Connect with us

SLOBODNA VOJVODINA

Milivoj Bešlin: Od pada liberala do sloma Srbije

Sklonija mitovima nego pravoj istoriji, Srbija bira da se seća onih ličnosti čije su zasluge za njen razvoj i te kako pod znakom pitanja, pre nego onih koji su pokušavali da doprinesu njenom napretku. Njih nezasluženo baca u zaborav; takve joj se tragične greške vraćaju kao bumerang, a perspektiva i dalje ostaje zamagljena i nejasna

Published

on

Zamislimo da je obrnuto: da se danas sećamo onog doba o kojem se govori kao o vremenu srpskih liberala, kada je političko rukovodstvo Srbije smenjeno a moglo je Srbiju, pa i Jugoslaviju uvesti u reforme. A od tada je prošlo tačno pet decenija, kada je, 26. oktobra 1972. sa političke scene u Srbiji i Jugoslaviji sišlo rukovodstvo Saveza komunista Srbije na čijem je čelu bio Marko Nikezić. Sa Nikezićem, Titu koji ih je optuživao za „liberalizam“, pa čak i da su protiv njega, ostavku su dali Latinka Perović, Bora Pavlović, Mirko Tepavac, a iz solidarnosti sa njima iz politike je izašao i Koča Popović.

Za dr Milivoja Bešlina, istoričara, višeg naučnog saradnika Instituta za filozofiju i društvenu teoriju Univerziteta u Beogradu, regresivni trendovi prelomljeni u jesen te godine odveli su Srbiju i Jugoslaviju u trajno zaostajanje, tragični raspad države i istorijski slom srpskog društva, neviđen u dva veka moderne državnosti. Najnovije delo koje je ovaj naš poznati naučnik posvetio toj temi dvotomna je monografija Ideja moderne Srbije u socijalističkoj Jugoslaviji I i II, u izdanju „Akademske knjige“ iz Novog Sada i gore pomenutog IFDT-a. Prvi tom je već pred čitaocima, i u njemu je dat evropski i hladnoratovski kontekst, kao i sve ono što se ticalo jugoslovenskog okvira i mesta Srbije u federaciji, odnosima liberala sa drugima u Jugoslaviji i sa Titom. Drugi tom će izaći do kraja godine, i u njemu su teme posvećene isključivo Srbiji.

KAKO NAJPRECIZNIJE DEFINISATI POLITIČKO RUKOVODSTVO SRBIJE OD 1968. DO 1972?

Rukovodstvo Marka Nikezića i Latinke Perović u kulturi sećanja je ostalo upamćeno kao srpski liberali. To se naslanjalo, ne bez osnova, na optužbu partijskih konzervativaca protiv njih u vreme smene, i u godinama negativne kampanje nakon njihovog odlaska. Ipak, ja ih u knjizi definišem kao reformiste, kao reformsko rukovodstvo Saveza komunista Srbije. Njihovo temeljno usmerenje je bila dubinska i sveobuhvatna reforma svih aspekata društvenog, političkog, ekonomskog i kulturnog života. Geslo kojim se najjednostavnije formulisala takva politika je bilo: moderna Srbija!

ŠTA JE BIO NJIHOV NAJVAŽNIJI IZAZOV?

Jedan od ključnih izazova je bila zaostalost i nerazvijenost Srbije zbog čega su njenu modernizaciju i razvoj videli kao apsolutni prioritet. U korpus vrednosti toga je ulazila i demokratizacija društva i partije, povlačenje politike iz privrede i stvaranje velikih integracionih sistema koji bi bili konkurentni na svetskom tržištu. Potom, institucionalna izgradnja i stvaranje jakih institucija koje bi smanjile mogućnost arbitrarnosti na najmanju meru; borba protiv nacionalističkih isključivosti, i dogovor sa drugim narodima o tome koliko Jugoslavije i kakva bi ona trebalo da bude. Dosledna nacionalna ravnopravnost i široka autonomija Vojvodine i Kosova, čiji status nije posmatran kao pitanje državnih granica, već demokratizacije i društvenog uređenja Srbije. Demokratizacija je podrazumevala i spuštanje nadležnosti do opština i mesnih zajednica, participaciju što većeg broja ljudi u odlučivanju, demetropolizaciju Srbije i donošenje odluka van Beograda, česta putovanja u unutrašnjost Srbije. Partija se u velikoj meri povukla iz privrede, kulture, medija, pa je tako prvi put glavni urednik „Politike“ ili RTV Beograd biran na referendumu od strane novinara i zaposlenih u redakcijama. Ključan je ipak bio odnos prema Titu, njegovom autoritetu, prema nacionalizmu i kulturnim institucijama i medijima koji su bili stecišta ove konkurentske ideologije.

KOJA JE BILA GLAVNA OPTUŽBA PROTIV LIBERALA?

Glavne optužbe su bile sadržane u činjenici da nisu koristili represivne mehanizme, zbog čega su opozicione i disidentske aktivnosti u svim sferama društva bile vrlo izražene; druga optužba je bila da je partija oslabila i da je prestala da bude autoritet u političkim sporenjima; bila je optužba za antititoizam, odnosno osporavanje autoriteta jugoslovenskog predsednika; važna optužba je bila i za prodor kapitalističkih elemenata u privredi, odnosno za umanjivanje značaja i uloge radničke klase na račun menadžerskog sloja u privredi; jedna od optužbi je bila i za sovjetofobiju i zapadnjaštvo; potom za forsiranje stručnosti i meritokratije na račun potisnutih ideološki pravovernih kadrova, kao i za marginalizaciju ratne i revolucionarne generacije; najzad, česta je bila i optužba za avangardizam, odnosno, neku vrstu elitizma i intelektualizma u radu ili, kako je rekao Petar Stambolić – pretvorili su vrh partije u naučni institut.

KO JE OD SRPSKIH POLITIČARA ODIGRAO KLJUČNU ULOGU U PADU SRPSKOG RUKOVODSTVA NA ČELU SA NIKEZIĆEM?

Ključnu ulogu je nesumnjivo odigrao predsednik skupštine Dragoslav Draža Marković – vešt i sposoban političar, ali i konfliktan i brutalan u političkim obračunima. On je prvi krenuo u podelu rukovodstva u Srbiji, već u zimu početkom 1972. godine, odmah posle smene hrvatskog rukovodstva u Karađorđevu. Znalo se da je Tito već dugo nezadovoljan rukovodstvom Srbije i da je tražio priliku kako da izvede tu smenu. Bilo je jasno da dok je srpsko rukovodstvo jedinstveno, Tito ih nije mogao slomiti. Zbog toga je jugoslovenski predsednik zaigrao na ljudsku sujetu i ideološku tvrdokornost Draže Markovića. Svemu su u značajnoj meri doprinosile i tajne službe – civilna i vojna. Već u proleće 1972. Draža Marković je otpočeo politički sukob u Srbiji, a na svojoj strani je imao uticajnog Petra Stambolića, kao i veći deo stare, ratne generacije političara. Marković se za sukob dobro i temeljno spremao i on je u Srbiji kulminirao početkom jula 1972. važnim razgovorom u skupštini Srbije, na kome su pljuštale optužbe konzervativnog dela partije protiv reformskog vođstva. Rascep je bio napravljen i, prema već oprobanim metodama, pojavljivao se Tito u ulozi nespornog autoriteta i arbitra i prelomio stvari na oktobarskom, četvorodnevnom razgovoru sa političkom elitom Republike Srbije. Stajući direktno uz argumentaciju Draže Markovića, Tito je odabrao stranu, i „gubitnička“ opcija je mogla samo da podnese ostavke. Tito je još uvek u snazi i on je središnja tačka političkog legitimiteta u Jugoslaviji. Uprkos većini koju su imali u srpskoj partiji, Marko Nikezić i Latinka Perović su podneli ostavke, jer se protiv Tita nije mogao dobiti politički rat u zemlji.

U KNJIZI SLOM SRPSKIH LIBERALA SLAVOLJUB ĐUKIĆ PIŠE DA LIBERALE PRATE KONTROVERZE. SLAŽETE LI SE?

Knjiga Slavoljuba Đukića je 1990. otvorila ovu važnu temu u jugoslovenskoj i srpskoj javnosti. To je njen najvažniji domet. Nezavisna „Borba“ je povodom izlaska knjige organizovala u junu te godine razgovor vodećih ljudi domaće intelektualne scene o srpskim liberalima. Svako je tu najviše rekao o sebi. Drugi važan doprinos Đukićeve knjige je u činjenici da je u njoj Marko Nikezić jedini put govorio o svojim političkim koncepcijama nakon oktobra 1972. godine.

Nažalost, razgovore sa njim Đukić je dao fragmentarno. Svi ostali istraživački doprinosi Đukićeve knjige kao i većina njegovih zaključaka bremeniti su olakim publicističkim pristupom i simplifikacijama, ali i ideološkim koncepcijama kojima je sam autor pripadao – a to je nacionalistički krug oko Dobrice Ćosića

HRVATSKO I SRPSKO RUKOVODSTVO PALI SU TITOVOM ODLUKOM U ROKU OD GODINU DANA. DA LI JE TAČNA TVRDNJA DA JE TITO HTEO DA NAPRAVI RAVNOTEŽU IZMEĐU HRVATSKOG I SRPSKOG NARODA?

To je jedna od neutemeljenih tvrdnji koja se uvukla u javni prostor i koju šire oni koji nisu istraživali ovaj period. Kako pokazuju izvori do kojih sam došao, Tito je već sredinom 1969. dakle pola godine posle dolaska Nikezićeve ekipe na čelne položaje, dobio analizu svojih obaveštajnih centara da se u Srbiji kreirala jedna „grupa“, dakle, frakcija koja preti da ugrozi sistem. Možete samo da zamislite šta je u njegovoj glavi, posle svih iskustava frakcionašenja u međuratnom periodu, značilo da se sada ponovo stvara rascep i da se stvara opozicija njemu i njegovoj politici i to u najvećoj jugoslovenskoj republici. Sve dalje, odnosi Tita i srpskog rukovodstva su hladni, napeti, a vrhunac tenzija je bio tokom 1971. kada su međusobne optužbe bile toliko neprijatne da je jugoslovenski predsednik rekao svojim saradnicima da sa njim još niko nije tako oštro razgovarao i polemisao. Sve to će već sledeće godine doći na naplatu. S druge strane, Titovi odnosi sa hrvatskim rukovodstvom Savke Dabčević Kučar su prisni, česti, nekada gotovo emotivni. Iako se Tito ne slaže sa njihovim metodama, stiče se utisak da su proljećari umeli veštije da razgovaraju sa njim, uvažavajući njegove godine, autoritet, istorijsku ulogu i da vrlo često podilaze njegovoj sujeti i autoritarnosti, čega je vrhunac septembarski Savkin govor 1971. u hotelu Esplanada. Da ne pominjem Titovu naklonost prema Miku Tripalu. Ipak, kulminacija krize u Hrvatskoj u novembru 1971. prisiliće Tita na radikalne mere i na političku likvidaciju hrvatskog rukovodstva. Dok je u Srbiji situacija bila mirnija, čekala se unutrašnja podela i sazrevanje okolnosti za smene i seču. Hoću da kažem da je Nikezićevo rukovodstvo od početka bilo ocenjeno kao nelojalno i ideološki nepouzdano i čekala se prilika za njegovu smenu, dok je prema hrvatskom, proljećarskom rukovodstvu sam Tito imao dosta naklonosti, zbog čega je u to vreme i sam podnosio kritike u Srbiji. Ipak, metodi kojima su smenjena oba legitimna rukovodstva, političko nasilje i autoritarni stil, ostavili su pogrešan i neutemeljen utisak o nekakvoj ravnoteži.

JESU LI OVE SMENE UTRLE PUT RASPADU JUGOSLAVIJE?

Nasilnu smenu proljećarskog rukovodstva Savke Dabčević u Karađorđevu u decembru 1971. Latinka Perović je okarakterisala kao „grešku za sto godina u srpsko-hrvatskim odnosima“. Liberali zbog toga jedini nisu podržali takve metode. Sve druge republike su stale na Titovu stranu. Posle smena političkih elita Srbije i Hrvatske, zaista je prestala mogućnost da se unutarjugoslovenski odnosi i sporovi rešavaju demokratskim putem, otvorenim dijalogom i razgovorima. Dogmatske i konzervativne elite koje su došle umesto njih, većinu problema su gurale pod tepih represivnim metodama. Problemi time nisu nestajali. Uz to, smenom liberala u Srbiji, dat je vetar u jedra konzervativizmu, pa i nacionalizmu. Najkonzervativniji titoisti iz 1970-ih deceniju i po kasnije su bili gorljivi podržavaoci Miloševića i srpskog nacionalizma. JNA koja je blisko bila povezana sa sovjetskim bezbednosnim aparatom, bila je u poslednje dve decenije uglavnom u rukama konzervativnih i dogmatskih srpskih kadrova. To je ta vojska koja je rođena u najslavnijoj epizodi istorije ovih prostora – antifašističkom ratu, a završila svoj život u najsramnijoj epizodi druge polovine 20. veka, u rušenju Vukovara, Dubrovnika i opsadi Sarajeva. Titova odgovornost za postitoistički period ne može se apstrahovati u istorijskoj oceni njegove ličnosti. Posebno ako ste imali jedno rukovodstvo i to u Srbiji, Nikezićevo, koje ga je upozoravalo koje su sve opasnosti ako bi se u JNA nastavio kurs koji su ocenili kao štetan po Jugoslaviju.

LIBERALI SU UVEK ISTICALI SPREMNOST NA DIJALOG PRI LEGALNIM JUGOSLOVENSKIM INSTITUCIJAMA. IZBEGAVANA JE KONFRONTACIJA S HRVATSKIM RUKOVODSTVOM…

Dijalog sa svim jugoslovenskim republikama i poimanje Jugoslavije ne kao proširene Srbije, već kao konsenzualne i složene zajednice ravnopravnih naroda je jedan od temelja njihove politike. Sa oba hrvatska rukovodstva, Savkinim, reformskim i postproljećarskim vođstvom Milke Planinc, liberali su imali otvoren dijalog bez ostatka. U konfrontacije nisu ulazili, jer za tim nije bilo potrebe. Tito je pokušavao da izazove i Marka Nikezića i Savku Dabčević na polemiku, ali oni na to nisu pristali. Znali su da u novim okolnostima povećane uloge republika i nove političke generacije koja je otpornija na Titov autoritet, jugoslovenski predsednik gubi svoju moć i da mu je potrebno da nadustavnim arbitražama učvršćuje autoritarnu prirodu sistema. Ni jedni ni drugi nisu pristajali na to i međusobne razlike su rešavali direktnim razgovorima.

To ne znači da su se slagali. Imali su različit pristup Titu i unekoliko različit odnos prema nacionalizmu u svojoj republici. Ali najveća sporenja su bila ekonomska, jer je veliki deo kapitala nekadašnjih jugoslovenskih banaka, posle ustavne decentralizacije, ostao u Beogradu i srpska privreda je to koristila. Savka Dabčević Kučar kao oštroumna ekonomistkinja je tražila raspodelu tih sredstava. Međutim, liberalsko rukovodstvo je izbegavalo, izgovarajući se na različite načine. Jedna od razlika među njima su bili i zahtevi hrvatskog rukovodstva da se čelnici dve najveće republike bilateralno susreću i rešavaju probleme. Liberali su to rezolutno odbijali, jer su smatrali da je opasno Jugoslaviju svoditi na srpsko-hrvatsku osovinu, kao i da će svaki dogovor Beograda i Zagreba biti na štetu manjih konstituenasa federacije. Insistirali su na dijalogu, ali u legitimnim saveznim institucijama uz prisustvo i u interesu svih članica federacije. Izbegavali su rešenja iz vremena Kraljevine Jugoslavije da je potreban samo „dogovor s Hrvatima“, pa da se reše sva sporna pitanja.

NEPUNE DVE DECENIJE PO PADU LIBERALA, DOBRICA ĆOSIĆ ĆE ZA MARKA NIKEZIĆA REĆI DA NIJE RAZUMEO EGZISTENCIJALNI INTERES SRPSKOG NARODA. DA LI JE BIO U PRAVU?

Dobrica Ćosić je uz Marka Nikezića, Dražu Markovića i Mihaila Markovića jedna od kardinalnih figura toga perioda. Svi oni su imali svoje ideološke koncepcije o ulozi i mestu Srbije i srpskog naroda u uslovima demokratizacije i decentralizacije Jugoslavije. Egzistencijalni interes srpskog naroda Nikezić je video u ideji složene i demokratizovane jugoslovenske federacije.

Ćosić kao lider opozicionog uporišta – Srpske književne zadruge, sa svojim kolegama formuliše tokom 1971. politiku da Srbima decentralizovana i reformisana Jugoslavija više nije potrebna, da je njen slom neminovan i da se treba pripremati za stvaranje velike Srbije. Najlapidarnije, politiku SKZ je istraživački formulisao veliki istoričar Sima Ćirković: ili Jugoslavija po meri Srba i Srbije ili srpska država na čitavom etničkom prostoru. Taj program je primenjen tokom Miloševićevih ratova i znamo kako se završio i koliko je odgovarao „egzistencijalnom interesu“ srpskog, ali i drugih naroda. S druge strane, liberali nisu dobili šansu da razrade i realizuju svoju nacionalnu koncepciju.

I najzad, ono što je njih razdvajalo od svih drugih struja u Srbiji to je odnos prema nacionalizmu. U svim tačkama oni su se razilazili sa ideološkim koncepcijama srpskog nacionalizma. I posebno u sledećem segmentu… Marko Nikezić je 1970. u svom poznatom sarajevskom govoru rekao da Srbija neće biti patron, čuvar, pokrovitelj Srbima u drugim republikama, kao i da oni nisu porobljeni delovi srpstva, već ravnopravni građani svojih republika. Naglašavao je da je svaka pretenzija Srbije da uređuje stvari u drugim republikama pod izgovorom zaštite srpskog naroda u njima – čist nacionalizam. Kao što znamo, pod tim izgovorom Milošević je otpočeo agresivne ratove 1991. a pod istim izgovorom Putin je izvršio agresiju na Gruziju i Ukrajinu.

KAKAV JE, ONDA, BIO ODNOS LIBERALA PREMA NACIONALNOM PITANJU?

Nacionalno pitanje liberali su videli u formi funkcionalne i demokratizovane jugoslovenske federacije u kojoj ne bi bilo mesta za nacionalizam kao dominirajuću ideološku paradigmu.

Ponavljali su bezbroj puta, nacionalna ravnopravnost, suštinska federalizacija Jugoslavije, složena država, široka autonomija pokrajina – rečju federacija koja je dovoljno široka da se sa njom svi mogu identifikovati. Unutar nje, srpski narod je imao perspektivu ravnopravnog i zajedničkog života sa drugima. Ono što su videli kao ključnu opasnost po opstanak Jugoslavije i istorija će im dati za pravo, to je bilo razgorevanje srpskog nacionalizma kao najrasprostranjenijeg. Bili su svesni da njegova eksplozivna snaga može dovesti do neslućenih tragedija i u krvi razoriti Jugoslaviju. Zbog toga su smatrali da se pojedinačnim zabranama i obračunima ne može postići puno, već da je u Srbiji potrebno kreirati demokratsku alternativu isključivoj i autoritarnoj nacionalističkoj ideologiji koja je živela i u delovima partije, ali posebno unutar opozicione kritičke inteligencije.

Ponavljali su da Srbija nije i ne može biti jedini čuvar i „žandarm“ Jugoslavije uprkos svima i protiv svih, kao i da ona može biti ravnopravna samo ako je jednako kao i druge republike zainteresovana za budućnost Jugoslavije. Za Srbiju nije smelo biti ni posebnih prava kao ni posebnih obaveza, bila je suština politike nacionalne ravnopravnosti koju su zastupali. I naglašavam, Srbija u svojim ustavno definisanim granicama, jer su bili svesni da bi bilo kakvo odbacivanje međurepubličkih granica vodilo u rat.

PADOM LIBERALA „POČIŠĆENI“ SU I SRPSKI, ALI I KADROVI ŠIROM JUGOSLAVIJE KOJI SU UČESTVOVALI U REFORMISTIČKOM POKRETU. DA LI JE TIME NA DUGO VREME ZATRTA IDEJA O EKONOMSKOM NAPRETKU ZEMLJE?

Razmere smena i čistke nastale u Srbiji posle smene liberala je nemoguće utvrditi precizno. Procene se kreću od 6.000 do 12.000 smenjenih u svim oblastima društvenog i političkog života i u celoj Srbiji. Takvu seču ne bi podnelo ni veće i razvijenije društvo. Posledice smene onih koji su bili najkompetentniji osećamo do danas. Konsekvence su verovatno najizraženije u ekonomiji, ali su bile nesagledive i u politici, kulturi, medijima.

KAKAV JE BIO STAV RUKOVODSTVA SRBIJE PREMA PROBLEMU KOSOVA?

Nisam siguran da su ga oni videli kao problem, više kao priliku da pokažu dobre strane svoje politike. Marko Nikezić je ponavljao da su na Kosovu svi kod svoje kuće, i Albanci, i Srbi, i svi koji na njemu žive, da tamo nema podstanara, da Kosovo ne pripada više jednima nego drugima. Možda je bilo i nekog naivnog uverenja da će se dva nacionalizma – srpski i albanski, iscrpeti i iživeti ako se Kosovo bude ekonomski razvijalo i modernizovalo. Nisam siguran da je istorija dala za pravo ovim plemenitim očekivanjima. Takođe, liberali su se zalagali za što širu autonomiju pokrajina, kako bi Albanci poneli odgovornost za poslove u pokrajini – koja je od ovog perioda bila izražena ne više samo kao pokrajina Srbije, nego i kao elemenat jugoslovenskog federalizma. Time se htelo reći da je za situaciju na Kosovu odgovorna i Jugoslavija, ako postoje problemi da su oni zajednički problemi svih. Ili ono što je Koča Popović rekao i krajem 1980-ih: Albanci identitetski mogu biti i Jugosloveni, ali nikada neće moći da budu Srbi.

JE LI TAČNO DA JE U RAZGOVORIMA OKO KOSOVA NIKEZIĆ TITU REKAO DA „ŠTO SE TIČE KOSOVA, SRBIJA IMA JAK STOMAK, PA MOŽE DA SVARI I TO DA KOSOVO BUDE REPUBLIKA I, AKO SVI U JUGOSLAVIJI MISLE DA TAKO TREBA DA BUDE, NEKA BUDE, ALI MORATE RAČUNATI DA ĆE SE SRBIJA ‘DEZANGAŽOVATI’, A DA ĆE BEOGRAD DA STANE U ZAŠTITU MANJINA NA KOSOVU“?

Liberali su bili spremni da razgovaraju i o tome da Kosovo dobije status republike, ali su upozoravali da se u tom slučaju menjaju temelji Jugoslavije i čitav karakter njenog federativnog ustrojstva. Time su slali poruku Titu da je moguća promena statusa Kosova, ali će ona povlačiti i promenu karaktera čitave federacije. Jugoslovenski predsednik je razumeo poruku i prekinuo dalje polemike i zahteve za kosovskom republikom. Ono oko čega, prema Marku Nikeziću, nije moglo biti rasprave su državne granice SFRJ.

ZBOG ČEGA SE O REFORMISTIMA MARKA NIKEZIĆA TOLIKO ĆUTALO, PA I SADA SE UGLAVNOM ĆUTI? DA LI JE DANAS REČ O (NE)KULTURI SEĆANJA KOJU HRANI POPULIZAM, ANTIEVROPEJSTVO I POGUBNO BEKSTVO U MITSKU PROŠLOST, UMESTO SUOČAVANJA SA STVARNOŠĆU?

Već ste odgovorili u svom pitanju. Srbija je posle smene liberala bila utemeljena na komunističkom dogmatizmu, konzervativnom po svojoj prirodi koji će krajem 1980-ih napraviti sinkretizam sa takođe konzervativnom ideologijom srpskog nacionalizma. To je nešto na šta su Marko Nikezić i Latinka Perović upozoravali dve decenije ranije. Dakle, oni su bili modernisti i antinacionalisti, sa jasnim uverenjem da moderna Srbija mora biti razgraničena sa nacionalizmom i da se pluralno društvo može razvijati samo osloncem na Evropu i uz distancu prema represivnom, autoritarnom i imperijalnom režimu u Kremlju. Kao što znamo, Srbija u poslednje četiri decenije ide putem koji je u potpunosti negacija one politike za koju su se Nikezićevi liberali zalagali. To je opredelilo njihovo mesto u srpskom panteonu sećanja.

(Novi magazine)

izvor: https://autonomija.info/milivoj-beslin-od-pada-liberala-do-sloma-srbije/

SLOBODNA VOJVODINA

Užas u Pećincima: Urušio se deo plafona u školi, povređene dve devojčice, jedna teže

Dve devojčice povređene su kada se urušio plafon u jednoj školi u Pećincima

Published

on

By

Jedna devojčica povređena je lakše, druga je zadobila teže povrede.

Devojčica koja je zadobila teške povrede prebačena je hitno u Tiršovu.

izvor: https://nova.rs/vesti/hronika/dve-devojcice-povredjen-u-urusavanju-plafona-skole-u-pecincima/

Continue Reading

SLOBODNA VOJVODINA

DZVM: Pastor (SVM) da „prestane da se ponaša kao Vučićev trbuhozborac na mađarskom jeziku“

Demokratska zajednica vojvođanskih Mađara (DZVM) reagovala je danas povodom izjave predsednika Saveza vojvođanskih Mađara (SVM) Balinta Pastora da su svi zahtevi studenata ispunjeni, da im preti gubitak godine i da je investicija kompanije BYD u Vojvodini realna mogućnost, navodeći da „ove tvrdnje nisu samo obmanjujuće, već predstavljaju i svesno iskrivljavanje činjenica“

Published

on

By

U saopštenju ove stranke podsećaju da studenti na protestima jasno i glasno zahtevaju da odgovorni za novosadsku tragediju budu izvedeni pred sud, da se kazne oni koji napadaju demonstrante, da se objave svi dokumenti u vezi sa izgradnjom Železničke stanice i kineskim investicijama, kao i da se poveća finansiranje obrazovanja i zaštiti univerzitetska autonomija.

„Pastor i njegova stranka u vlasti nisu učinili ništa da bi ovi zahtevi bili ispunjeni. Odgovorni za tragediju i dalje su na slobodi, vlast krije ključne dokumente, a nezavisnost univerziteta je i dalje ugrožena“, ocenjuju u DZVM-u.

Tvrdnja da studentima preti gubitak godine je „čista politička ucena“, smatraju u ovoj stranci i dodaju da bi u odgovornoj državi vlast već obezbedila način da se akademska godina nadoknadi, kao što se radi u drugim zemljama u sličnim situacijama.

„Ovde, međutim, nije cilj očuvanje obrazovanja, već slamanje otpora mladih koji se usuđuju da dignu glas protiv nepravde“, ističu u DZVM-u.

Navode da Pastorova tvrdnja da bi firma BYD mogla da investira u Vojvodini „nema ekonomsko utemeljenje“.

„Ova kineska kompanija gradi fabriku u Segedinu jer želi da proizvodi unutar EU i koristi pogodnosti bescarinskog režima. Vojvodina, kao deo Srbije, ne može da ponudi takve uslove, a uz to u regionu ne postoji mreža dobavljača sposobna da proizvodi delove visoke tehnologije koji su neophodni za proizvodnju električnih automobila. Ozbiljan globalni investitor ne bi rizikovao kontinuitet i kvalitet proizvodnje u sredini koja nema odgovarajuću industrijsku infrastrukturu“, ocenjuju u DZVM-u.

Tvrdnja da studentima preti gubitak godine je „čista politička ucena“, smatraju u ovoj stranci i dodaju da bi u odgovornoj državi vlast već obezbedila način da se akademska godina nadoknadi, kao što se radi u drugim zemljama u sličnim situacijama.

„Ovde, međutim, nije cilj očuvanje obrazovanja, već slamanje otpora mladih koji se usuđuju da dignu glas protiv nepravde“, ističu u DZVM-u.

Navode da Pastorova tvrdnja da bi firma BYD mogla da investira u Vojvodini „nema ekonomsko utemeljenje“.

„Ova kineska kompanija gradi fabriku u Segedinu jer želi da proizvodi unutar EU i koristi pogodnosti bescarinskog režima. Vojvodina, kao deo Srbije, ne može da ponudi takve uslove, a uz to u regionu ne postoji mreža dobavljača sposobna da proizvodi delove visoke tehnologije koji su neophodni za proizvodnju električnih automobila. Ozbiljan globalni investitor ne bi rizikovao kontinuitet i kvalitet proizvodnje u sredini koja nema odgovarajuću industrijsku infrastrukturu“, ocenjuju u DZVM-u.

Oni su pozvali Pastora da „prestane da se ponaša kao Vučićev trbuhozborac na mađarskom jeziku i portparol SNS-a među vojvođanskim Mađarima“. 

„Vojvođanski Mađari zaslužuju autentično političko zastupanje, a ne poslušnike režima koji ih obmanjuju i zanemaruju njihove stvarne probleme“, poručuju u DZVM-u.

Dodaju i da ova stranka ostaje dosledna u borbi za transparentnost, vladavinu prava i istinsku zaštitu interesa vojvođanskih Mađara.

„Nećemo dozvoliti da političke manipulacije vlasti ugroze budućnost naše zajednice“, navode u DZVM-u.

izvor: https://www.maglocistac.rs/politika/dzvm-pastor-svm-da-prestane-da-se-ponasa-kao-vucicev-trbuhozborac-na-madarskom-jeziku

Continue Reading

SLOBODNA VOJVODINA

Zašto režim podmeće priču o otcepljenju Vojvodine

Posustala vlast recikliranjem vojvođanskog pitanja, na kome se uspinjao i Milošević, i navodne opasnosti od odvajanja Vojvodine, koje nije ni realno ni moguće, skreće pažnju sa pobune za koju nema rešenje

Published

on

By

Tri meseca nakon novosadske tragedije, kada je korupcijom ubijeno 15 ljudi i osakaćeno dvoje nakon pada nadstrešnice železničke stanice, u javnom govoru se povampirila lažna pretnja otcepljenja Vojvodine od Srbije, koju plasiraju predstavnici vlasti, a nemilice prenose mediji bliski Srpskoj naprednoj stranci. Takođe, tokom jednog od novosadskih protesta, na Varadinskom mostu je razvijen transparent „Vojvodina Republika“, a po rečima reportera agencije Beta, učinili su to aktivisti Srpske napredne stranke, pod budnim okom komunalne policije, njihovih čuvara.

1678622089 Beslin 6215 b
Milivoj Bešlin Foto: FoNet/Milica Vučković

„Nepostojeće pitanje vojvođanskog separatizma poteže isključivo režim predsednika Aleksandra Vučića, jer time dobija nekoliko stvari: skreće pažnju sa pitanja korupcije koja ubija i za koju predstavnici režima nemaju odgovor; seje podele među studentima i građanima i izazivaju sumnju u ‘stvarne’ namere protesta; izaziva omraze i podele u Srbiji na relaciji novosadski i beogradski studenti i, najzad, time sebe pokušavaju da još jednom predstave kao čuvara državne celovitosti, iako znamo da svuda tamo gde su Šešelj-Vučić radikali branili srpstvo, Srba više nema. Uostalom, što Vučić više ne priča o Kosovu? Zbog toga što je Vučić do kraja razmontirao sve institucije i delove institucija Srbije na severu Kosova, nakon čega su njegovi kriminalci otuda, uglavnom, prešli u Vojvodinu, koju će on sad da `brani`. Od koga to? Njenih građana koji se bore protiv korupcije koja ih ubija?!”, kaže za Radar istoričar Milivoj Bešlin reagujući na ponovnu režimsku podmetačinu u vezi sa vojvođanskom secesijom, u situaciji kada se studentski i građanski protesti šire Srbijom kao požar.

Podmetanje secesije

Ovo nije prvi put da se nezadovoljnim studentima i građanima, koji masovno protestuju širom Srbije zahtevajući da se pronađu i kazne odgovorni za pad nadstrešnice, podmeće nepostojeća pretnja gubitka Vojvodine, a predsednik Nezavisnog udruženja novinara Srbije Željko Bodrožić, u izjavi za Radar, podvlači reči profesora Bešlina govoreći o uzrocima novog podizanja tenzija.

„Pitanje navodne vojvođanske secesije poteže raspadajući Vučićev režim, i očigledno je da ne uspeva, već otrcanom propagandom želi da skrene pažnju javnosti i okrene većinsko raspoloženje građana, kao što su proteklih dana i nedelja i druge propagandne podmetačine propadale već u začetku. Posrnuli režim vadi iz fundusa sve raspoloživo i poput poludelog mitraljesca puca mahnito i u prazno. Jedno od oprobanih strašila je i vojvođansko pitanje, ali i ono je postalo neupotrebljivo, jer o tome niko ne priča i to zaista nije tema. Navijam da pitanje autonomije i decentralizacije budu teme, ali sada je na dnevnom redu goli opstanak društva i borba za spas od kriminalizovane i bahate vlasti. Možda će u narednim danima Vučićevi propagandisti pojačati kampanju po tom pitanju i organizovati debate sa svojim uslužnim autonomašima, ali uveren sam da se spin neće primiti, jer ne priča se ni o autonomiji Vojvodine, a kamoli o secesiji.“

Secesija nije realna mogućnost, niti tema, ali režim stalnim nacišovinističkim kampanjama protiv navodnog otcepljenja jača stepen nacionalizma u Vojvodini, drži društvo u stalnom strahu kako se ne bi bunilo protiv naprednjačkog kriminala

Milivoj Bešlin

Bešlin upozorava da je takav narativ još jedna himera koju su izmislili da bi sejali mržnju, podele, omraze, širili kolektivnu paranoju i strah. On kaže da je nekada ta mržnja usmerena na, kako to Vučić zove „kolektivni Zapad“, sintagmu koju nije sam smislio nego je preuzeo iz bogate propagandne aparature režima u Kremlju, a nekada je prema susedima, pa se u tu svrhu svaki kritički glas proglašava za nekakav „ustašluk“. Istoričar je uveren da pokušavaju da mržnjom natope Vojvodinu ne bi li unutar nje došlo do sukoba i nepoverenja među ljudima, ali im to neće uspeti, jer je društvo i u Vojvodini i u ostatku Srbije jasno razlučilo da je trenutno jedina tema mafijaška vlast, njihova korupcija i krađa koje ubijaju ljude.

Posebno je zanimljiva opaska Željka Bodrožića da je famozna autonomija Vojvodine uveliko obesmišljena zajedničkim poduhvatom srpskih i mađarskih „nacoša“ s jedne strane, i autonomaša s druge.

„Preciznije rečeno, političkog krila autonomaškog pokreta, koje je prodalo ideju za nešto privilegija i postalo saučesnik nacionalističkog kartela u zatiranju normalnog društva. Zarad zadržavanja privilegija su u dobroj meri kompromitovali ideju autonomije, odnosno samouprave, i biće potrebno neko vreme da se ponovo politički artikulišu glasovi vojvođanskih autonomaša, koji su veoma ukorenjeni u vojvođanskom društvu. Ima ih i levih i desnih, i nisu nikakvi separatisti, ali vole da ’kickaju’ po tom pitanju, jer nisu ćutali u prošlosti Beču i Pešti, pa što bi danas svom Beogradu“, kaže predsednik NUNS-a.

1681322023 1681321661687
Željko Bodrožić Foto: Vesna Lalić/Nova.rs

Što se realnosti vojvođanske secesije tiče, naši sagovornici ukazuju da ona ne postoji u medijima, javnom prostoru i u smislu političke reprezentativnosti. Bešlin zapaža da, ako i postoji u glavama nekih ljudi, tome je najviše doprineo režim koji je upravo u Novom Sadu i Vojvodini koncentrisao najviše svojih kriminalaca, u kojima su korupcija, teror, zloupotrebe i kriminal imali teži oblik nego u Beogradu, jer su se beogradske reakcije donekle i plašili, dok su u Vojvodini verovali da sve može da prođe.

„I moglo je, ali po onoj narodnoj – možeš šta hoćeš, ali ne možeš dokle hoćeš. Naravno da secesija nije nikakva realna mogućnost, niti politička tema, ali režim stalnim nacišovinističkim kampanjama protiv navodnog secesionizma, jača stepen nacionalizma u Vojvodini, drži vojvođansko društvo u stalnom strahu kako se ne bi bunilo protiv naprednjačkog kriminala i vrši pripreme za totalno ukidanje autonomnog statusa kao nekakvog predvorja separatizma. Uostalom, pogledajte sa koliko ljubavi, topline i empatije su bezmalo svi građani Vojvodine dočekali ovih dana studente i građane iz Beograda i drugih gradova. Zar to nije najbolji primer da se u našem društvu rodila jedna nova solidarnost i novo društveno povezivanje, naravno i empatija, i to je ono što veoma plaši kriminalni režim“, kazuje Bešlin.

„Nekima će zvučati paradoksalno, ali autonomaši su i svojevrsni garant ostanka Vojvodine u Srbiji, za razliku od ovih modernih nedićevaca i hortijevaca koji se veoma dobro razumeju i već su na neki način podelili pokrajinu na ’okupacione zone’, i koji će, verujem, uskoro biti zaustavljeni u svom zločinačkom poduhvatu“, ističe Bodrožić.

Držanje u pokornosti

Čitaoci koji se dobro sećaju devedesetih godina prošlog veka, znaju da su Novi Sad i Vojvodina zaista bili poligon za nacionalnu markaciju i uterivanja straha, više nego u ostatku Srbije. Novinari odlično pamte da su list Dnevnik i Radio-televizija Novi Sad, današnja Radio-televizija Vojvodine, tokom vladavine Slobodana Miloševića bili temeljno devastirani i da se o tom periodu i danas govori kao o „seči knezova vojvođanskog i novosadskog novinarstva“. Međutim, ono što „prečanskim“ očevicima budi posebno gorak ukus u ustima je činjenica da beogradski vodeći mediji tog vremena, RTB i listovi PolitikaPolitika ekspres i Večernje novosti, nisu ni blizu satirani i upodobljavani kao vojvođanski mediji, a čistke nepodobnih su bile manjeg obima.

Posrnuli režim vadi iz fundusa sve raspoloživo i poput poludelog mitraljesca puca mahnito u prazno. Jedno od oprobanih strašila je i vojvođansko pitanje, ali i ono je postalo neupotrebljivo, jer o tome niko ne priča

Željko Bodrožić

„Sumnje u Vojvodinu i njenu ’lojalnost’ državi Srbiji uvek su igrale ulogu držanja u pokornosti. Stalno je trebalo vršiti nasilni grajhšaltung u Vojvodini, stalno je postojala potreba nacional-šovinista da je izjednače sa ostatkom Srbije, jer je vladajuća nacionalistička ideologija po svojoj suštini organska, totalitarna i antidemokratska i ne trpi bilo kakve različitosti i ubija svaku društvenu ili kulturnu pluralnost. Kroz sejanje sumnji, paranoje i lažne optužbe za separatizam, trebalo je ukinuti svaku istorijsku, kulturnu i društvenu specifičnost najevropskijeg dela Srbije“, osvežava nam sećanje Milivoj Bešlin, sa kojim dalje razgovaramo o tome kako je uopšte moguće da iko poveruje da u Vojvodini postoji jak separatistički pokret, kada su ljudi tog mišljenja odavno na statističkoj margini?

Novi Sad protest VI 05 Milica Vuckovic b
Voditelji satirične emisije „Mentalno razgibavanje“ izveli su program za učesnike protesta u nedeljno jutro, drugog dana protesta i 24-časovne blokade Mosta slobode u Novom Sadu Foto:FoNet/Milica Vučković

„Slabije informisani ili ljudi skloni teorijama zavere skloni su da misle da postoji neki plan o razbijanju Srbije, jer je to nešto što je režim SPS i radikala širio i 1990-ih i to rade i danas. Takođe, multinacionalna struktura je izazivala nepoverenje kod nacional-šovinista. Danas to nije slučaj, jer se nacionalna pluralnost Vojvodine značajno umanjila, zbog iseljavanja, a uz to, posle Srba najveća nacionalna zajednica u Vojvodini (mađarska, prim. aut) većinski, zbog političke konstelacije i regionalne koruptivne dinamike, stoji lojalno uz Vučića i njegov režim. Zbog toga režim sada prebacuje ’sumnje’ i nepostojeće separatističke tendencije na opoziciono orijentisane građane i političke strukture.“

Paralele sa Kosovom

Istovremeno, slabije obrazovani građani skloni su da prave lažnu paralelu između Vojvodine i Kosova i lako zapadaju u paniku kada ih tabloidni mediji neprestano zasipaju lažnim pretnjama. Naši sagovornici podsećaju da su se politički ciljevi, istorijska geneza, nacionalna i demografska struktura, kulturno-istorijski razvoj i mnoge druge stvari na Kosovu i u Vojvodini drastično razlikovali tokom istorije. Zbog toga se nikada nisu mogle povlačiti utemeljene paralele između Kosova i Vojvodine po svim ključnim pitanjima, međutim, šta bi se dogodilo kada bi se građani Vojvodine zaista u velikoj većini opredelili za otcepljenje, da li za tako nešto uopšte postoji pravni mehanizam? 

„Ne postoji pravni mehanizam za bilo kakvu secesiju bilo kog dela Republike Srbije. Ni u vreme Jugoslavije, kada je Vojvodina 1945. konstituisana kao autonomna pokrajina, nije bilo mogućnosti za osamostaljenje. Naime, pravo na samoopredeljenje imali su narodi, zbog toga su jugoslovenske republike, kao nacionalne države svojih naroda, mogle da proglase samostalnost, ali pokrajine nisu bile definisane kao federalne države i nisu bile definisane kao nacionalne države. Vojvodina nema ’svoju’ naciju, većinsko stanovništvo i tada i danas je srpsko i logika jugoslovenskih ustava je bila da ona iscrpljuje svoja prava i interese kao autonomija u okviru Srbije, uz garancije federacije“, objašnjava Bešlin.  

1738437955430
Novi Sad akcija Tri meseca – tri mosta Foto: Filip Krainčanić/Nova.rs

Umesto zaključka, pomenimo da u Novom Sadu i Vojvodini živi znatan broj građana koji zahtevaju da Pokrajina povrati autonomiju, koja bi makar zaličila na onu iz Ustava 1974. U ogromnom broju slučajeva razlozi su ekonomske i kulturne prirode, međutim oni dublje upućeni u problematiku svesni su da istinska autonomija Vojvodine mora počivati na političkom temelju. Uprošćeno govoreći, Vojvođani koji samo žele da imaju svoj budžet i kulturno-demografsku politiku, a nisu spremni da glasaju za to da Vojvodina dobije zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast, ostaće večito kratkih rukava budući da je to osnovna pretpostavka njihovih krajnjih ambicija. Problem je, naravno, to što će kleronacionalno osvešćeni političari u tom slučaju minirati celu ideju, smatrajući da su tri grane vlasti obeležja suverenih država, a ne pokrajina, iako postoje evropski primeri koji potvrđuju suprotno. No, Bodrožić je umereni optimista po tom pitanju i veruje da se do ozbiljne decentralizacije Srbije, ne samo Vojvodine, ipak može doći:

„Promene koje zahtevaju stotine hiljada ljudi na ulicama podrazumevaju bolje i funkcionalnije društvo, humanije i poštenije, a s tim podruku ide decentralizacija i široke nadležnosti pokrajina i gradova. I to će se neminovno desiti ako ovo društvo krene boljim putem.

izvor: https://radar.nova.rs/politika/otcepljenje-vojvodina-rezimski-spin/

Continue Reading

SLOBODNA VOJVODINA

Pogledajte kako izgleda voda u zrenjaninskoj bolnici: „Ovo ‘čudo’ izlazi iz slavine čak i u porodilištu gde se kupaju bebe“

U Opštoj bolnici u Zrenjaninu pacijenti i zaposleni su tokom poslednja dva dana prinuđeni da peru ruke, medicinske instrumente, ali i elemente u porodilištu, vodom koja je crna kao blato. Kako za Nova.rs kažu, boja i kvalitet vode u ovom gradu, nažalost, odavno nije vest, ali se nikada do sada nije desilo da sa bolničkih slavina curi crna voda.

Published

on

By

Građani Zrenjanina su dodatno zabrinuti jer je poznato da je u ovom gradu značajno povećan broj obolelih od raka kože, pa vodi sa česme ne smeju da priđu.

„Koža je najveći organ, a mi se tuširamo ovom vodom i oštećujemo organizam iz dana u dan, jer ne možemo stvarno da kupujemo vodu u prodavnici za tuširanje svakoga dana. Svakako je kupujemo za piće i kuvanje hrane. Dakle svakoga dana pijemo kupovnu vodu iz plastičnih ambalaža, što je takođe loše po zdravlje, zbog hemijskih elemenata koje plastika ispušta“, kaže za Nova.rs Miloš Savić, koji radi kao transfuzista u Zrenjaninskoj bolnici.

Naime, prema poslednjim medicinskim izveštajima, u ovom gradu sve je više dece obolele od spinalne mišićne atrofije, a među odraslim građanima, osim raka kože, povećan je i broj obolelih od kancera bešike.

“Kako je na drugim mestima, kad je u bolnici voda kao iz horor filma. Sinoć sam bio dežuran, pustio sam vodu sa česme kada sam hteo da operem ruke, odvrnuo slavinu i potkelo je ovo čudo. Bukvalno je izgledalo kao da šiklja blato. Čim se negde desi kvar, voda postaje skoro crna. I dalje je takva, još nema popravki“, kaže Miloš, koji je slikao „monstruma“ iz slavine i podelio ga sa pratiocima na svom Fejsbuk profilu.

Ovu „močvarnu“ vodu koriste zaposleni u bolnici, ali i pacijenti.

„Takva je voda i u porodilištu, gde kupaju bebe. Ljudi ne mogu da se umiju, istuširaju, jezivo je kako to izgleda. Za osnovnu higijenu moramo da kupujemo vodu, kao da živimo u srednjem veku”, naglašava naš sagovornik.

U ovom gradu, prema poslednjim statistikama, građani dnevno potroše čak 20.000 evra na vodu u plastičnoj ambalaži, što je za poslednjih 12 godina oko 80 miliona evra, dok jedna fabrika vode košta oko 35 miliona.

Podsetimo, Zrenjaninci već 20 godina žive bez pijaće vode, koju pritom uredno plaćaju. Zbog prekomerne količine arsena u vodi iz gradskog vodovoda inspekcija je svojevremeno zabranila njenu upotrebu, a skoro dve decenije kasnije, i šest promena gradskh vlasti, ovaj problem još niko nije uspeo da reši.

Jedan od neuspelih pokušaja rešavanja problema bila je i izgradnja sporne Fabrike vode koja nikada nije uspela da proizvede ni polovinu potrebne količine vode za ovaj grad, a od 2020. godine je i van funkcije nakon eksplozije u kojoj su dva radnika i povređena. U međuvremenu i nakon više pokušaja, Fabrika vode je pre četiri godine prodata firmi “Pannonian water” u vlasništvu arapske firme „Emserb Water FZE“ iz Ujedinjenih Arapskih Emirata.

izvor: https://nova.rs/vesti/drustvo/u-zrenjaninskoj-bolnici-sa-slavine-tece-crna-voda/

Continue Reading

SLOBODNA VOJVODINA

APV: Kad će spomenik Vasi Stajiću biti vraćen na mesto i zašto to već nije učinjeno?

Opoziciona Akcija progresivne Vojvodine (APV) zatražio je informaciju od Zavoda za zaštitu spomenika kulture Grada Novog Sada kad će spomenik Vasi Stajiću biti vraćen na mesto i zašto to već nije učinjeno

Published

on

By

Spomenik se nalazio između Skupštine Autonomne Pokrajine Vojvodine i Skupštine Grada Novog Sada.

Sklonjen je zbog radova na podzemnoj garaži kod Banovine.

APV ističe da je pomenuta garaža „nezakonito izgrađena bez neophodne dokumentacije“, te da je prilikom radova oštećena i zgrada Skupštine AP Vojvodine, koja je spomenik kulture, i da Zavod nije sprečio radove iako je to njegova zakonska obaveza.

„Garaža je otvorena pre nekoliko meseci, parter je uređen, ali spomenik nije vraćen. Ovo je još jedan dokaz da ne postoji granica nestručnosti, bahatosti i gluposti vladajućeg režima“, zaključuje se u saopštenju.

(Autonomija, arhivska fotografija)

izvor: https://autonomija.info/apv-kad-ce-spomenik-vasi-stajicu-biti-vracen-na-mesto-i-zasto-to-vec-nije-ucinjeno/

Continue Reading

SLOBODNA VOJVODINA

Poljoprivrednici Srbije: Kasne subvencije, povraćaj akcize na gorivo i uredba o korišćenju zemljišta

Poljoprivrednici u Srbiji nezadovoljni su realizacijom sporazuma sa Ministarstvom poljoprivrede, potpisanim u oktobru 2024. godine, o isplati subvencija za seme i kažu da sve kasni

Published

on

By

Po obećanju Ministarstva poljoprivrede, trebalo je da subvencije budu isplaćene do kraja prošle godine, a kasni i povraćaj akcize na gorivo, nije stupio na snagu pravilnik o semenu i mena kredita sa subvencionisanom kamatom.

Poljoprivrednica Biljana Dulić iz Đurđina kod Subotice rekla je za Betu da još nije dobila subvencije za 2024. godinu za obrađenih 30 hektara zemlje.

Država mi duguje za osnovnu subvenciju od 18.000 dinara po hektaru i podsticaj za seme u iznosu od 10.000 dinara, ukupno oko 900.000 dinara za 2024. godinu. Četiri meseca u e-agraru piše da se ‘predmet obrađuje’ “, rekla je Dulić.

Dodala je da je “refakciju” – povraćaj poreza na gorivo dobila mesec dana posle kupovine iako je dogovor bio da se 50 dinara za litar kupljenog dizela vrati u roku od dve nedelje.

Poljoprivrednik Milan Milošević iz sela Ćirikovac kod Požarevca je rekao da su stigla rešenja o isplati podsticaja za seme od 10.000 dinara po hektaru, ali da oko 15 odsto poljoprivrednika tog uduženja još nije dobilo novac.

Još veći problem je što Ministarstvo poljoprivrede nije na vreme pripremilo pravilnik o faktičkom korišćenju zemljišta, kazao je on.

Milošević smatra da nije opravdanje to što u Skupštini čeka Predlog zakona o dopuni Zakona o poljoprivredi i ruralnom razvoju da bi se napravio taj pravilnik, već sve to nije pripremljeno na vreme da bi se na početku ove godine zemljište uvelo u e-agrar i dobile zbog subvencije.

Dodao je da na području Stiga poljoprivrednici koji obrađuju zemlju uzetu u zakup, imaju ogroman problem jer ne mogu da je registruju u e-agraru, a takve zemlje je oko 60-70 odsto od ukupno obrađene.

Predsednik Skupštine Udruženja poljoprivrednika Subotice Miroslav Matković je rekao da Ministarstvo obećava da će “u narednom periodu” poljoprivrednici moći da podnose zahteve za kredite sa subvencionisanim kamatama od oko dva odsto godišnje.

Prema rečima predsednika Inicijative za opstanak poljoprivrednka Srbije Gorana Filipovića, još nije objavljen ni pravilnik o podsticaju za seme u ovoj godini.

Po sporazumu je država obećala da isplati do 17.000 dinara za seme po hektaru, ali ne znamo koliko će kilograma priznati i da li ćemo morati da sami finansiramo ostatak semena jer gustina useva zavisi od sorte. Za soju je, na primer potrebno od 80 do 110 kilograma po hektaru, semena ima malo u ponudi i najavljuje se da će koštati 250 dinara, što znači da za subvenciju nećemo moći da kupimo potrebnu količinu“, rekao je Filipović.

On je naveo da poljoprivredni proizvođači još nisu dobili ni subvenciju od 40 odsto na osnovu osiguranja. iako se to isplaćivalo najkasnije do 25. decembra tekuće godine.

Poljoprivrednici snose posedice i tuđih grešaka u savetodavnim službama, pa Ivan Milutinović za prošlu godinu nije dobio subvencije za 23 hektara obrađene zemlje zbog propusta službenice, a kada je to utvrđeno i zahtev ponovo prosleđen, rečeno mu je da je – zakasnio.

Međum, Milutinović je dobio povraćaj akcize i na tu zemlju kao da je ostvario subvencije.

izvor: https://www.021.rs/story/Info/Biznis-i-ekonomija/400687/Poljoprivrednici-Srbije-Kasne-subvencije-povracaj-akcize-na-gorivo-i-uredba-o-koriscenju-zemljista.html

Continue Reading

Trending