Putinu će biti teško da dobije rat u Ukrajini, a još teže da ga okonča, kaže britanski istoričar
Lorens Fridman je za Gruzijski servis RSE-a govori o uzaludnosti rata u Ukrajini, verovatnoći potpune pobede jedne od strana i zašto ne misli da će Putin upotrebiti nuklearno oružje
Britanski istoričar Lorens Fridman (Lawrence Freedman), koji proučava rat i diplomatiju, specijalizovan je za međunarodne odnose, spoljnu politiku i strategiju. Autor je akademskih radova o Hladnom ratu, nuklearnom odvraćanju i politici vojnih operacija. Oksford juniverziti pres (Oxford Universiti Press) je 2019. objavio njegovu knjigu “Ukrajina i umetnost strategije” o “poreklu i toku sukoba između Rusije i Ukrajine kroz sočiva strategije”.
Plodan komentator savremenih pitanja odbrane i spoljne politike, bio je i član Čilkotove istrage o ulozi Velike Britanije u ratu u Iraku, piše redakcija Radija Slobodna Evropa (RSE) na engleskom jeziku .
RSE: Tema kojoj se vraćate u vašim knjigama o strategiji je da ratovi retko, ako ikada, idu po planu. I kada ne idu, onda se sve vrti oko troškova počinjenih grešaka. Da li je ukrajinski rat klasičan slučaj toga? Ako jeste, šta to znači za Rusiju?
Lorens Fridman: Ovo je na neki način ekstreman slučaj. (Neki od nas) su bili skeptični oko toga da li će Rusija krenuti u rat. Nikada to nisam odbacio; nikada ne možete da odbacite mogućnost.
Ali razlozi za sumnju su uglavnom bili zasnovani na tome što je bilo veoma teško videti kako bi Rusija mogla da pobedi – samo zbog veličine Ukrajine i veličine stanovništva, snaga, ljudstvo koje treba da neograničeno da posvećuje da se nosi s pobunama i otporom i tako dalje i tako dalje.
Rusija nije čak bila uspešna u početnim vojnim operacijama (u Ukrajini). Dakle, ovo je još bolji primer (ratova koji ne idu po planu) nego, recimo, što je Irak 2003. Jer u Iraku je 2003. vojna strana u početku išla po planu; problem je bio posle. U ovom ratu nikada nisu ni stigli do onog posle.
Umesto nekoliko dana koji bi završili s marionetskom vladom u Kijevu, sada imate ovaj smrtonosni rat, koji je razrušio Ukrajinu i odneo deceniju vojne modernizacije Rusiji, dok su desetine hiljada – verovatno više od 100.000 – ubijene. Za vrlo malu dobit. Dobici koje su Rusi ostvarili uglavnom su ostvareni na početku rata. Nekih su se od tada odrekli jer nisu mogli da ih zadrže; iz drugih su bili prinuđeni da odu.
Ako pogledate vojni napredak Rusije, čak i ako uzmete u obzir Soledar (grad u Donjeckoj oblasti) pre neki dan, možda Bahmut (takođe u Donjecku), to je prilično marginalno. A ono što su zauzeli je u tom procesu uništeno. Dakle, nije da su osvojili velike resurse.
Dakle, ovo je zaista neobično uzaludan rat.
Istoričar Lorens Fridman: “Sve u svemu, Ukrajinci imaju više šansi za pobedu od Rusa, za koje mislim da uopšte nemaju nikakve šanse u smislu njihovih prvobitnih ciljeva.”
RSE: Govoreći o Iraku, vaš kratak, ali vrlo rečit odgovor na pouke za Veliku Britaniju u pogledu njenog učešća u rat u Iraku bio je: “Nemojte to više da radite”. Da li vidite da Rusi u nekom trenutku mogu da prihvate tu očiglednu mudrost?
Fridman: Mislim da je u ovom trenutku očigledno da ima mnogo Rusa koji su potpuno svesni koliko je ovo loše krenulo, kako nijedan od ciljeva (Rusije) nije zaista postignut i da je to zemlju vratilo godinama unazad.
Ekonomija je prošle godine dobro prošla zbog cena energenata, ali cene energenata su pale, a oni su izgubili tržište. Nema investicija u Rusiju. Dakle, sada je u periodu ekonomskog pada, koliko god on bio brz.
Dakle, mnogi Rusi su toga svesni. Ali postoji neka vrsta efekta okupljanja. To nije atmosfera u kojoj će ljudi iznositi izdajničke stavove. I zato mislim da su mnogi Rusi u stanju poricanja. Mislim da je problem (ruskog predsednika Vladimira) Putina, u izvesnom smislu, kako okončati ovo bez ostvarenja njegovih ciljeva.
RSE: Može li da okonča?
Fridman: Mislim da mu je to veoma teško jer čim to okonča, dolazi račun. A cena ovog rata moraće da bude stavljena naspram svega što je dobijeno. Mislim da to trenutno utiče na strategiju… Moje jedino objašnjenje onoga šta se dešava i žestine kojom su krenuli na Bahmut, jeste da još imaju tu ideju da ako bi samo mogli da zauzmu ceo Donjeck i zadrže ceo Lugansk, da bi to moglo da prođe.
RSE: To bi moglo da prođe kao pobeda? Nešto što mogu da predstave kao pobedu?
Fridman: To bi moglo da prođe kao pobeda koju mogu da predstave. Njihov problem je što je prekid vatre najviše na šta bi Ukrajinci mogli da pristanu. Oni sigurno neće pristati na prekid vatre u smislu prenosa suvereniteta. Dakle, u praksi to ne ide daleko. To samo znači da biste dobili inherentno nestabilnu situaciju. Ali to je ono što ćete ionako dobiti, kao rezultat ovoga, sve dok ne budete imali drugačiju rusku vladu s drugačijim stavom prema Ukrajini.
Dakle, osnovna lekcija ratova jeste da ih je lakše početi nego završiti. Treba imati na umu da je ovaj rat u praksi počeo 2014. Ali on je bio ograničen – i jedno od pitanja za budućnost jeste da li se može ponovo na neki način ograničiti. Sukob nije bio zamrznut; ljudi su i dalje umirali. Ali da li će na neki način u budućnosti biti zamrznut, ne znam. Od mogućnosti, zamrznuti sukob je podjednako verovatan kao i druge mogućnosti.
Mislim da je sada skoro nemoguće u ovom trenutku videti potpuni mirovni sporazum, zbog reparacija i pitanja ratnih zločina. Za okončanje ovog rata, potrebna je drugačija vlada u Moskvi ili je potrebno da Putin na neki način da bude skrajnut. Trenutno nema naznaka toga. Ali bi to moglo da se desiti. Mislim da niko zapravo ne zna šta se dešava u Moskvi.
RSE: Da li je dogovoreni prekid vatre verovatniji scenario od potpune pobede jedne ili druge strane?
Fridman: Ne mislim da bi Rusija mogla da odnese potpunu pobedu, jer jednostavno ne vidim kako sada može da pokori Ukrajinu. Tako da može da redefiniše pobedu.
RSE: Može li Rusija da bude potpuno poražena?
Fridman: Ako bi Ukrajina mogla da potisne ruske snage iz cele Ukrajine, to bi bio poraz. To nije sasvim nemoguće, ali mislim da je u ovom trenutku veoma teško. Nije nemoguće. Mislim da bi gubitak Krima bio nedvosmisleno veliki poraz za Putina.
Ako bi Rusi bili potisnuti drugde – na granice iz 2013. ili granice iz 1991. – verovatno bi se moglo izvesti uz garancije za one koji govore ruski i tako dalje. Pretpostavljam da dođe trenutak u kome nema mnogo vrednosti u držanju onoga što u suštini predstavlja iste one enklave s kojima ste ovo počeli.
Nisam ubeđen da bih se, da sam ukrajinski general, toliko trudio u očekivanju da moram da skroz potisnem Ruse. Mislim da bi u nekom trenutku potreba ruskih snaga da se rekonstruišu i besmislenost (držanja) delova teritorije, ako je to sve šta imaju, verovatno značila da bi (ruskim snagama) odgovaralo da imaju pauzu u nadi da će dobiti malo prostora za disanje…
Sve u svemu, Ukrajinci imaju više šansi za pobedu od Rusa, za koje mislim da nemaju nikakve šanse u smislu njihovih prvobitnih ciljeva. Ali bi mogli da ih preuobliče. Ali za Ukrajince je i to veoma teško, zbog čega je veća verovatnoća za prljavo nego čisto zaključenje koje će trajati neko vreme.
RSE: Šta je s delimičnom pobedom Ukrajine? Kako bi ona moglo izgledati?
Fridman: Ako se vratite na ono što je govorio (ukrajinski predsednik Volodimir) Zelenski na početku rata, mislim da bi mogli da žive s povratkom na granice od 23. februara. (Puna invazija Rusije na Ukrajinu počela je 24. februara 2022.)
Možda to ne bi prihvatili, ali Zelenski je očigledno razmišljao o dvostrukom državljanstvu kao rešenju nekih od problema. Mislim da postoje mogućnosti gde bi oni mogli da zamisle da žive s tom situacijom.
To je postalo mnogo teže. Postoji trenutak, otprilike septembar, kada su Ukrajinci postali prilično optimistični u pogledu toga šta bi mogli da urade jer se činilo da su u prednosti – ali onda su se Rusi mobilisali.
I postalo je teže jer je samo brojnost napravila razliku. Više nego što sam, moram reći, mislio sam da hoće. Ali jeste. I Rusi su sada generalno organizovaniji. Imali su vremena da izvedu mobilizaciju, da smisle šta rade s trupama; opšti izgled je bolji. A vreme nije pogodovalo ukrajinskim trupama. Dakle, obe strane sada razmatraju nove ofanzive.
Sada, mislim da postoji rusko gledište da oni sada imaju brojnost, što ranije nisu imali, ali nemaju opremu, jer su mnogo toga izgubili. A takođe je njihova oprema prilično loša. Dakle, oni bi se zaista oslonili na brutalnu silu i velike žrtve za proboj.
Ukrajinci razmatraju više manevara. Ali kao što smo videli, manevar nije lak na tim ratištima osim ako ne pronađete zaista ranjivo mesto u neprijateljskim linijama. Tako da mislim da sada čekamo narednih nekoliko meseci. A kada vidimo kako je to išlo, imaćemo bolju ideju o izdržljivost obe strane.
RSE: Što se tiče ruskog vojnog rukovodstva, dozvolite mi da vas pitam o ovoj rekonstrukciji koja se desila. General Valerij Gerasimov je zadužen za kampanju u Ukrajini i navodno je dobio izričitu komandu od Putina da osvoji ceo Donbas do marta. Da li je to stranica iz knjige pod naslovom “Uzmi Kijev za tri dana”?
Fridman: Ako Putin to želi, to može da znači da mu je u glavi da bi se zadovoljio Donbasom, ako je to naredba. To je ipak samo izveštaj; i ja sam ga video. Gerasimovu će biti veoma teško da to izvede. Mislim, možda će zauzeti Bahmut. To je sada teška bitka za Ukrajince, ali oni su nosili herojski, mada uz visoku cenu.
Uvek mora da postoji sud o tome koje troškove ste spremni da prihvatite, (na primer), ako to znači da izgubite previše svojih najboljih trupa za kasniju ofanzivu.
Mislim da su pre ove poslednje rekonstrukcije dobili bolju odbranu; ruske odbrambene linije su poboljšane. A onda ste imali (privatnu paravojnu) Vagner grupu koja je vršila pritisak samo ofanzivom. Mislim da je, što se Putina tiče, stav da nije dovoljno samo biti u defanzivi. Žele da se vrate u ofanzivu. A to je očigledno i stav Ukrajine.
Mislim da je veoma teško da Rusija krene u ofanzivu u narednih nekoliko nedelja. Ukrajinci govore o ruskoj brojnosti i mogućim razmerama sledeće mobilizacije, jer Ukrajinci žele da zadrže dotok oružja sa Zapada, što ima savršenog smisla…
Mislim da Rusija ima kapacitet za prilično čvrstu defanzivnu poziciju. Nisam siguran da imaju borbenu moć da poraze Ukrajince ofanzivno… Da sam na mestu Ukrajinaca, skoro da bih bio u iskušenju da čekam da prvo krene ruska ofanziva, jer mislim da bi tu bila lakša pobeda nego sami da je pokrenu.
RSE: Koliko god to bilo neprijatno, hteo sam i da vas zamolim da to pogledate i iz ruske perspektive. Da to pogledate očima Gerasimova i vidite šta strateški ima smisla.
Fridman: Mislim da mnogo toga nema smisla za Ruse. Nikada nisam. Zato što je veoma teško okupirati tuđu teritoriju.
Sad, tu su delovi Donbasa koje su već okupirali, što im je sada dalo mnogo ljudstva za ovaj rat. Možda oni tamo imaju kontrolu. Možda mogu da se nametnu Mariupolju. (Ruske trupe su zauzele tu luku u Azovskom moru u maju.)
Ali to je prilično teško i uvek će biti pitanja o sabotaži i tako dalje. Veoma je teško – kao što znamo, kao što Zapad zna – okupirati mesta u kojima niste dobrodošli.
Mislim da za Rusiju nema dobrih rešenja. Zaista to mislim. Možda postoje rešenja koja će kratkoročno zadovoljiti Kremlj, kao što sam rekao – budući da će im biti veoma teško da drže, da zauzmu cele regione Herson i Zaporožje i tako dalje – mislim da je Donbas najviše što bi mogli da kontrolišu, ali oni su još daleko od toga da imaju ceo regiona Donjecka…
To je najviše što vojno mogu da urade. Pa ipak, uvek imate neprijatan osećaj da je Putinu sada uništenje Ukrajine kao moderne zemlje skoro jednako važno kao bilo šta drugo. Postoji aspekt osvete da odbijaju da se povinuju njegovoj volji.
U vojnom smislu, mislim da za Rusiju postoje samo ograničene opcije, ali možda će pokušati. Ne bih žurio da sam Ukrajina. Ne mislim da će oni imati mnogo šansi u velikoj ofanzivi, niti mislim da Rusija ima mnogo šansi u velikoj novoj ofanzivi… Tako da su važni sledeći veliki potezi…
Rekao bih, s ukrajinske tačke gledanja, situacija u kojoj se Rusi otvaraju u nastojanju da napreduju – pod pretpostavkom da se mogu zaustaviti – bila bi bolja i lakša za rešavanje. Skoro izgleda kao 1918, gde imate veliku nemačku ofanzivu koja se iscrpla, a onda su saveznici uzvratili.
Tako da mislim da je Putinovo nestrpljenje problem za rusku komandu. Gerasimov je uvek bio tu; nije da je nov u ovoj situaciji… Ono što on radi je da se pobrine da se ostvari Putinova volja, a izgleda da je Putinova volja u ovom trenutku da je potrebno više ofanziva i oni se očigledno spremaju za nešto. Ali šta tačno i kada, u ovom trenutku je teško biti siguran.
RSE:Spremaju se, pojačavaju. Da li treba, može, i hoće li i Zapad pojačati?
Fridman: Postoje dve vrste ograničenja u vezi s onim što Zapad radi; pa, možete reći tri. Jedno je ekonomsko. Zapad je pretrpeo štetu… šta god da je Putin pokušao da uradi s energetskom krizom delovalo je u smislu da je to bila ekonomski i politički destabilizujuća godina, posebno za Evropu. Ali na neki način prolazi kroz to, s mogućim dodatnim poteškoćama, ali ne s toliko problema koliko se Putin nadao.
Drugo, tu su ta politička pitanja provociranja Rusije, prevelikog pritiska uz rizik eskalacije, što vidite na različite načine u debatama u Vašingtonu i Berlinu. Mislim da je debata u Berlinu ponekad gotovo nepojmljiva: male razlike između tipova tenkova i tako dalje. Američka debata je razumljivija: u osnovi, ako dozvolite Ukrajincima da stalno napadaju rusku teritoriju, to može biti eskalirajuće.
I onda imate treći element, za koji mislim da je najozbiljniji. To su inventari i zalihe, logistika i održavanje i čista praktičnost nabavke stvari koje Ukrajinci mogu efikasno da koriste. Mislim da je to inhibirajući faktor, a ne posvećenost. Mislim da postoji politička posvećenost. Ne čujete: “Oh, Zelenski, moraš da pregovaraš.”
Da je Putin smislio nešto što bi izgledalo kao kompromis, što je izgledalo kao da bi moglo da dovede do nekog izlaza, pritisak na Zelenskog da to uzme ozbiljno bi bio znatan. Ali nije. I mislim da Makron (francuski predsednik Emmanuel Macron) i Šolc (nemački kancelar Olaf Scholz) to priznaju, zajedno sa Sunakom (britanskim premijerom Rishi Sunak) i Bajdenom (predsednik SAD Joe Biden).
Dakle, ne mislim da je posvećenost problem. Kapacitet je problem. I na tome će morati dosta da rade. Jedno od razočaranja na neki način je to što dosad nije uloženo više truda u povećanje proizvodnje. Dešava se, ali traje neko vreme.
RSE: Šta bi ovde bili realni ratni ciljevi Zapada? Da li se oni razlikuju od ciljeva Ukrajine?
Fridman: Stav je oduvek bio da, u nekim aspektima, ratne ciljeve postavljaju ljudi koji ratuju. A to je Ukrajina. Mada mislim da je jedna od najopasnijih ideja u ovom trenutku da je ovo proksi rat i da se Ukrajinci zaista bore za Amerikance.
RSE: Do poslednjeg Ukrajinca…
Freedman: Smatram da je to odvratna vrsta analize. To često ide uz tvrdnju da je cilj Zapada da podstakne fragmentaciju Rusije, što mislim da uopšte nije cilj Zapada. Mislim da ne postoji neko ko baš veruje da bi to donelo stabilnost u Evropi ili šta već. Neki ljudi možda, ali to nije zvaničan stav zapadnih vlada.
Mislim da bi radije imali ozbiljnu vladu u Moskvi koja bi imala određeni stepen legitimiteta i koja bi bila u stanju da ima razumne odnose sa svojim susedima i ostatkom sveta. Ali to je daleko.
Mislim da bi radije imali ozbiljnu vladu u Moskvi koja bi imala određeni stepen legitimiteta i koja bi bila u stanju da ima razumne odnose sa svojim susedima i ostatkom sveta. Ali to je daleko.
Ali nema smisla da Zapad ima ciljeve za Rusiju jer to zavisiti od toliko faktora unutar same Rusije; to nije razlog da se vodi rat. Dakle, zapadni ciljevi su formulisani u smislu nezavisnosti i teritorijalnog integriteta Ukrajine. I to je gde smo.
Ne mislim da bi Zapad gurnuo Ukrajinu ka radikalnijim ili maksimalističkim ciljevima nego što su Ukrajinci spremni da prihvate. Ako bi Ukrajinci bili spremni da preduzmu kompromisni rezultat, pretpostavljam da bi Zapad to prihvatio, a ako Ukrajinci žele da se bore i to bi bilo prihvaćeno…
Nema smisla biti naivan u vezi s ovim. Doći će do tačke – ako još postoji nešto što izgleda kao vojna pat pozicija, za šta nisam siguran da je verovatno; mislim da će doći do pomeranja ove ili one vrste – ako stvari budu izgledale, recimo, za šest meseci kako sada izgledaju, mislim da će sami problemi kapaciteta navoditi da se pokuša naći način da se sukob makar pauzira.
Ne mislim da je to pitanje da Zapad želi drugačije stvari od Ukrajinaca. Kao što je uvek s ratovima, ciljevi i sredstva moraju biti usklađeni. A ako sredstva ne postoje, onda ćete možda morati da prihvatite ishode, barem kratkoročno, koji su neprijatni…
RSE: Kada Zapad govori da neće dozvoliti uspeh Putina i Rusije u Ukrajini, to se često povezuje s frazom “naneti strateški poraz Rusiji”. Pitao bih vas kako izgleda taj strateški poraz?
Fridman: Pa, mislim da je trenutak kada su suočeni sa strateškim porazom – postavljanjem ciljeva koje nisu ostvarili – već su, u tom smislu, poraženi.
Sad, možete imati sporedne ciljeve. Sporedni cilj 25. marta bio je zauzimanje Donbasa, ali to još nisu ostvarili. Tako da ne mislim da je sam strateški poraz veoma težak koncept. Pitanje je koliko to Rusi prepoznaju.
Problem s tim od prvog dana je što je potrebno da Rusi okončaju ovaj rat. A Putin je odbio da to okonča i mislim da se plaši da ga okonča. Dakle, rat se nastavlja sa svim ljudskim troškovima koje nosi. I dok u Rusiji ne bude odlučnosti da je strateški ovo utakmica izgubljena i da nekako moraju da se izvuku iz ove zbrke, tu smo gde smo…
Ako bi Zapad ušao, ako bi se NATO vojske pridružile Ukrajini, onda bi okončanje ovog rata bilo vrlo jednostavno ali i vrlo opasno… I tako da ima toliko stvari na koje čekamo, ali nekako najveća stvar koju čekamo je trenutak u kojem Moskva utvrdi da ovo zapravo nikuda ne vodi, i da ne može sebi da priušti da to nastavi s tako malo toga što može da pokaže.
RSE: Mislim da je jedan od najvećih strahova Zapada scenario u kojem Rusija koristi nuklearno oružje.
Vi ste napisali: “Politički rizici od bilo kakvog nuklearnog napada na Ukrajinu bili bi veći od mogućih dobitaka. To bi uključivalo moguće kolateralne žrtve među etničkim Rusima u Ukrajini i radioaktivne padavine koje bi dospele u Rusiju”.
Pretpostavljam, međutim, da je ta analiza zasnovana na pretpostavci da će Putin proceniti situaciju i ponašati se racionalno. Da li će?
Fridman: Bio sam prilično konzistentan u svom stavu o ovome i ništa me nije navelo da se predomislim. Pošto je (Putin) doneo jednu glupu odluku, uvek postoji mogućnost da donese drugu. Ali činjenica je da je on veoma efikasno koristio nuklearno oružje kao odvraćanje.
Da nuklearno oružje ne postoji, onda nema razloga da se ne pretpostavi da bi se Zapad borio rame uz rame uz Ukrajinu da porazi (rusku) agresiju.
Putin je jasno stavio do znanja 24. februara, ponovio 27. februara i potom opet rekao da rizik od nuklearnog rata – on to nije baš tako rekao, ali je to zapravo ono što misli – ulazi u igru čim se NATO direktno uključi na ukrajinsku stranu… I to odvraćanje je uspelo.
Isto tako, on je odvraćen od napada na zemlje NATO-a. Dakle, to je u redu, ograničava konflikt. On (Putin) je eskalirao; ako želi da naudi Ukrajincima, pokazao je da to može. A ako želi da upotrebi vatrenu moć, ima vatrenu moć.
Ali zapravo, taktičko nuklearno oružje samo unosi čitav niz operativnih komplikacija i rizika – kako mu je rečeno, koliko nam je poznato – od upravo one vrstu angažovanja Zapada koju želi da izbegne.
Tako da mislim da je strah bio mnogo veći pre nekoliko meseci, kada je izgledalo da Ukrajini zaista ide dobro, potiskujući Ruse, ali sam uvek mislio da je to bilo preterano.
Ne možete to isključiti jer je Rusija nuklearna sila s mnogo kapaciteta. Ali to je veliki rizik za Rusiju bez očiglednog dobitka.
Deo rizika je da bi mogli da upotrebe tu stvar i da projektil bude oboren, onesposobljen, ili da ne eksplodira kako treba, ili da detonira ili šta god. Niko nije koristio tu stvar dugo vremena.
Dakle, to nije nešto što možete isključiti – mislim da bismo imali prilično dobar pokazatelj da se nešto dešava – ali ja to trenutno ne vidim.
DZVM: Pastor (SVM) da „prestane da se ponaša kao Vučićev trbuhozborac na mađarskom jeziku“
Demokratska zajednica vojvođanskih Mađara (DZVM) reagovala je danas povodom izjave predsednika Saveza vojvođanskih Mađara (SVM) Balinta Pastora da su svi zahtevi studenata ispunjeni, da im preti gubitak godine i da je investicija kompanije BYD u Vojvodini realna mogućnost, navodeći da „ove tvrdnje nisu samo obmanjujuće, već predstavljaju i svesno iskrivljavanje činjenica“
U saopštenju ove stranke podsećaju da studenti na protestima jasno i glasno zahtevaju da odgovorni za novosadsku tragediju budu izvedeni pred sud, da se kazne oni koji napadaju demonstrante, da se objave svi dokumenti u vezi sa izgradnjom Železničke stanice i kineskim investicijama, kao i da se poveća finansiranje obrazovanja i zaštiti univerzitetska autonomija.
„Pastor i njegova stranka u vlasti nisu učinili ništa da bi ovi zahtevi bili ispunjeni. Odgovorni za tragediju i dalje su na slobodi, vlast krije ključne dokumente, a nezavisnost univerziteta je i dalje ugrožena“, ocenjuju u DZVM-u.
Tvrdnja da studentima preti gubitak godine je „čista politička ucena“, smatraju u ovoj stranci i dodaju da bi u odgovornoj državi vlast već obezbedila način da se akademska godina nadoknadi, kao što se radi u drugim zemljama u sličnim situacijama.
„Ovde, međutim, nije cilj očuvanje obrazovanja, već slamanje otpora mladih koji se usuđuju da dignu glas protiv nepravde“, ističu u DZVM-u.
Navode da Pastorova tvrdnja da bi firma BYD mogla da investira u Vojvodini „nema ekonomsko utemeljenje“.
„Ova kineska kompanija gradi fabriku u Segedinu jer želi da proizvodi unutar EU i koristi pogodnosti bescarinskog režima. Vojvodina, kao deo Srbije, ne može da ponudi takve uslove, a uz to u regionu ne postoji mreža dobavljača sposobna da proizvodi delove visoke tehnologije koji su neophodni za proizvodnju električnih automobila. Ozbiljan globalni investitor ne bi rizikovao kontinuitet i kvalitet proizvodnje u sredini koja nema odgovarajuću industrijsku infrastrukturu“, ocenjuju u DZVM-u.
Tvrdnja da studentima preti gubitak godine je „čista politička ucena“, smatraju u ovoj stranci i dodaju da bi u odgovornoj državi vlast već obezbedila način da se akademska godina nadoknadi, kao što se radi u drugim zemljama u sličnim situacijama.
„Ovde, međutim, nije cilj očuvanje obrazovanja, već slamanje otpora mladih koji se usuđuju da dignu glas protiv nepravde“, ističu u DZVM-u.
Navode da Pastorova tvrdnja da bi firma BYD mogla da investira u Vojvodini „nema ekonomsko utemeljenje“.
„Ova kineska kompanija gradi fabriku u Segedinu jer želi da proizvodi unutar EU i koristi pogodnosti bescarinskog režima. Vojvodina, kao deo Srbije, ne može da ponudi takve uslove, a uz to u regionu ne postoji mreža dobavljača sposobna da proizvodi delove visoke tehnologije koji su neophodni za proizvodnju električnih automobila. Ozbiljan globalni investitor ne bi rizikovao kontinuitet i kvalitet proizvodnje u sredini koja nema odgovarajuću industrijsku infrastrukturu“, ocenjuju u DZVM-u.
Oni su pozvali Pastora da „prestane da se ponaša kao Vučićev trbuhozborac na mađarskom jeziku i portparol SNS-a među vojvođanskim Mađarima“.
„Vojvođanski Mađari zaslužuju autentično političko zastupanje, a ne poslušnike režima koji ih obmanjuju i zanemaruju njihove stvarne probleme“, poručuju u DZVM-u.
Dodaju i da ova stranka ostaje dosledna u borbi za transparentnost, vladavinu prava i istinsku zaštitu interesa vojvođanskih Mađara.
„Nećemo dozvoliti da političke manipulacije vlasti ugroze budućnost naše zajednice“, navode u DZVM-u.
Posustala vlast recikliranjem vojvođanskog pitanja, na kome se uspinjao i Milošević, i navodne opasnosti od odvajanja Vojvodine, koje nije ni realno ni moguće, skreće pažnju sa pobune za koju nema rešenje
Tri meseca nakon novosadske tragedije, kada je korupcijom ubijeno 15 ljudi i osakaćeno dvoje nakon pada nadstrešnice železničke stanice, u javnom govoru se povampirila lažna pretnja otcepljenja Vojvodine od Srbije, koju plasiraju predstavnici vlasti, a nemilice prenose mediji bliski Srpskoj naprednoj stranci. Takođe, tokom jednog od novosadskih protesta, na Varadinskom mostu je razvijen transparent „Vojvodina Republika“, a po rečima reportera agencije Beta, učinili su to aktivisti Srpske napredne stranke, pod budnim okom komunalne policije, njihovih čuvara.
Milivoj Bešlin Foto: FoNet/Milica Vučković
„Nepostojeće pitanje vojvođanskog separatizma poteže isključivo režim predsednika Aleksandra Vučića, jer time dobija nekoliko stvari: skreće pažnju sa pitanja korupcije koja ubija i za koju predstavnici režima nemaju odgovor; seje podele među studentima i građanima i izazivaju sumnju u ‘stvarne’ namere protesta; izaziva omraze i podele u Srbiji na relaciji novosadski i beogradski studenti i, najzad, time sebe pokušavaju da još jednom predstave kao čuvara državne celovitosti, iako znamo da svuda tamo gde su Šešelj-Vučić radikali branili srpstvo, Srba više nema. Uostalom, što Vučić više ne priča o Kosovu? Zbog toga što je Vučić do kraja razmontirao sve institucije i delove institucija Srbije na severu Kosova, nakon čega su njegovi kriminalci otuda, uglavnom, prešli u Vojvodinu, koju će on sad da `brani`. Od koga to? Njenih građana koji se bore protiv korupcije koja ih ubija?!”, kaže za Radar istoričar Milivoj Bešlin reagujući na ponovnu režimsku podmetačinu u vezi sa vojvođanskom secesijom, u situaciji kada se studentski i građanski protesti šire Srbijom kao požar.
Podmetanje secesije
Ovo nije prvi put da se nezadovoljnim studentima i građanima, koji masovno protestuju širom Srbije zahtevajući da se pronađu i kazne odgovorni za pad nadstrešnice, podmeće nepostojeća pretnja gubitka Vojvodine, a predsednik Nezavisnog udruženja novinara Srbije Željko Bodrožić, u izjavi za Radar, podvlači reči profesora Bešlina govoreći o uzrocima novog podizanja tenzija.
„Pitanje navodne vojvođanske secesije poteže raspadajući Vučićev režim, i očigledno je da ne uspeva, već otrcanom propagandom želi da skrene pažnju javnosti i okrene većinsko raspoloženje građana, kao što su proteklih dana i nedelja i druge propagandne podmetačine propadale već u začetku. Posrnuli režim vadi iz fundusa sve raspoloživo i poput poludelog mitraljesca puca mahnito i u prazno. Jedno od oprobanih strašila je i vojvođansko pitanje, ali i ono je postalo neupotrebljivo, jer o tome niko ne priča i to zaista nije tema. Navijam da pitanje autonomije i decentralizacije budu teme, ali sada je na dnevnom redu goli opstanak društva i borba za spas od kriminalizovane i bahate vlasti. Možda će u narednim danima Vučićevi propagandisti pojačati kampanju po tom pitanju i organizovati debate sa svojim uslužnim autonomašima, ali uveren sam da se spin neće primiti, jer ne priča se ni o autonomiji Vojvodine, a kamoli o secesiji.“
Secesija nije realna mogućnost, niti tema, ali režim stalnim nacišovinističkim kampanjama protiv navodnog otcepljenja jača stepen nacionalizma u Vojvodini, drži društvo u stalnom strahu kako se ne bi bunilo protiv naprednjačkog kriminala
Milivoj Bešlin
Bešlin upozorava da je takav narativ još jedna himera koju su izmislili da bi sejali mržnju, podele, omraze, širili kolektivnu paranoju i strah. On kaže da je nekada ta mržnja usmerena na, kako to Vučić zove „kolektivni Zapad“, sintagmu koju nije sam smislio nego je preuzeo iz bogate propagandne aparature režima u Kremlju, a nekada je prema susedima, pa se u tu svrhu svaki kritički glas proglašava za nekakav „ustašluk“. Istoričar je uveren da pokušavaju da mržnjom natope Vojvodinu ne bi li unutar nje došlo do sukoba i nepoverenja među ljudima, ali im to neće uspeti, jer je društvo i u Vojvodini i u ostatku Srbije jasno razlučilo da je trenutno jedina tema mafijaška vlast, njihova korupcija i krađa koje ubijaju ljude.
Posebno je zanimljiva opaska Željka Bodrožića da je famozna autonomija Vojvodine uveliko obesmišljena zajedničkim poduhvatom srpskih i mađarskih „nacoša“ s jedne strane, i autonomaša s druge.
„Preciznije rečeno, političkog krila autonomaškog pokreta, koje je prodalo ideju za nešto privilegija i postalo saučesnik nacionalističkog kartela u zatiranju normalnog društva. Zarad zadržavanja privilegija su u dobroj meri kompromitovali ideju autonomije, odnosno samouprave, i biće potrebno neko vreme da se ponovo politički artikulišu glasovi vojvođanskih autonomaša, koji su veoma ukorenjeni u vojvođanskom društvu. Ima ih i levih i desnih, i nisu nikakvi separatisti, ali vole da ’kickaju’ po tom pitanju, jer nisu ćutali u prošlosti Beču i Pešti, pa što bi danas svom Beogradu“, kaže predsednik NUNS-a.
Željko Bodrožić Foto: Vesna Lalić/Nova.rs
Što se realnosti vojvođanske secesije tiče, naši sagovornici ukazuju da ona ne postoji u medijima, javnom prostoru i u smislu političke reprezentativnosti. Bešlin zapaža da, ako i postoji u glavama nekih ljudi, tome je najviše doprineo režim koji je upravo u Novom Sadu i Vojvodini koncentrisao najviše svojih kriminalaca, u kojima su korupcija, teror, zloupotrebe i kriminal imali teži oblik nego u Beogradu, jer su se beogradske reakcije donekle i plašili, dok su u Vojvodini verovali da sve može da prođe.
„I moglo je, ali po onoj narodnoj – možeš šta hoćeš, ali ne možeš dokle hoćeš. Naravno da secesija nije nikakva realna mogućnost, niti politička tema, ali režim stalnim nacišovinističkim kampanjama protiv navodnog secesionizma, jača stepen nacionalizma u Vojvodini, drži vojvođansko društvo u stalnom strahu kako se ne bi bunilo protiv naprednjačkog kriminala i vrši pripreme za totalno ukidanje autonomnog statusa kao nekakvog predvorja separatizma. Uostalom, pogledajte sa koliko ljubavi, topline i empatije su bezmalo svi građani Vojvodine dočekali ovih dana studente i građane iz Beograda i drugih gradova. Zar to nije najbolji primer da se u našem društvu rodila jedna nova solidarnost i novo društveno povezivanje, naravno i empatija, i to je ono što veoma plaši kriminalni režim“, kazuje Bešlin.
„Nekima će zvučati paradoksalno, ali autonomaši su i svojevrsni garant ostanka Vojvodine u Srbiji, za razliku od ovih modernih nedićevaca i hortijevaca koji se veoma dobro razumeju i već su na neki način podelili pokrajinu na ’okupacione zone’, i koji će, verujem, uskoro biti zaustavljeni u svom zločinačkom poduhvatu“, ističe Bodrožić.
Držanje u pokornosti
Čitaoci koji se dobro sećaju devedesetih godina prošlog veka, znaju da su Novi Sad i Vojvodina zaista bili poligon za nacionalnu markaciju i uterivanja straha, više nego u ostatku Srbije. Novinari odlično pamte da su list Dnevnik i Radio-televizija Novi Sad, današnja Radio-televizija Vojvodine, tokom vladavine Slobodana Miloševića bili temeljno devastirani i da se o tom periodu i danas govori kao o „seči knezova vojvođanskog i novosadskog novinarstva“. Međutim, ono što „prečanskim“ očevicima budi posebno gorak ukus u ustima je činjenica da beogradski vodeći mediji tog vremena, RTB i listovi Politika, Politika ekspres i Večernje novosti, nisu ni blizu satirani i upodobljavani kao vojvođanski mediji, a čistke nepodobnih su bile manjeg obima.
Posrnuli režim vadi iz fundusa sve raspoloživo i poput poludelog mitraljesca puca mahnito u prazno. Jedno od oprobanih strašila je i vojvođansko pitanje, ali i ono je postalo neupotrebljivo, jer o tome niko ne priča
Željko Bodrožić
„Sumnje u Vojvodinu i njenu ’lojalnost’ državi Srbiji uvek su igrale ulogu držanja u pokornosti. Stalno je trebalo vršiti nasilni grajhšaltung u Vojvodini, stalno je postojala potreba nacional-šovinista da je izjednače sa ostatkom Srbije, jer je vladajuća nacionalistička ideologija po svojoj suštini organska, totalitarna i antidemokratska i ne trpi bilo kakve različitosti i ubija svaku društvenu ili kulturnu pluralnost. Kroz sejanje sumnji, paranoje i lažne optužbe za separatizam, trebalo je ukinuti svaku istorijsku, kulturnu i društvenu specifičnost najevropskijeg dela Srbije“, osvežava nam sećanje Milivoj Bešlin, sa kojim dalje razgovaramo o tome kako je uopšte moguće da iko poveruje da u Vojvodini postoji jak separatistički pokret, kada su ljudi tog mišljenja odavno na statističkoj margini?
Voditelji satirične emisije „Mentalno razgibavanje“ izveli su program za učesnike protesta u nedeljno jutro, drugog dana protesta i 24-časovne blokade Mosta slobode u Novom Sadu Foto:FoNet/Milica Vučković
„Slabije informisani ili ljudi skloni teorijama zavere skloni su da misle da postoji neki plan o razbijanju Srbije, jer je to nešto što je režim SPS i radikala širio i 1990-ih i to rade i danas. Takođe, multinacionalna struktura je izazivala nepoverenje kod nacional-šovinista. Danas to nije slučaj, jer se nacionalna pluralnost Vojvodine značajno umanjila, zbog iseljavanja, a uz to, posle Srba najveća nacionalna zajednica u Vojvodini (mađarska, prim. aut) većinski, zbog političke konstelacije i regionalne koruptivne dinamike, stoji lojalno uz Vučića i njegov režim. Zbog toga režim sada prebacuje ’sumnje’ i nepostojeće separatističke tendencije na opoziciono orijentisane građane i političke strukture.“
Paralele sa Kosovom
Istovremeno, slabije obrazovani građani skloni su da prave lažnu paralelu između Vojvodine i Kosova i lako zapadaju u paniku kada ih tabloidni mediji neprestano zasipaju lažnim pretnjama. Naši sagovornici podsećaju da su se politički ciljevi, istorijska geneza, nacionalna i demografska struktura, kulturno-istorijski razvoj i mnoge druge stvari na Kosovu i u Vojvodini drastično razlikovali tokom istorije. Zbog toga se nikada nisu mogle povlačiti utemeljene paralele između Kosova i Vojvodine po svim ključnim pitanjima, međutim, šta bi se dogodilo kada bi se građani Vojvodine zaista u velikoj većini opredelili za otcepljenje, da li za tako nešto uopšte postoji pravni mehanizam?
„Ne postoji pravni mehanizam za bilo kakvu secesiju bilo kog dela Republike Srbije. Ni u vreme Jugoslavije, kada je Vojvodina 1945. konstituisana kao autonomna pokrajina, nije bilo mogućnosti za osamostaljenje. Naime, pravo na samoopredeljenje imali su narodi, zbog toga su jugoslovenske republike, kao nacionalne države svojih naroda, mogle da proglase samostalnost, ali pokrajine nisu bile definisane kao federalne države i nisu bile definisane kao nacionalne države. Vojvodina nema ’svoju’ naciju, većinsko stanovništvo i tada i danas je srpsko i logika jugoslovenskih ustava je bila da ona iscrpljuje svoja prava i interese kao autonomija u okviru Srbije, uz garancije federacije“, objašnjava Bešlin.
Novi Sad akcija Tri meseca – tri mosta Foto: Filip Krainčanić/Nova.rs
Umesto zaključka, pomenimo da u Novom Sadu i Vojvodini živi znatan broj građana koji zahtevaju da Pokrajina povrati autonomiju, koja bi makar zaličila na onu iz Ustava 1974. U ogromnom broju slučajeva razlozi su ekonomske i kulturne prirode, međutim oni dublje upućeni u problematiku svesni su da istinska autonomija Vojvodine mora počivati na političkom temelju. Uprošćeno govoreći, Vojvođani koji samo žele da imaju svoj budžet i kulturno-demografsku politiku, a nisu spremni da glasaju za to da Vojvodina dobije zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast, ostaće večito kratkih rukava budući da je to osnovna pretpostavka njihovih krajnjih ambicija. Problem je, naravno, to što će kleronacionalno osvešćeni političari u tom slučaju minirati celu ideju, smatrajući da su tri grane vlasti obeležja suverenih država, a ne pokrajina, iako postoje evropski primeri koji potvrđuju suprotno. No, Bodrožić je umereni optimista po tom pitanju i veruje da se do ozbiljne decentralizacije Srbije, ne samo Vojvodine, ipak može doći:
„Promene koje zahtevaju stotine hiljada ljudi na ulicama podrazumevaju bolje i funkcionalnije društvo, humanije i poštenije, a s tim podruku ide decentralizacija i široke nadležnosti pokrajina i gradova. I to će se neminovno desiti ako ovo društvo krene boljim putem.
Pogledajte kako izgleda voda u zrenjaninskoj bolnici: „Ovo ‘čudo’ izlazi iz slavine čak i u porodilištu gde se kupaju bebe“
U Opštoj bolnici u Zrenjaninu pacijenti i zaposleni su tokom poslednja dva dana prinuđeni da peru ruke, medicinske instrumente, ali i elemente u porodilištu, vodom koja je crna kao blato. Kako za Nova.rs kažu, boja i kvalitet vode u ovom gradu, nažalost, odavno nije vest, ali se nikada do sada nije desilo da sa bolničkih slavina curi crna voda.
Građani Zrenjanina su dodatno zabrinuti jer je poznato da je u ovom gradu značajno povećan broj obolelih od raka kože, pa vodi sa česme ne smeju da priđu.
„Koža je najveći organ, a mi se tuširamo ovom vodom i oštećujemo organizam iz dana u dan, jer ne možemo stvarno da kupujemo vodu u prodavnici za tuširanje svakoga dana. Svakako je kupujemo za piće i kuvanje hrane. Dakle svakoga dana pijemo kupovnu vodu iz plastičnih ambalaža, što je takođe loše po zdravlje, zbog hemijskih elemenata koje plastika ispušta“, kaže za Nova.rs Miloš Savić, koji radi kao transfuzista u Zrenjaninskoj bolnici.
Naime, prema poslednjim medicinskim izveštajima, u ovom gradu sve je više dece obolele od spinalne mišićne atrofije, a među odraslim građanima, osim raka kože, povećan je i broj obolelih od kancera bešike.
“Kako je na drugim mestima, kad je u bolnici voda kao iz horor filma. Sinoć sam bio dežuran, pustio sam vodu sa česme kada sam hteo da operem ruke, odvrnuo slavinu i potkelo je ovo čudo. Bukvalno je izgledalo kao da šiklja blato. Čim se negde desi kvar, voda postaje skoro crna. I dalje je takva, još nema popravki“, kaže Miloš, koji je slikao „monstruma“ iz slavine i podelio ga sa pratiocima na svom Fejsbuk profilu.
Ovu „močvarnu“ vodu koriste zaposleni u bolnici, ali i pacijenti.
„Takva je voda i u porodilištu, gde kupaju bebe. Ljudi ne mogu da se umiju, istuširaju, jezivo je kako to izgleda. Za osnovnu higijenu moramo da kupujemo vodu, kao da živimo u srednjem veku”, naglašava naš sagovornik.
U ovom gradu, prema poslednjim statistikama, građani dnevno potroše čak 20.000 evra na vodu u plastičnoj ambalaži, što je za poslednjih 12 godina oko 80 miliona evra, dok jedna fabrika vode košta oko 35 miliona.
Podsetimo, Zrenjaninci već 20 godina žive bez pijaće vode, koju pritom uredno plaćaju. Zbog prekomerne količine arsena u vodi iz gradskog vodovoda inspekcija je svojevremeno zabranila njenu upotrebu, a skoro dve decenije kasnije, i šest promena gradskh vlasti, ovaj problem još niko nije uspeo da reši.
Jedan od neuspelih pokušaja rešavanja problema bila je i izgradnja sporne Fabrike vode koja nikada nije uspela da proizvede ni polovinu potrebne količine vode za ovaj grad, a od 2020. godine je i van funkcije nakon eksplozije u kojoj su dva radnika i povređena. U međuvremenu i nakon više pokušaja, Fabrika vode je pre četiri godine prodata firmi “Pannonian water” u vlasništvu arapske firme „Emserb Water FZE“ iz Ujedinjenih Arapskih Emirata.
APV: Kad će spomenik Vasi Stajiću biti vraćen na mesto i zašto to već nije učinjeno?
Opoziciona Akcija progresivne Vojvodine (APV) zatražio je informaciju od Zavoda za zaštitu spomenika kulture Grada Novog Sada kad će spomenik Vasi Stajiću biti vraćen na mesto i zašto to već nije učinjeno
Spomenik se nalazio između Skupštine Autonomne Pokrajine Vojvodine i Skupštine Grada Novog Sada.
Sklonjen je zbog radova na podzemnoj garaži kod Banovine.
APV ističe da je pomenuta garaža „nezakonito izgrađena bez neophodne dokumentacije“, te da je prilikom radova oštećena i zgrada Skupštine AP Vojvodine, koja je spomenik kulture, i da Zavod nije sprečio radove iako je to njegova zakonska obaveza.
„Garaža je otvorena pre nekoliko meseci, parter je uređen, ali spomenik nije vraćen. Ovo je još jedan dokaz da ne postoji granica nestručnosti, bahatosti i gluposti vladajućeg režima“, zaključuje se u saopštenju.
Poljoprivrednici Srbije: Kasne subvencije, povraćaj akcize na gorivo i uredba o korišćenju zemljišta
Poljoprivrednici u Srbiji nezadovoljni su realizacijom sporazuma sa Ministarstvom poljoprivrede, potpisanim u oktobru 2024. godine, o isplati subvencija za seme i kažu da sve kasni
Po obećanju Ministarstva poljoprivrede, trebalo je da subvencije budu isplaćene do kraja prošle godine, a kasni i povraćaj akcize na gorivo, nije stupio na snagu pravilnik o semenu i mena kredita sa subvencionisanom kamatom.
Poljoprivrednica Biljana Dulić iz Đurđina kod Subotice rekla je za Betu da još nije dobila subvencije za 2024. godinu za obrađenih 30 hektara zemlje.
“Država mi duguje za osnovnu subvenciju od 18.000 dinara po hektaru i podsticaj za seme u iznosu od 10.000 dinara, ukupno oko 900.000 dinara za 2024. godinu. Četiri meseca u e-agraru piše da se ‘predmet obrađuje’ “, rekla je Dulić.
Dodala je da je “refakciju” – povraćaj poreza na gorivo dobila mesec dana posle kupovine iako je dogovor bio da se 50 dinara za litar kupljenog dizela vrati u roku od dve nedelje.
Poljoprivrednik Milan Milošević iz sela Ćirikovac kod Požarevca je rekao da su stigla rešenja o isplati podsticaja za seme od 10.000 dinara po hektaru, ali da oko 15 odsto poljoprivrednika tog uduženja još nije dobilo novac.
Još veći problem je što Ministarstvo poljoprivrede nije na vreme pripremilo pravilnik o faktičkom korišćenju zemljišta, kazao je on.
Milošević smatra da nije opravdanje to što u Skupštini čeka Predlog zakona o dopuni Zakona o poljoprivredi i ruralnom razvoju da bi se napravio taj pravilnik, već sve to nije pripremljeno na vreme da bi se na početku ove godine zemljište uvelo u e-agrar i dobile zbog subvencije.
Dodao je da na području Stiga poljoprivrednici koji obrađuju zemlju uzetu u zakup, imaju ogroman problem jer ne mogu da je registruju u e-agraru, a takve zemlje je oko 60-70 odsto od ukupno obrađene.
Predsednik Skupštine Udruženja poljoprivrednika Subotice Miroslav Matković je rekao da Ministarstvo obećava da će “u narednom periodu” poljoprivrednici moći da podnose zahteve za kredite sa subvencionisanim kamatama od oko dva odsto godišnje.
Prema rečima predsednika Inicijative za opstanak poljoprivrednka Srbije Gorana Filipovića, još nije objavljen ni pravilnik o podsticaju za seme u ovoj godini.
“Po sporazumu je država obećala da isplati do 17.000 dinara za seme po hektaru, ali ne znamo koliko će kilograma priznati i da li ćemo morati da sami finansiramo ostatak semena jer gustina useva zavisi od sorte. Za soju je, na primer potrebno od 80 do 110 kilograma po hektaru, semena ima malo u ponudi i najavljuje se da će koštati 250 dinara, što znači da za subvenciju nećemo moći da kupimo potrebnu količinu“, rekao je Filipović.
On je naveo da poljoprivredni proizvođači još nisu dobili ni subvenciju od 40 odsto na osnovu osiguranja. iako se to isplaćivalo najkasnije do 25. decembra tekuće godine.
Poljoprivrednici snose posedice i tuđih grešaka u savetodavnim službama, pa Ivan Milutinović za prošlu godinu nije dobio subvencije za 23 hektara obrađene zemlje zbog propusta službenice, a kada je to utvrđeno i zahtev ponovo prosleđen, rečeno mu je da je – zakasnio.
Međum, Milutinović je dobio povraćaj akcize i na tu zemlju kao da je ostvario subvencije.