Jesu li Vojvođani stremili da zbace svoju vladu? Da li je Milošević bio prethodnik savremenog populizma?
Raspadu Jugoslavije prethodilo je više događaja koji su predstavljale vododelnice. Jedan od njih je bio svrgavanje vojvođanskog autonomističkog rukovodstva oktobra 1988. Niz mitinga širom Vojvodine na leto 1988., mogao je izgledati spontano i kao delo “običnih građana”. Nazvan je antibirokratskom revolucijom. Međutim, ti mitinzi, uključujući stalnu grupu demonstranata koji su navodno izražavali pritužbe srpskih stanovnika Kosova, iskazuje se kao, u osnovi, proizvod delovanja srpske elite sa sedištem u Beogradu. Elitu je predvodio predsednik srpskih komunista Slobodan Milošević. Vojvođansko rukovodstvo se najviše prigovaralo da “nemaju razumevanja za kosovske Srbe”. Mediji, politička policija, neki viđeni intelektualci imali su važne uloge. Cilj je bio da se ostvari priljubljeni projekat srpske elite “jedinstvena Srbija”, ukidanje tadašnje autonomije Vojvodine i Kosova. To je omogućeno svrgavanjem vojvođanskog rukovodstva oktobra 1988, a izmene Ustava Srbije usvojene su marta 1989. Antibirokratska revolucija imala je i izrazite crte savremenog populizma.
Kako je zbačena vlast u Vojvodini?
Jugoslovenski raspad je predmet bogate biblioteke naučnih radova. Naučnici su se bavili ne samo s političkim aspektima (Gagnon, 2004; Bunce, 2001), već i istorijskim (Ramet, 2006), pojmom i raspadom jugoslovenstva (Djokić, 2003), kulturom (Wachtel, 1998), privredom (Woodward, 1995), pravnim aspektima (npr. Radan, 2002; Dugard, 2013), međunarodnim kontekstom i ne-odgovorajućom reakcijom međunarodne zajednice (npr. jedno viđenje Glaurdić, 2011; drugo Radeljić, 2012), nacionalizmom Malešević 2002, 2006). Ima i radova koji se bavi pregledom naučnih radova o raspadu Jugoslavije (Ramet, 2005; Bieber, Galijaš i Archer, 2014).
Među tim radovima o raspadu Jugoslavije, dosta neosvetljeno ostaje kako je zbačena vlast u Vojvodini, a taj događaj je bio od značaja u raspadu (kao što će biti predstavljeno). Naročito pitanje jeste da li je narod Vojvodine sam težio da zbaci komunističku vlast ili je bio niz mitinga protiv ove vlasti na leto 1988. organizovan spolja. Upravo ti mitinzi su doveli do tog svrgavanja. To pitanje nije samo još jedan detalj u drami jugoslovenskog raspada, jer bi bez toga Milošević ostao u manjinskom položaju unutar Saveza komunista Jugoslavije (SKJ). I mada SKJ nije trajao mnogo duže (do januara 1990.), momenat zbacivanja je imao velikog značaja, jer je pokret nazvan antibirokratska revolucija (AB) izašao izvan granica tzv. uže Srbije. U suprotnom, pregovori o Jugoslaviji bili bi nešto više mogući.
U stvari, AB je učinila rat verovatnijim, jer je skupljena masa spremna za rat, ili barem da podrži nasilje.
(Foto: Arhiva Muzeja Vojvodine)
Godine 1988. Savez komunista Jugoslavije je nominalno bio još na vlasti kao jedina partija. Međutim, republički i pokrajinski ogranci bili su nezavisni, razlike među njima su bile otvorene, odnosile su se na osnovna pitanja, uključujući pitanje organizacije Jugoslavije i uvođenje višestranačkog sistema. Politički i ekonomski sistem loše su funkcionisali već neko vreme (Flere i Klanjšek, 2019, 187-189). Milošević, koji je bio predsednik srpskih komunista od 1986. pokrenuo je izradu saveznog ustava sa zakonodavnim telom koje bi se formiralo na principu „jedan čovek jedan glas“, što bi snagama koje je on predvodio u načelu omogućilo da ostvare političku većinu (Ribarič, 2015, 280-281), čime bi se promenio odnos snaga koji je u to vreme postojao na ravni federacije (jednakost u zastupljenosti osam konstituenata).
Taj Miloševićev potez, u ranom stadijumu, zabrinuo je naročito slovenačku elitu. Dok bi Milošević menjao taj deo političkog sistema, on u to vreme ne bi dozvolio uvođenje višestranačkog sistema, kojeg su tada snivali u Sloveniji. Te godine su stanovnici Jugoslavije bili frustrirani naročito padajućim standardom života, a to je bio proces koji je trajao od početka desetleća. To je počinjalo da ima jasne političke posledice. Vojvođanski ekonomski uspesi (Boarov, 1996) iz kraja 70-ih godina u javnoj svesti su zaboravljeni. Stanovnici Jugoslavije su bili duboko nezadovoljni svojim političkim establišmentom, njegovom nesposobnošću da preduzme promene i stanjem neizvesnosti i nesigurnosti koje se sve više osećalo. Bili su spremni da prihvate radikalne zaokrete. Samoupravljanje, koje nikad nije bilo sasvim primenjeno, delimično služivši kao ukras nosiocima vlasti, gubilo je privlačnost kod običnog naroda. Kriza komunističkih sistema u Evropi takođe je imala svoj udeo u iscrtavanju stanja nesigurnosti (Radeljić, 2012, Flere i Klanjšek, 2019, 207-65). Mase su bile spremne da „kupe“ pakete koje će im elite ponuditi kao nove i obećavajuće.
Na pozornici su već neko vreme delovali etnički preduzetnici kaleći međunacionalne odnose, nudeći čudne proizvode: od novih verskih proizvoda, kakvo je bilo viđenje bogorodice hrvatskoj deci u Hercegovini, do šetanja relikvija Svetog Kneza Lazara i do navodnih masovnih bolesti dece na Kosovu (Hay i Foram, 1991, 1196). U tome su se etnički preduzetnici nadmetali, na način na koji to shvata Horovic (Horowitz, 1985), gde nadmetanja nameću nacionalizam narodu, dok ga nacionalizam ne savlada.
U tom pogledu, situacija u Srbiji, posebno u Vojvodini, „putovanje“ jednog pokreta koji je izvirao sa Kosova, a dospeo u Vojvodinu na leto 1988.g., koji je doveo do rušenja vojvođanskog autonomističkog vođstva – značajno je pitanje i zato što je Vojvodina imala jedan od 8 glasova u Jugoslaviji u okviru konsocijalnog uređenja (Flere i Rutar, 2021). Janez Stanovnik, predsednik Slovenije u to vreme, koji je Jugoslaviji bio privržen, zabrinuo se da bi pad vojvođanskog rukovodstva uličnim mitinzima vodio do odnosa “6:2” na jugoslovenskoj pozornici (Hudelist, 1989, 167), gde bi samo Hrvatska i Slovenija uspele da se odupru snazi putujućih mitinga. Stoga se taj pokret mitinga može posmatrati kao proces koji je antagonizovao slovenačko javno mnjenje, ubrzavajući put ka secesiji.
Od početka bilo jasno čemu je srpska elita težila
U okviru studija o raspadu Jugoslavije, Srbiji je nekoliko puta namenjena posebna pažnja (Dragović-Soso, 2003, Ramet, 2004, 2005; Grdešić, 2019). Srbija se razmatra posebno i u brojnim biografijama Sobodana Miloševića, npr. LeBor, 2002; Djukić, 2001; Sell, 2002).
Srbija je bila posebna unutar jugoslovenske federacije, u periodu počev sa ustavnim dopunama iz 1971. (kodifikovano Ustavom iz 1974.), kada su dve pokrajine, ostavši sastavni deo Srbije, stekle položaj konstituenata Jugoslavije, sve u okviru vrlo decentralizovanog uređenja. Najvažnije, sve značajne, pa i neke manje značajne, odluke federacije su se donosile saglasnošću svih osam članova, što je dovodilo do dugih pregovaranja i blokada u odlučivanju. Tako je budžet bio u celoj deceniji 1981-1990. donošen sa zakašnjenjem.
Kao što je poznato, dve pokrajine su bile veoma različite: dok je Vojvodina u prošlosti bila u sastavu Ugarske, a Srbi su činili apsolutno većinu (54% prema Popisu iz 1981.), dotle je Kosovo imalo otomansku prošlost i Albanci su činili većinu (77% godine 1981.).
Vođstva dve pokrajine nisu bila spremna na ustupke u pogledu nadležnosti – sve do Antibirokratske revolucije (AB).
Postojeća decentralizacija Srbiji je bila pre svega odgovor na zahteve većine sa Kosova, da ono dobije pun status republike, što se u Jugoslaviji nikad nije ostvarilo. Težnje u Vojvodini su pre 1971. bile manje izražene (Popović, 1968).
Rešenje usvojeno 1971, potvrđeno 1974. ubrzo je dovelo do nezadovoljstava srpske političke elite, koja je izrazila težnju da ona bude „ista kao duge republike“, odn. da se nadležnosti pokrajina bitno smanje. Srpsko vođstvo je to izrazilo već 1977. u materijalu Ustavni položaj Srbije (Petranović i Zečević, II, 635-638). Analiza je bila izražena dosta ezopovskim jezikom, ali je od početka bilo jasno čemu je elita težila. Npr. u njoj je pisalo: „…primena jedinstva Srbije… je sasvim restriktivna i veoma skromna…” (Petranović i Zečević, II, 635). Analiza je bila izraz težnje da se nadležnosti vrate na stanje pre 1971. Međutim, pokrajinska rukovodstva, a posebno vojvođansko na razgovor o tome nisu pristajala. Npr. 1977. na raspravi, Boško Krunić u ustavna pitanja nije hteo ni da se upušta, već je insistirao na cenama poljoprivrednih proizvoda, gde Srbija navodno nije podržavala vojvođanske stavove i upravo to predstavljao kao razlog nejedinstva (Petranović i Zečević, II, 646). Spor je trajao tokom celog perioda 1977.-1988.
Rasprava nije postala javna do 1981. kada su izbili nemiri na Kosovu, a vođstvo Srbije je nastojalo da te dve stvari (nemire i odsustvo nadležnosti Srbije na Kosovu) poveže.
Raspravljajući o nemirima, 24. decembra 1981., veteran na političkom vrhu Srbije Petar Stambolić žalio se na sednici Centralnog komiteta: “U praksi se osporavaju osnove jedinstva u Srbiji [od strane pokrajina]…osporava se [ona] kao nacionalna država…” (Petranović i Zečevič, II, 638). Na istoj sednici Stambolić se žalio kako republičke snage bezbednosti ne mogu da neposredno intervenišu i suzbiju nemire na Kosovu (655).
Krivični progon Albanaca
Uskoro posle Titove smrti savezne vlasti su reagovale na nemire na Kosovu uvodeći vanredno stanje i niz mera, posebno na području obrazovanja. Te mere su na različite načine bile represivne i restriktivne prema Albancima: mnogi direktori škola su bili zamenjeni, neki školski udžbenici bili su zabranjeni, broj studijskih mesta u visokom školstvu bio je smanjen na području humanističkih studija na albanskom (jezik, istorija), broj mesta na albanskom bio je smanjen a povećan broj na srpskom jeziku (Kostovicova, 2005, 65). 800 albanskih nastavnika je otpušteno. Krivični progon Albanaca bio je raširen: prema jednom izračunu između 1981. i 1986. je 4.000 mladih Albanaca “slato u zatvor” (Meier, 32), čemu se mogu dodati stariji i oni gonjeni posle te godine. Istina, nisu sve kazne u celosti primenjene. Ali to ilustruje atmosferu u vreme pojave srpskog pokreta. Kod Albanaca nije bilo nikakve euforije pobede. Ipak oni su shvatali Kosovo kao “sopstveno”, kako ilustruje Hudelist (1989) i nisu mogli da razumeju srpsku parolu “Život damo, Kosovo ne damo!”.
Foto: historiografija.ba
Među saveznim jedinicama nije bilo mnogo interesa za učešće u saveznim merama (osim u Srbiji i delimično u Makedoniji), tako da su se one u mnogome svodile na srpske mere. Saveznim merama Srbija je u mnogo čemu ponovo dobila vlast na Kosovu. Da navedemo jedan primer iz drugog izdanja Enciklopedije Jugoslavije, koja je počela da se izdaje u to vreme. U prva dva toma nalaze se opširne odrednice „Albanci“ i „Albansko-južnoslovenski odnosi“. O tome je bilo dosta spora između redaktora sa Kosova i iz Srbije. Odrednice unete u prvi tom u osnovi su sadržavale sadržaj kosovskih urednika kao matičnih. Međutim, posle 1981. redaktori iz Srbije izdejstvovali su da se novi tekstovi unesu u već završene tomove ušivanjem na sam početak teksta, sa drugačiji sadržajem (1984). Izdavanje Enciklopedije nije nikad dovršeno.
Promene u obrazovanju tokom 1980-ih godina bile su u prilog Srba. Međutim, obe zajednice su se osećale nebezbedno u zajedničkom sistemu obrazovanja, što je Albance navelo da ga 1990.g. napuste i ustanove privatni sistem, koji nije bio ni finansijski zbrinut od beogradskih vlasti (Kostovicova, 75-125).
Prisustvo saveznog kontingenta policije nije bilo od pomoći. Albanci su ih se plašili, Srbi se nisu osećali bezbednijim.
Dakle, mere iz 1980-ih godina dovele su do daljeg pogoršanja situacije na terenu, nepoverenje među nacionalnim zajednicama je raslo (Pavlović, 2009, 49-50). To je kulminiralo navodnim masovnim medicinskim slučajevima na koje su se obe zajednice pozivale, optužujući drugu (npr. Hay i Foram, 1991).
Sudbina naroda u rukama srpske inteligencije i SPC
Tokom 80-ih godina mala grupa Srba na Kosovu, posebno u Kosovu Polju, počela je da se okuplja i raspravlja o tome što su smatrali svojim neodrživim i proganjanim položajem na Kosovu. Objektivna strana problema je bio padajući udeo Srba u stanovništvu Kosova. U to vreme Srbi su činili približno jednu sedminu kosovskog stanovništva(1981: 13,2 %), a taj udeo je opadao od kraja Drugog svetskog rata. Seksualno napadanje žena Srpkinja od strane muškaraca Albanaca često je navođeno kao razlog, uz malo činjenične podrške (Blagojević, 1996).
Pitanje sudbine Srba na Kosovu, pa i u Jugoslaviji, uskoro je preuzeto od strane srpske inteligencije, uključujući Srpsku pravoslavnu crkvu (Atanasije Jevtić, „Sa Kosova i oko Kosova“, Pravoslavlje, 366, 15. 6. 1982. i kasnije u tom listu; Kerčov 271-3). Crkva je nevoljama Srba na Kosovu dala teološku dimenziju mučeništva. To se uklapalo u intelektualnu produkciju i narativ iz tog vremena prema kojem su Srbi Jugoslavijom bili „prevareni“, njene „žrtve“ (Dragović-Soso, 2003). Kosovo je bilo glavni predmet tog diskursa, a pisac Dobrica Ćosić možda glavni nosilac tog stava (2002-3).
Sam srpski pokret na Kosovu je privukao je izvesnu naučnu pažnju. Ramet je o mitinzima pisala kao o „prividno spontanim“…“ali pažljivo organizovanim“ (2005, 56). Još 1996. je pisala, da je „Milošević mobilisao nekoliko stotina Srba koji su dovedeni u … gde su organizovali dva dana demonstracija protiv vlasti…” (1996, 29). Glaurdić je 2011. tvrdio „da kod ovih demonstracija nije bilo ničeg spontanog u organizaciji i vremenskom određenju” (29). Bennett je pisao slično, „da nije kod tih mitinga bilo ničeg spontanog, njima se pažljivo upravljalo“ (1995, 98). I Pavlović u svojoj istoriji Srbije smatra tako (Pavlowitch, 2002, 194). Tako čine i drugi autori koji razmatraju šire procese raspada Jugoslavije, gde se to iskazuje kao Miloševićev način delovanja.
Ali autor koji razmatra posebno AB ima drugačije stanovište. Vladisavljević je tome posvetio doktorat na LSE, monografiju, upravo usredsređujući se na žalbe isticane u pokretu srpskih Kosovaca. On tvrdi: „Ja pokazujem, da je akcija običnih ljudi na Kosovu, u Vojvodini, Crnoj Gori i srednjoj Srbiji centralna u pokretanju i širenju protesta.” (2008, 5). I dalje: “AB pokazuje da su obični građani na Kosovu, u Vojvodini i Srbiji pokrenuli proteste i odlučujuće doprineli njihovom širenju” (2020, 14).
Jedan drugi autor koji se usredsredio na AB u novije vreme je Grdešić. Primenjujući kvantitativne metode, on dolazi do zaključka da su elitni događaji (sednice komiteta SK) pokretali mehaniku javnih skupova u Vojvodini 1988., što bi značilo da je organizatorima skupova mogla pomoći logistika organizacije SSRN, jedne transmisione organizacije (Grdešić, 2020, videti takođe Grdešić, 2019, Grdešić, 2016), ali da to važi tek od septembra 1988..
Marton (LSV): Ne zaboraviti zločin proterivanja Hrvata iz Hrtkovaca, da nam se zlo ne bi ponovilo
Portparol opozicione stranke Lige socijaldemokrata Vojvodine – Vojvođani (LSV) Aleksandar Marton podsetio je večeras da je na današnji dan 1992. godine počelo proterivanje Hrvata iz mesta Hrtkovci u Sremu i poručio da se taj zločin mora pamtiti, “da nam se zlo ne bi ponovilo”
Marton je u saopštenju za javnost podsetio da je 6. maja 1992. godine u Hrtkovcima održan skup Srpske radikalne stranke na kom je lider te ultarnacionalističke partije Vojislav Šešelj pročitao imena 17 viđenijih seoskih Hrvata, kojima je javno poručeno da se moraju iseliti, jer će u protivnom biti proterani.
Maja meseca 1992. započela je kampanja zastrašivanja, premlaćivanja i ubistava, koja je za posledicu imala progon više od 40.000 sremskih Hrvata ili oko 85 odsto članova te zajednice, naveo je Marton.
Podsetio je da je takva politika imala epilog u pravosnažno izrečenoj kazni Vojislavu Šešelju za podsticanje progona, deportacije i prisilno raseljavanje, te prisilno premeštanje Hrvata u Sremu.
“LSV je od početka ratova devedesetih godina stala u odbranu ugroženih komšija. Zato smo i sami progonjeni. Ovo moramo pamtiti, da nam se zlo ne bi ponovilo”, poručio je Marton.
Nastavlja se sistematsko uništavanje svega što podseća na Vojvodinu.
Boško Palkovljević Pinki poginuo je kao partizan u Drugom svtskom ratu 10. juna 1942. Imao je svega 22 godine
Iako i danas neke škole, ulice, jedna kasarna u Sremskoj Mitrovici i čuvena sportska hala u Zemunu nose naziv Pinki, o ovom narodnom heroju retko se govori
Demokratska zajednica vojvođanskih Mađara: SVM ne nudi rešenja, već je deo problema
Demokratska zajednica vojvođanskih Mađara (DZVM) ocenjuje da Balint Pastor, predsednik Saveza vojvođanskih Mađara (SVM), pokušava da predstavi ovu stranku kao samostalnu političku snagu, dok u stvarnosti ostaje verni saveznik Srpske napredne stranke (SNS)
“Pastor tvrdi da SVM ne ulazi u Vučićev Pokret za narod i državu, ali i dalje sledi politiku SNS-a u svim ključnim pitanjima. Očigledno je da je njihova ‘samostalnost’ samo forma, dok je suština u bespogovornom sprovođenju volje Aleksandra Vučića”, smatraju u DZVM-u.
Oni dalje ocenjuju i da Pastorova izjava da SVM ne traži ministarske funkcije, već želi da zadrži uticaj kroz državne sekretare zapravo predstavlja pokušaj da se održi distanca od SNS-a i odgovornosti koje nosi učešće u vlasti, ali “upravo su ti ‘niži nivoi vlasti’ došli u fokus kada se govori o korupciji i lošim odlukama”.
Iz DZVM-a podsećaju da su upravo u nadležnosti državnog sekretara iz SVM-a bili troškovi izgradnje železničke pruge Novi Sad – Kelebija, koji su porasli za 87 miliona dolara, te da se srušila i nadstrešnica na stanici u Novom Sadu.
“Umesto da preuzme odgovornost, SVM i dalje sprovodi politiku SNS-a, a kada se pojave problemi, beži od odgovornosti. Politika ‘mi bismo, ali da ne uđe’ je prepoznata i više vam neće proći”, poručuju.
Oni su se takođe osvrnuli i na, kako kažu, Pastorovu relativizaciju problema manjinskih prava u vezi s nedostatkom višejezičnih natpisa na železničkim stanicama, što “dodatno potvrđuje da je SVM odavno odustao od borbe za interese vojvođanskih Mađara”:
“Umesto da zahteva poštovanje Zakona o službenoj upotrebi jezika i pisma, on se poziva na probleme u drugim državama. Ovo nije zaštita manjinskih prava, već otvorena kapitulacija pred kršenjem zakona”.
Na kraju, nazivanje građanskih protesta „anarhijom“ i „glasnom manjinom“, zaključuju iz Demokratske zajednice vojvođanskih Mađara, pokazuje da je SVM potpuno na strani režima.
“Umesto podrške građanima koji se bore za pravnu državu, oni štite korumpiranu vlast i svoje privilegije. SVM ne nudi rešenja, već je deo problema – vreme je da prestanu da obmanjuju javnost”, poručuju iz DZVM-a.
Državljanka Hrvatske podržala studente, pa proterana iz Srbije: Ima sedam dana da preseli život i porodicu
Državljanki Hrvatske Arien Stojanović Ivković, koja je u Beogradu završila Medicinski fakultet, zaposlila se, udala i zasnovala porodicu, srpske vlasti su odlučile da uskrate gostoprimstvo posle 12 godina života u srpskoj prestonici, proteraju je iz zemlje i zabrane ulazak na godinu dana. Za preseljenje svog celokupnog života dobila je rok od sedam dana
Arien Stojanović Ivković je u Beogradu završila Medicinski fakultet, zaposlila se i udala za srpskog državljanina sa kojim ima malo dete. Duže od deceniju živi u srpskoj prestonici i nikada do sada nije imala problema sa svojim boravkom.
Sve do 8. aprila ujutro kada ju je pozvao inspektor iz Uprave za strance i pozvao da dođe u prostorije policije, uveravajući je da je s njenim boravkom sve u redu.
Arien za N1 kaže da ju je u policiji sačekalo više inspektora, među kojima je bio i onaj s kojim je razgovarala. Na licu mesta joj je uručeno rešenje kojim se ukida ranije odobren privremeni boravak i zabranjuje ulazak u Srbiju na godinu dana, odnosno do 8. aprila sledeće godine.
Ona dodaje da je time prestala da važi i radna viza koju je imala za rad u Srbiji.
U obrazloženju se šturo navodi da je “organ nadležan za zaštitu bezbednosti Republike Srbije dostavio procenu da boravak državljanke Hrvatske Ivković Stojanović Arien predstavlja neprihvatljivi bezbednosni rizik”.
MUP se za donošenje ovakve odluke pozvao na član 66. stav 1 Zakona o strancima, kojim se predviđa da strancu može da se ukine dozvola privremenog boravka i zabrani ulazak u zemlju ako se naknadno sazna da “postoji jedan ili više razloga propisanih za odbijanje zahteva za privremeni boravak”.
Po čemu je tačno bezbednosni rizik mlada lekarka koja radi u osiguravajućoj kući na proceni štete nastale usled telesnih povreda – ni sama ne zna. Kaže da joj se život svodi na posao, vrtić, dete, porodicu i odlazak na poneki veći studentski protest – ako stigne.
A upravo u tom protest, sagovornica N1 vidi mogući razlog za njeno proterivanje. Kaže da je studente, njihove zahteve I proteste podržala ne samo na ulici, već i na svojim društvenim mrežama. Dodaje da je na Instagramu kao lekar osudila ulazak predsednika Aleksandra Vučića u jedinicu intenzivne nege i dodirivanje bez rukavica povređenih u požaru u Kočanima.
Srpska policija Arien je dala rok od sedam dana da napusti zemlju i rok od 15 dana da uloži žalbu, s tim što žalba ne odlaže izvršenje rešenja.
Time je ova žena primorana da napusti grad u kojem živi duže od decenije, a njena mlada porodica će biti rasturena.
“Možda ću ostati bez posla, možda ću morati da odvedem dete sa sobom, što znači da neće viđati oca, ići u vrtić”, navodi Arien u razgovoru za N1.
Zbog zabrane ulaska u zemlju, neće moći da dovodi dete, koje je dvojni džavljanin, u posetu porodici u Srbiji, već će kontakti zavisiti isključivo od njihove mogućnosti da dođu u Hrvatsku.
Naša sagovornica se obratila za pomoćAmbasadi Republike Hrvatske u Beogradu, a najavila je i žalbu na pomenuto rešenje srpskih službi bezbednosti.
Kako nezvanično saznajemo, Arien nije usamljen slučaj i više hrvatskih državljana je umesto dozvole za privremeni boravak dobilo zabranu ulaska u Srbiju.
N1 se ovim povodom obratio MUP-u Srbije, ali do objavljivanja ovog teksta odgovor nismo dobili.
LSV: Stefanović naredio hapšenje Olenika posle gostovanja na N1
Stranka Vojvođani-LSV saopštila je da je glavni javni tužilac Višeg javnog tužilaštva Nenad Stefanović naredio hapšenje Aleksandra Olenika nakon gostovanja na TV N1
„Glavni javni tužilac Nenad Stefanović naredio je hapšenje Aleksandra Olenika, potpredsednika LSV, posle njegovog gostovanja na N1srbija u toku kog je izneo podatke o pucanju zvučnim topom na građane. Srećom, ovo „uputstvo“ nije primenjeno. Za sada“, navodi se u saopštenju stranke.
„Danas je tužilaštvo, prvi put od 15. marta, počelo da saslušava ljude i uzima izjave ljudi koji su imali zdravstvene probleme zbog upotrebe neke vrste soničnog, zvučnog oružja“, istakao je advokat i potpredsednik Lige socijaldemokrata Vojvodine Aleksandar Olenik tada za N1. Dodao je da se „prvi put posle negacija i pretnji da će biti hapšeni oni koji pominju zvučno oružje – tek danas počinje sa izjavama žrtava koje imaju lekarske nalaze“.
Ono što je prethodilo velikom protestu koji se odžao u Beogradu 15.marta je već poznato u celom svetu: sa jedne strane imali smo nasmejanu Srbiju, studentske marševe… dok se toj Srbiji suprostavio režim svakodnevnim pretnjama, širenjem straha i na sam dan protesta dovoženjem tenkova u predgrađa, zaustavljanjem saobraćaja u zemlji i glavnom gradu, skupljanjem naoružanih maskiranih kriminalaca u Pionirskom parku
Protest je pokazao da studente i građane motiviše želja za slobodnom, demokratskom Srbijom u kojoj institucije funkcionišu u skladu sa Ustavom i zakonima! Taj dan je potpuno demaskirao režim Aleksandra Vučića i pokazao je da se oni boje pravde i istine, kao i da na svaki način pokušavaju da spreče saznanje o njihovom činjenju i negiraju svoju odgovornost za pad nadstrešnice u Novom Sadu i smrt 16 ljudi, za upotrebu ‘zvučnog topa’, da lažu javnost o ispunjenju studentskih zahteva ili da proizvode lažne vesti poput one da je u Odžacima vođa studentskog protesta pucao i ranio jednog naprednjaka! Sam Vučić pokazuje u svojim nastupima, koje sada ima i po nekoliko dnevno, da svoj položaj doživljava kao svoju životnu sudbinu, čak pokazuje i crtu nenormalnosti gde na samu državu gleda kao na ličnu svojinu!
Režim je, tog dana, planirao nasilje, čak je želeo da toliko kulminira da dođe i do žrtava! Oni bi to nazvali ‘pokušajem Majdana’! Na delu je bio otvoreni državni terorizam! Sada su se spremili da urade u centru Beograda ono što su već pokušali u Banjskoj na Kosovu! Okidač za nasilje je trebala biti zloupotreba, u Srbiji, zabranjenog ‘zvučnog topa’ (sonic weppon)! U javnosti Srbije više nema dileme da je neka vrsta tog oružja upotrebljena i da je to uradila policija Srbije! Ja sam skeptik prema tom scenariju iz prostog razloga što je srpska policija toliko korumpirana i razjedinjena, klanovski podeljena, da bi se do sada saznalo i ko je pucao, sa kog mesta i iz kog oružja! Još 16.marta dobio sam informaciju da je zloupotreba izvršena sa krova Ruskog doma i da je na građane pucano iz ruske verzije Vortex ili ring-gun topa!
Mesto je savršeno za upotrebu, zbunjuje jer je zvuk morao da se odbijeod zgrade predsedništva u oba pravca ulice kralja Milana – ka Terazijama i Slaviji! Niko se ne bavi, osim mene, s tim scenarijem, a iz dana u dan je sve veća mogućnost da se upravo to dogodilo! Ogromna većina stručnjaka koja je analizirala dostupne snimke govori upravo o Vortex ili sličnom topu, organizacija Earshot to tvrdi, a i sama kompanija Genasys, koja je proizvođač lrad450 topova koje poseduje Srbija, u svom demantiju govori da je zvuk sa snimaka proizveden ring-gun topom, a ne njihovim! Vučić samouvereno zove FSB, FBI i EU da pošalju stručnjake u Srbiju i utvrde istinu! Naravno, on zna da FSB sebe neće optužiti, a da ostali ne mogu da utvrde istinu jer ne mogu da uđu u Ruski dom i izvrše istragu! Istovremeno, Vučić i Vulin se otvoreno zahvaljuju Rusiji što im je pomogla tog dana i što redovno sarađuju u naporima da spreče ‘obojenu revoluciju’! Srećom, neverovatna prisebnost i pamet studenata je sprečila da se ostvari Vučićev naum! Oni su minut posle haosa koji je nastao upotrebom zvučnog topa objavili da je protest završen i da se vraćaju na svoje fakultete! Tada se dogodilo nešto potpuno neverovatno, nekoliko stotina hiljada građana koja je na protest došla da bi videla leđa ovom režimu ih je poslušala i razišla se – Srbija je jasno rekla: srušićemo ga gandijevski – bez nasilja! Ta saradnja je iznenadila Vučića i ‘skinula ga golog’! Sve što mu je sada preostalo je otvorena diktatura ili gubitak vlasti!
Najvažnije poruke protesta 15.03. su:
– Da je zbog masovnosti skupa režim izgubio legitimitet
– Da nasilje na kojem režim insistira više ne prolazi – STRAHA VIŠE NEMA
Evropski mediji sve više pišu o protestu i o srpskim studentima, nazivaju ih čak i evropskom avangardom! Vucic i njegov režim su pod baražnom paljbom, sada ga neki čak otvoreno nazivaju diktatorom! Ti mediji, ali i mnoge evropske vlade, kao i sam EU parlament traže od EU komisije da se uključi u problem i pomogne građanskoj Srbiji da se izbori za evropsku budućnost, koja je sa Vučićem nemoguća! Dok pišem ovaj tekst odvijao se i završen je hitan sastanak u Briselu koji su Vučiću zakazali Ursula von der Leyen I Antonio Costa! Njihovi kratki i jasni postovi na društvenim mrežama bez održane konferencije za medije govore da je Vučić imao neprijatan sastanak! Insistiranje na ubrzanju reformi u pravosuđu, izbornom zakonodavstvu, slobodnim medijima i borbi protiv korupcije u stvari kažu: ispuni studentske zahteve! Na zalost do pro-evropske prelazne vlade još uvek nismo došli samo iz razloga što niko u Srbiji to ne traži od EU! Istovremeno, Evropski sud za ljudska prava je postavio Srbiji pitanja o upotrebi zvučnog topa i zahteva odgovore do 31. ovog meseca! Sve ovo jesu ozbiljni pritisci na Vučića! Od reči, znam da su dela EU mnogo opasnija za režim, ali njih građani Srbije teže vide. Ta dela su: ne otvaranje klastera u pregovorima, ne primanje Srbije u SIPA, kao i ne puštanje novca za rast BDP! Srbija je zbog toga u ozbiljnom problemu, od početka godine je morala da pozajmi čak 3 milijarde evra kako bi ispunila budžetske obaveze!
Da li će Vučić ispuniti zahteve? Neće!!! Ispunjenje bi značilo njegov pad, ali i probleme sa slobodnim i nezavisnim sudovima u Srbiji zbog svega što je činio kao apsolutni vladar! Svako normalan bi se obeshrabrio posle pola miliona okupljenih na protestu! Medjutim, on nastavlja sa lažima, podizanjem tenzija, preti svima – profesorima, univerzitetu, prosvetnim radnicima, policiji, tužilaštvu, studentima, opoziciji, medijima… Pokušava da napravi politički pokret kojim želi da zamaskira SNS, kao da su ljudi ‘veverice’, pokušaće i da formira novu vladu sa što je manje političara u njoj!
Sve to mu je pogrešna taktika! On više i ne može da ima pravu taktiku, samo može da kupi još koji dan na vlasti. Zato će narednih dana, kada bude bio zakazan novi protest, pola miliona okupljenih građana lako prerasti u milion!