srbi se nisu osećali bezbednijim.
Dakle, mere iz 1980-ih godina dovele su do daljeg pogoršanja situacije na terenu, nepoverenje među nacionalnim zajednicama je raslo (Pavlović, 2009, 49-50). To je kulminiralo navodnim masovnim medicinskim slučajevima na koje su se obe zajednice pozivale, optužujući drugu (npr. Hay i Foram, 1991).
Sudbina naroda u rukama srpske inteligencije i SPC
Tokom 80-ih godina mala grupa Srba na Kosovu, posebno u Kosovu Polju, počela je da se okuplja i raspravlja o tome što su smatrali svojim neodrživim i proganjanim položajem na Kosovu. Objektivna strana problema je bio padajući udeo Srba u stanovništvu Kosova. U to vreme Srbi su činili približno jednu sedminu kosovskog stanovništva(1981: 13,2 %), a taj udeo je opadao od kraja Drugog svetskog rata. Seksualno napadanje žena Srpkinja od strane muškaraca Albanaca često je navođeno kao razlog, uz malo činjenične podrške (Blagojević, 1996).
Pitanje sudbine Srba na Kosovu, pa i u Jugoslaviji, uskoro je preuzeto od strane srpske inteligencije, uključujući Srpsku pravoslavnu crkvu (Atanasije Jevtić, „Sa Kosova i oko Kosova“, Pravoslavlje, 366, 15. 6. 1982. i kasnije u tom listu; Kerčov 271-3). Crkva je nevoljama Srba na Kosovu dala teološku dimenziju mučeništva. To se uklapalo u intelektualnu produkciju i narativ iz tog vremena prema kojem su Srbi Jugoslavijom bili „prevareni“, njene „žrtve“ (Dragović-Soso, 2003). Kosovo je bilo glavni predmet tog diskursa, a pisac Dobrica Ćosić možda glavni nosilac tog stava (2002-3).
Sam srpski pokret na Kosovu je privukao je izvesnu naučnu pažnju. Ramet je o mitinzima pisala kao o „prividno spontanim“…“ali pažljivo organizovanim“ (2005, 56). Još 1996. je pisala, da je „Milošević mobilisao nekoliko stotina Srba koji su dovedeni u … gde su organizovali dva dana demonstracija protiv vlasti…” (1996, 29). Glaurdić je 2011. tvrdio „da kod ovih demonstracija nije bilo ničeg spontanog u organizaciji i vremenskom određenju” (29). Bennett je pisao slično, „da nije kod tih mitinga bilo ničeg spontanog, njima se pažljivo upravljalo“ (1995, 98). I Pavlović u svojoj istoriji Srbije smatra tako (Pavlowitch, 2002, 194). Tako čine i drugi autori koji razmatraju šire procese raspada Jugoslavije, gde se to iskazuje kao Miloševićev način delovanja.
Ali autor koji razmatra posebno AB ima drugačije stanovište. Vladisavljević je tome posvetio doktorat na LSE, monografiju, upravo usredsređujući se na žalbe isticane u pokretu srpskih Kosovaca. On tvrdi: „Ja pokazujem, da je akcija običnih ljudi na Kosovu, u Vojvodini, Crnoj Gori i srednjoj Srbiji centralna u pokretanju i širenju protesta.” (2008, 5). I dalje: “AB pokazuje da su obični građani na Kosovu, u Vojvodini i Srbiji pokrenuli proteste i odlučujuće doprineli njihovom širenju” (2020, 14).
Jedan drugi autor koji se usredsredio na AB u novije vreme je Grdešić. Primenjujući kvantitativne metode, on dolazi do zaključka da su elitni događaji (sednice komiteta SK) pokretali mehaniku javnih skupova u Vojvodini 1988., što bi značilo da je organizatorima skupova mogla pomoći logistika organizacije SSRN, jedne transmisione organizacije (Grdešić, 2020, videti takođe Grdešić, 2019, Grdešić, 2016), ali da to važi tek od septembra 1988..
Bešlin: Srbija ima veoma dugačku tradiciju centralizma, unitarizma i nacionalizma
Istoričar Milivoj Bešlin izjavio je da predsednik Srbije Aleksandar Vučić nije „pao s neba“, već da Srbija ima veoma dugačku tradiciju centralizma, unitarizma i nacionalizma
„Ovde se nacija doživljava kao jedno telo, kao jedno biće, i država zato često ima totalitarni karakter. Nije Aleksandar Vučić pao s neba, to vuče duboke korene iz srpske političke kulture“, rekao je Bešlin na javnom predavanju koje je organizovao Rotari klub Novi Sad, prenosi „Danas„.
Dodao je da je Srbija veoma teško podnosila federalno uređenje socijalističke Jugoslavije, a u Kraljevini Jugoslaviji Srbija je odbijala bilo kakvu pomisao na ideju da ta država može da bude pluralna i da treba da se federalizuje.
„Priče o nekakvoj Srbiji koja je između dva svetska rata bila društvo u kojem su muškarci nosili cilindre, a žene balske haljine, uglavnom su mitovi, to jednostavno nije tako izgledalo. Društvom u prvoj Jugoslaviji vladali su korupcija, nepismenost, bezakonje i diktatura kralja Aleksandra koji je privatizovao državu“, naveo je Bešlin.
Dodao je da je zbog toga nezadovoljstvo uređenjem Kraljevine Jugoslavije bilo veliko u svim krajevima te zemlje, pa čak ni vojska nije imala motiva da je brani od napada nacističke Nemačke u aprilu 1941. godine.
Bešlin je rekao da je Drugo zasedanje Antifašističkog veća narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ) pre 80 godina održano u Jajcu ne slučajno baš 29. novembra.
„Tog dana 1941. godine izginuo je celi Radnički bataljon na Kadinjači, kako bi omogućio partizanskom Vrhovnom štabu da se povuče nakon sloma Užičke republike i izdaje četnika koji su tada prešli na stranu okupatora i tamo i ostali“, rekao je Bešlin.
Po njegovim rečima, ključna odluka AVNOJ-a bila je stvaranje federativne Jugoslavije, umesto prethodne centralističke, unitarne i duboko korumpirane Kraljevine Jugoslavije.
On je rekao da je današnji Ustav Srbije „falsifikat“ jer iz njega proizlazi da je Vojvodina kao autonomna pokrajina formirana 2006. kada je usvojen taj Ustav, a Vojvodina je kao autonomna pokrajina svojom političkom voljom formirana još u leto 1945. godine.
Bešlin: Nacionalisti su jedini krivci za raspad Jugoslavije
Nijedna od nacionalističkih ideologija, a ponajprije one najbrojnije, nisu perspektive ‘svojih’ naroda vidjele u jednoj složenoj, nacionalno i kulturno pluralnoj i nadnacionalnoj zajednici kakva je bila Jugoslavija, kaže historičar Milivoj Bešlin
Milivoj Bešlin je istoričar i viši naučni saradnik Instituta za filozofiju i društvenu teoriju Univerziteta u Beogradu. Autor je dvotomne monografije Ideja moderne Srbije u socijalističkoj Jugoslaviji, kao i više desetina stručnih studija, članaka, rasprava i prikaza u domaćim i međunarodnim naučnim časopisima i zbornicima. Osnivač je i koordinator Laboratorije za istraživanje socijalizma i (post)jugoslovenske studije (YugoLab) na IFDT-u.
U radovima, između ostalog, istražuje političku i društvenu istoriju socijalističke Jugoslavije; studije nacionalizma; teoriju modernizacije; pokušaje reformi u socijalističkoj Jugoslaviji; osnovne elemente jugoslovenskog federalizma; pitanje položaja Vojvodine; srpsko-hrvatske odnose u 20. veku; problem antifašizma i istorijskog revizionizma; pitanja intelektualnog angažmana i nacionalizma.
Milivoj Bešlin je historičar i viši naučni saradnik Instituta za filozofiju i društvenu teoriju Univerziteta u Beogradu (Ustupljeno Al Jazeeri)
U svakom slučaju, jedan je od najpozvanijih istoričara u regionu za razgovor na temu 80. godišnjice od održavanja Drugog zasedanja Antifašističkog veća narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ).
Za početak, šta, prema Vašem mišljenju, predstavlja AVNOJ u istoriji ovih prostora?
– AVNOJ je po svemu bio istorijska prekretnica i ne samo po onim pravnim, političkim i istorijskim karakteristikama, već je bio prekretna tačka u jednom novom poimanju države i jugoslovenskog zajedništva. Posle dve decenije centralizma, unitarizma, nasilja, nacionalne diskriminacije, represije i denacionalizacije, odlučeno je pod okriljem jedinog antifašističkog pokreta da se stvara i da će se stvarati složena država, federativna Jugoslavija. Jugoslovenski antifašizam partizanskog pokreta je bio utemeljen na dvostrukoj emancipaciji: nacionalnoj i socijalnoj. Nacionalno-oslobodilački karakter je emanirao AVNOJ i njegove odluke o konstituisanju federativne države uz uvažavanje svih njenih naroda i identiteta; dok je socijalnu emancipaciju emanirala socijalistička revolucija koja je trebalo da – pod parolom „nema povratka na staro“ – radikalno promeni stagnantno, korumpirano, nepravedno, petrifikovano i nepismeno društvo kapitalističke periferije, kakva je bila Kraljevina Jugoslavija.
Jugoslavija je na AVNOJ-u konstituisana kao složena zajednica ravnopravnih naroda, federativno uređena. Napisali ste da je tako ‘evolutivno i odozdo razgrađivan centralistički model i uvođen federativni princip na oslobođenim teritorijama’. Kako je to bilo moguće, s obzirom na i tada veoma prisutne nacionalizme među jugoslovenskim narodima?
– Svi jugoslovenski nacionalizmi, u prvom redu srpski kao nacionalizam sa najširom mobilizacijskom snagom, potom hrvatski izražen kao separatistički, i dalje, svi do poslednjeg, završili su Drugi svetski rat u kolaboraciji sa fašizmom. Nezavisno od toga da li su u kolaboraciju ušli strateški ili taktički, na samom početku rata ili tokom njegovog trajanja, ishod je bio istovetan: savez sa sebi bliskom ideologijom fašizma. Time su postali i deo ratno-zločinačke mašinerije okupatora i izvršili najteži crimen uz ratne zločine, a to je izdaja zemlje. Tako su jugoslovenski nacionalizmi sebe za duže vreme delegitimisali i trajnije kompromitovali za politički rad. Time je poraženo i nacionalističko poimanje Jugoslavije i mogao se pod okriljem antifašističkih pobednika, pod vođstvom KPJ, sprovesti koncept, kao što sam rekao, i nacionalne i socijalne emancipacije.
Razgraditi državni centralizam, definitivno odbaciti svaki nacionalni unitarizam, bio je nesumnjivi cilj oslobodilačkog pokreta. Ponuditi novi koncept složene države koji bi svi njeni narodi prihvatili značilo je ostati sa one strane svakog nacionalizma, a revolucijom i kapitalizma. Dakle, na AVNOJ-u je konstatovano da se „Jugoslavija izgrađuje i da će se izgrađivati na federativnom principu, koji će obezbediti punu ravnopravnost Srba, Hrvata, Slovenaca, Makedonaca i Crnogoraca, odnosno naroda Srbije, Hrvatske, Slovenačke, Makedonije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine“. Analiza dokumenata sa Drugog zasedanja AVNOJ-a jasno svedoči o ključnom obeležju nove Jugoslavije: federativno ustrojstvo u cilju obezbeđivanja nacionalne ravnopravnosti. U preambuli odluke o izgradnji Jugoslavije na federativnim principima stoji i da se zasniva na osnovu „prava svakog naroda na samoopredeljenje uključujući pravo na otcepljenje ili na ujedinjenje sa drugim narodima“. Time je označen faktički prestanak postojanja Jugoslavije kao centralističke monarhije.
Koncept koji je usvojen na Drugom zasedanju AVNOJ-a bio je, dakle, nacionalno-emancipatorski koncept države u izgradnji pet, odnosno, šest nacija i njihovih šest federalnih država kao konstituenata nove federativne Jugoslavije. I na samom zasedanju koplja su se lomila oko statusa Bosne i Hercegovine – da li će biti republika ili pokrajina, u čijem će sastavu biti, i tome slično. Ko je i kako „prelomio“ da Bosna i Hercegovina bude ravnopravna republika u jugoslovenskoj federaciji, konstituisana na istorijskom, a ne na nacionalnom principu?
– U partijskim dokumentima Bosna i Hercegovina se pominjala kao autonomija, što je bilo u skladu sa principom da će federalne jedinice biti nacionalne države pet naroda – konstituenasa Jugoslavije. Bosna ovaj kriterijum nije zadovoljavala. Ipak, srednjovekovni temelji bosanske državnosti, strah od velikosrpskih i velikohrvatskih pretenzija i ponajviše – uspeh ustanka u Bosni i Hercegovini – uticali su da se prvobitni planovi o autonomiji ove istorijske pokrajine promene. Iako je u početku rata prevladavalo stanovište u rukovodstvu KPJ da bi Bosna i Hercegovina trebalo da ima autonomiju, ta ideja se nije razrađivala i nije bilo jasno u kom obliku bi to rešenje bilo realizovano. Postojala su dva predloga: da se Bosna i Hercegovina konstituiše kao autonomna pokrajina vezana za jednu od federalnih jedinica (Srbiju ili Hrvatsku), dok je drugo rešenje predviđalo da se bosanskohercegovačka autonomija veže direktno za jugoslovensku zajednicu, da bude autonomija u okviru buduće federacije. Treće rešenje, sasvim različito od prethodnih je predviđalo da se Bosna i Hercegovina konstituiše kao federalna jedinica (država), odnosno ravnopravna članica federativne Jugoslavije u nastanku.
Na insistiranje Pokrajinskog komiteta KP BiH preovladalo je mišljenje da se Bosna i Hercegovina kao istorijski utemeljena geografska i ekonomska celina, sa specifičnom nacionalnom i konfesionalnom strukturom izgradi kao ravnopravna članica federativne Jugoslavije. Trebalo bi naglasiti i da je na ovu odluku uticao i Tito, koji se juna 1943. u razgovoru sa predstavnicima PK KPJ za BiH interesovao kada će biti osnovano AVNO Bosne i Hercegovine (kasnije ZAVNOBiH), što je već bilo trasiranje puta ka konstituisanju posebnosti i državnosti ove jedinice.
S druge strane, i Vojvodina je bila do kraja izgrađena ratna pokrajina, kao i ostale ratne pokrajine koje će na AVNOJ-u postati republike. Međutim, ona nije postala republika, već je ostala pokrajina unutar Srbije. Zašto?
– Vojvodina je bila konstituisana kao jedna od sedam ratnih pokrajina, koja je imala svoj Pokrajinski komitet KPJ, svoj Glavni štab kao najviše vojno telo i svoj Glavni narodnooslobodilački odbor kao najvišu instituciju nove vlasti. Sve ove tri ključne institucije su bile u neposrednoj vezi sa jugoslovennskim institucijama. Dakle, nije bila podređena nijednoj od ratnih pokrajina, budućih federalnih država (republika). Ipak, činjenica da Vojvodina nije dobila svoje antifašističko veće, bio je jasan znak da nema potencijala ili političke volje za njen status ravnopravne federalne države sa ostalima. Organizaciona struktura KPJ od pre rata, koja je imala sedam pokrajnskih komiteta i koja je predviđala sedam federalnih jedinica, bila je tokom rata izmenjena. Naime, koncept jugoslovenskog federalizma je bio, kao što sam rekao, nacionalno-emancipatorski. Pet, odnosno, šest nacija su tvorile Jugoslaviju i dobile pravo na svoje nacionalne države unutar Jugoslavije. Vojvodina nije imala „svoju“ naciju i samim tim nije ispunjavala taj ključni uslov.
Za razliku od Bosne i Hercegovine, koja je imala kapacitet i tradiciju državnosti zbog istorijskih okolnosti, Vojvodina to nije posedovala. Tako da je odluka o njoj kao autonomiji unutar Srbije, s obzirom na etničku strukturu, bila očekivana. S druge strane, ne bi trebalo izgubiti iz vida ni pragmatizam novih vlasti. Srbija i njena dominantna politička kultura, odbacivale su ideje složene države, federalizam im je bio potpuno stran. Federalističko ustrojstvo nove države, priznavanje realnosti o postojanju makedonske i crnogorske nacije, uz priznavanje državnosti njihovih jedinica, kao i bosansko-hercegovačke, bili su veliki šok za Srbiju. Vojvodina je delom trebalo da bude kompenzacija.
U Srbiju su tada inkorporirani i Sandžak kao nedovršena ratna pokrajina, te Kosovo sa složenom nacionalnom strukturom… Za razliku od Vojvodine koja je bila dovršena ratna pokrajina, kao i druge, buduće federalne jedinice, Kosovo i Sandžak su bili tokom rata oblikovani kao oblasti.
– Istorijske, regionalne, religijske i naravno etničke specifičnosti Sandžaka kao teritorijalno-političke jedinice sa složenom demografskom strukturom, uslovile su njegovo izrastanje u poseban status tokom rata, ali i u procesu konstituisanja federativne Jugoslavije. Politička odluka vođstva oslobodilačkog pokreta je bila da se sve specifičnosti Sandžaka kao jugoslovenske regije moraju izraziti formiranjem antifašističkog veća. Tako je u Pljevljima 20. novembra 1943. formirano ZAVNO Sandžaka. U Rezoluciji se govori o „narodu Sandžaka“, „Sandžaklijama“, ali i o „Srbima, Muslimanima i Crnogorcima“. Ipak, politička klima, kada je reč o statusu Sandžaka, menjala se krajem rata. Ni slabost ustanka u tom regionu nije pomogla njegovoj političkoj subjektivizaciji. Naposletku, protivno volji sandžačkih predstavnika, jugoslovenski vrh je početkom 1945. zauzeo stav o podeli Sandžaka između dve federalne jedinice, Srbije i Crne Gore. AVNO Sandžaka se sastao krajem marta 1945. u Novom Pazaru da bi doneo odluku o podeli ove oblasti i svom raspuštanju. Bio je to kraj postojanja Sandžaka kao političke jedinice.
S druge strane, oslobodilački pokret je na Kosovu bio veoma slabo razvijen… Ali se Kosovo tokom rata formiralo kao zasebna oblast, bez kapaciteta za status jedinice. Ipak, zbog demografske i etničke strukture, ono je bilo viđeno kao oblasna autonomija u okvirima Srbije, što je u leto 1945. godine potvrdila i oblasna skupština naroda Kosova i Metohije.
Kako odgovarate na nacionalističke argumente da su AVNOJ i kasnije Ustav SFRJ iz 1974. godine navodno ‘glavni krivci’ za raspad Jugoslavije, da su granice koje su povučene na zasedanju AVNOJ-a bile ‘veštačke’…?
– Takve primedbe su neznalačke, neistorične i karakteristične za nepoznavanje istorijskog konteksta, prava, kao i za naknadno „čitanje“ istorije, tačnije suđenje istoriji iz pozicija poraženog nacionalističkog i/ili fašističkog kvislinštva. Najpre, na AVNOJ-u nisu povlačene nikakve granice. Antifašistički i oslobodilački pokret svih jugoslvoenskih naroda tada je uvažio političku i svaku drugu realnost o postojanju dovršenih nacionalnih identiteta i potrebi izgradnje složene države koja bi uvažila nacionalnu pluralnu fizionomiju Jugoslavije. Dakle, Jugoslavija nije bila neka unitarna celina koju su komunisti veštački podelili na republike, odnosno, federalne države u federativnoj zajednici. Ona je na AVNOJ-u nastala i kasnije se izgrađivala sa punom svešću tih naroda da žele da žive zajedno. Legitimitet novim antifašističkim pobednicima donela je i ratna pobeda i podrška revolucionarnim merama koje su sprovođene. Kada je taj koncept, skupa sa ideološkim i personalnim nosiocima vlasti nestao, ta se država raspala. A raspala se jer je delegitimisana, dakle, izgubila je široku podršku ona ideologija koja ju je stvorila i održavala.
Umesto poraženog socijalizma, krajem 1980-ih, nova legitimacija i nova mobilizacijska snaga postaje nacionalizam. Nijedna od nacionalističkih ideologija, a ponajpre one najbrojnije, nisu perspektive „svojih“ naroda videle u jednoj složenoj, nacionalno i kulturno pluralnoj i nadnacionalnoj zajednici kakva je bila Jugoslavija. I to su jedini krivci za njen raspad.
Protest roditelja ubijenih đaka iz „Ribnikara“, poruke ispred Vlade – „3. maj i dalje traje“
Roditelji dece ubijene u OŠ “Vladislav Ribnikar” protestovali su u Beogradu i zatražili da se formira memorijalni centar u znak sećanja na ubijene đake i pripadnika obezbeđenja. Oni su posle okupljanja ispred škole otišli do Vlade Srbije, gde su ostavili poruke sa natpisima “3. maj i dalje traje”
Okupljanje roditelja počelo je simbolično u 8. 40 sati, što je vreme koje oni prepoznaju kao trenutak kada je počela pucnjava u školi.
Roditelji su ispred škole palili sveće i ostavljali cveće. Tokom okupljanja, sa druge strane ulice, stigli su i građani.
Tu su ljudi koji su hteli da podrže roditelje, javlja reporterka N1.
Među građanima koji su došli su i advokatica Sara el Sarag, bivša rektorka Ivanka Popović, profesor Fakulteta političkih nauka Filip Ejdus, novinar Veran Matić…
Učesnici protesta su posle odavanja počasti ispred škole otišli do Vlade Srbije. Tu su na zgradi vlade zalepili poruke u kojima su naveli da „3. maj i dalje traje“. Tu su se kratko zadržali i potom su se razišli, javlja naša reporterka
Šta roditelji traže?
Roditelji traže da se izgradi dostojanstven memorijali centar u školi u slavu devetoro đaka i jednog radnika obezbeđenja koji su ubijeni u toj školi 3. maja
Ispred Vlade se novinarima obratio jedan od roditelja Branko Anđelković koji je poslednjih dana u fokusu pažnje pošto nije izabran u Školski odbor, a on je tvrdio da ga ne biraju zato što govori istinu o 3. maju. On je stava da škola treba da bude zatvorena jer je to stratiše i nije više škola.
„Stojim iza svake svoje reči“, rekao je novinarima Anđelković i dodao da je neophodno da greške počnu da se ispravljaju, a prave se, kaže od 3. maja do dan danas.
„Kada je počeo Dan žalosti? Kada se pošlo u školu? Da li se neko seća. Kako to da institucije ne mogu da reaguju već stvari guraju pod tepih i prebacuju na Savet roditelja?“, zapitao je Anđelković.
On je naglasio da se memorijalni centar ne pravi za pet minuta i dodao da su za to su potrebne godine. „Memorijalni centar nije potreban meni, ni nama, mi ga imamo. Ali je potreban vama, deci, unucima, društvu“, kaže.
Inače, jednog stanovišta po pitanju memorijalnog centra su roditelji iz Saveta roditelja, a drugog roditelji ubijene dece. Ipak, učesnici protesta danas su više puta istakli da ne žele da se bave podelama u Savetu roditelja.
Majka ubijene devojčice iz OŠ „Vladislav Ribnikar“ Ninela Radičević izjavila je prethodno da država mora da se uključi u dešavanja oko osnivanja memorijalnog centra u znak sećanja na ubijenih devetoro đaka i radnika obezbeđenja.
Radičević je za N1 na protestu ispred „Ribnikara“ rekla da roditelji ne insistiraju na rešenju za memorijalni centar, već da ono treba da odredi multidisciplinarni tim stručnjaka, ali da u sve to mora da se uključi država, koja trenutno to ne čini.
Na skupu su svoje stavove izneli i građani koji su došli da roditeljima pruže podršku.
Tako je Univerzitetska profesorka Ivanka Popović izjavila da se stvari oko formiranja memorijalnog centra u OŠ „Vladislav Ribnikar“ presporo dešavaju i da su roditelji koji danas protestuju s pravom ogrorčeni – da se na njihovu decu zaboravilo i da su druge stvari važnije od toga.
„Mislim da je tragedija koja je zadesila sve nas toliko velika da se ne može rečima opisati i najmanje što možemo da uradimo je da pružimo podršku roditeljima stradale dece i porodici nastradalog radnika…Politika podsticanja govora mržnje je i dovela do činjenja dela nasilja proisteklih iz mržnje. Mislim da je to nešto što moramo da promenimo i zaustavimo jer ovo vodi u potpuno bezakonje koje znači da svako na svakog može da ide ako se ne slaže sa tom osobom i bez ikakvih psoledica za taj čin“, rekla je Popović za N1
Zahtevamo bezbednu Vojvodinu u kojoj deca i mladi mogu da žive i rade
Kandidatkinja na izbornoj listi Vojvođana Maja Mrnuštik pozvala je na povećanje opšte bezbednosti u Novom Sadu, jer su u poslednja dva dana obijena dva novosadska vrtića, obrazovne ustanove koje treba da budu sigurna zona za decu
– Ovo je samo segment celokupne priče o lošem stanju bezbednosti u Novom Sadu, ali i čitavoj Vojvodini. Zato tražimo da se garantuje bolja bezbednost građana i njihove imovine i da se umesto izbornih priča pažnja skrene na svakodnevne, stvarne probleme naše okoline. Ovo što se sada događa na ulicama Novog Sada, pogotovo u sigurnim mestima za našu decu je sramotno i mora što pre da se spreči -istakla je Mrnuštik.
Stanje bezbednosti u Novom Sadu je poslednjih godina zabrinjavajuće. Česti kriminalni obračuni, pucnjave i krađe pojačavaju zabrinutost građana za svakodnevni život, dok akcija vlasti konstantno zaostaje.
Vasić: Otuđenje imovine Telekoma Srbija – ugovor se potpisuje do 31. decembra
Potpredsednica Dveri i kandidatkinja na parlamentarnim izborima Radmila Vasić upozorila je da “neprimećeno prolazi otuđenje imovine” preduzeća za telekomunikacije Telekom Srbija, kao što se sa komunalnim preduzećem Vodovod i kanalizacija prenosi imovina na “ćerku firmu Ski infrastructure doo Beograd”, saopštile su danas Dveri
Imovina se prenosi bez naknade, na period od 10 godina, koji će se automatski obnavljati i posle 10 godina ukoliko ne bude prigovora, tvrdi Vasić.
„Da li je tačno da se ovim ugovorom, preduzeće Telekom Srbija odriče kompletne svoje imovine i na novoosnovano zavisno preduzeće prenosi kompletno zemljište koje služi za potrebe postavljanja antena, antenskih stubova, nosača, sistema prenosa, instalacija radio-baznih stanica, kao i druge telekomunikacione i pripadajuće opreme i uređaja, sa kompletnom navedenom i pripadajućom opremom“, upitala je ona.
Vasić je ocenila da se predizborni period koristi da se ugovor potpiše do 31. decembra, navodeći da je imala uvid u ugovor kojim firma Ski infrastructure doo, bez saglasnosti Telekoma, može da podnese Ugovor nadležnim organima radi pribavljanja propisanih dozvola ili saglasnosti i upisa prava zakupa u katastarske ili druge javne knjige.
„Da li ste i kada obavestili zaposlene u Telekomu Srbija i sindikate ovog preduzeća da je ovo način da otpustite više hiljada zaposlenih u ovom preduzeću, jer će posle realizacije ovog ugovora o potpunom otuđenju imovine ostati bez posla“, upitala je Vasić.
Kostreš (LSV) u Marker razgovoru: Bez promene u Vojvodini nema ni promena u Srbiji, saradnja sa SNS je zatvoreno poglavlje (VIDEO)
Bez Vojvodine i bez promene u Vojvodini nema ni promena u Srbiji, rekao je predsednik Lige Socijaldemokrata Vojvodine – Vojvođani Bojan Kostreš u emisiji Marker Razgovor. Kostreš je rekao i da je u biti njihove političke ponude to da treba promeniti sistem odlučivanja, da nikakve saradnje sa Srpskom naprednom strankom (SNS) neće biti, ali da je LSV spremna da sarađuje sa onim političkim organizacijama koje Srbiju vide kao građansku, sekularnu, decentralizovanu i evropsku državu
“Bez vojvođanske skupštine i bez pobede evropskih snaga u Vojvodini nema ni mogućnosti da se Srbija transformiše u normalnu evropsku zemlju”, kaže Kostreš i dodaje da Vojvodina trenutno nije u fokusu.
“Mislim da je to smišljena akcija vladajuće partije. Zato su izbori u Vojvodini zakazani u poslednjem momentu i zato će vojvođanska kampanja biti toliko kratka i zato je naš cilj da je vratimo u fokus, jer bez nas nema ni borbe za očuvanje vojvođanskog načina života”, rekao je on.
Kostreš smatra da je neraspisivanje izbora u opštinama Vojvodine i to što se održavaju vanredni pokrajinski izbori, stvar taktike.
“Kada ste razdvojili lokalne i pokrajinske izbore, vi ste praktično u Vojvodini smanjili interesovanje birača, jer je izvesno da bi vladajuća koalicija izgubila deo lokalnih samouprava. Vladajuća koalicija nije pružila nijedan rezultat. Zato mi insistiramo da se u Vojvodini razgovara, jer imamo samo obećanja. Dosta nam je toga da se Vojvodine sete samo kada su raspisani izbori”, kaže Kostreš.
Vojvođanski način života – to je ono što LSV najčešće potencira u svom programu. Kostreš obrazlaže da je reč o očuvanju multikulturalnosti.
“Vojvodina je Evropa u malom, to je multietnička i multikulturalna zajednica. Svako ko je u Vojvodinu došao, on je sa sobom doneo ono najbolje što ima. Baš zbog toga je ona toliko lepa i dobra. Mi to želimo da sačuvamo. Želimo da Vojvodina bude evropski most između Srbije i Evrope i da ono što ima, da to prenesemo i na ostale krajeve Srbije”, kaže Kostreš.
Na komentar da su šest godina bili u koaliciji sa SNS u Novom Sadu, Kostreš odgovara da je došlo do smene generacija i da nema više sedenja na dve stolice.
“Mi smo građanska, proevropska, regionalistička stranka, koja se po mnogo čemu ne slaže da vrednostima koje zastupa SNS. To poglavlje naše istorije smo zatvorili. Spremni smo da sarađujemo sa svim onim političkim organizacijama koje prihvataju Vojvodinu kao politički faktor, koje žele da Srbija postane deo Evrope”, kaže Kostreš.
Objašnjava da je u biti njihove političke ponude to da treba promeniti sistem odlučivanja.
“Mi smo došli u situaciju da jedan čovek odlučuje o svemu. Treba spustiti nivo odlučivanja na građane, znači decentralizacija. Regionalne uprave treba da donose regionalne programe, a zna se o čemu država vodi računa. Kroz jaku i bogatu Vojvodinu, može da bude samo jaka i bogata Srbija”, ocenio je on.
Optužbe o tome da LSV zagovara otcepljenje Vojvodine vidi kao zlonamernost ili nerazumevanje.
“Sve što želimo je da Vojvodina upravlja svojim resursima i Vojvođani odlučuju o svojim sudbinama. Sve to želimo i za Beograd. Želimo i za sve ostale delove Srbije”, kaže Kostreš.
“Možda mi nismo dobro komunicirali sa ljudima, stalno se misli da mi želimo da otcepimo Vojvodinu. Ona jeste neodvojivi deo Srbije”, dodaje sagovornik Marker razgovora.
Kostreš dodaje da je bilo propusta dok su bili deo vlasti, ali da će greške biti promenjene.
“Ono gde smo mi grešili i što nismo pobedili ni na jednim izborima jeste što smo sebi dozvoljavali luksuz da budemo mlađi partner i što nismo mogli da diktiramo uslove”, kaže on.
Govoreći o komunikaciji sa ostatkom opozicije, naročito po pitanju kontrole izbornog procesa, dodaje da je ona negde bolja, negde slabija, ali da su spremni da sarađuju sa svima.
“Mi ne smemo sebi da dozvolimo luksuz još jednih sumnjivih izbora. Treba jasno razgovarati i o funkcionerskoj kampanji”, smatra on.
Osvrnuvši se na probleme i blokade poljoprivrednika, ali i obustava rada radnika Pošte, Kostreš kaže da ne postoje pravni mehnizmi kojima bi se njihovi problemi rešili jer je Vojvodina obesmišljena, ali postoje ljudski mehanizmi.
“Da sam premijer Vojvodine, ja bih stao na čelo tih ljudi. Seo bih sa njima i rekao im da živimo njihove probleme. Kad je poljoprivreda Vojvodine u problemu, to se linearno prenosi. Prva stvar, moramo vratiti Vojvodini ingerencije, drugo, dok to ne uradimo zajedno ćemo se boriti sa ljudima tamo gde se odluke donose”, dodaje Kostreš.
Na pitanje kako će rešiti probleme nasilja, ali i govora mržnje u Vojvodini, Kostreš odgovara da je neophodno razgovarati sa ljudima.
“Ako budemo čuvali naši međuljudske i komšijske odnose, ako budemo rekli da je vrednost što neko priča drugim jezikom ili ide u drugu crkvu, drugog je zavičaja, to je danas Vojvodina i to moramo da očuvamo”, zaključio je Kostreš.