Ne može svako da bude vođa. Ne grade se svakome spomenici za života, imenuju po njima gradovi i ulice. Ne stremi svaki šef države ili vlade tome da ga obožavaju mase, da mu pišu pesme, da mu se ministri bespogovorno pokoravaju, da bude bezgrešan, da bude božanstvo. To su ljudi posebne fele. Jedno im je zajedničko bez obzira na ideologiju: svi su prikriveni ili otvoreni diktatori i grade kult ličnosti da bi mogli nesmetano i doživotno da vladaju
Bilo da se radi o rimskim carevima, papama, diktaturama 20. ili izopačenim demokratijama 21. veka, kult ličnosti se gradi zbog učvršćivanja vlasti jednog čoveka. Bilo da se radi o Josifu Visarionoviču Staljinu ili Redžepu Tajipu Erdoganu, princip je isti: u javnosti se stvara slika neustrašivog, bezgrešnog i nepogrešivog vođe koji zarad dobrobiti naroda ište bezrezervnu podršku; vođa se izjednačava sa narodom; svako ko je protiv vođe je shodno tome neprijatelj naroda; vođi niko nije ravan, vođi se svi klanjaju, sve manje od toga bi ugrozilo predstavu božanstva kojoj se teži.
Enciklopedijska objašnjenja se svode na to da je kult ličnosti nekritičko obožavanje jedne osobe, koje se manifestuje u preteranoj snishodljivosti, uzimanjem zdravo za gotovo njenih izjava i postupaka, a potkrepljeno je strahom od gubitka privilegija ili u ekstremnim slučajevima slobode i života. Vera u vođu, bez obzira na ideologiju sistema, postaje sama po sebi ideologija, dobija religijske razmere. Kao bog, vođa odlučuje o životu i smrti, ili u mekim diktaturama ko će da dobije posao, pare ili sudski proces.
Kult ličnosti se stvara i održava hvalospevima voljenom vođi, sveprisutnošću u medijima, isticanjem slika u državnim institucijama; ulice i gradovi dobijaju ime vođe, za života mu se grade spomenici. Dobro, dotle u Srbiji još nismo stigli.
Titani među nama
Izlišno je reći da je svaki oblik kulta ličnosti u suprotnosti sa demokratskim vrednostima. Danas Vladimir Putin, Viktor Orban ili Erdogan grade i održavaju kult sopstvene ličnosti da bi se na formalno demokratskim izborima održavali na vlasti. Mišićavi Putin tako obnaženog tela vraća Rusiji staru veličinu; Orban spasava Mađare od najezde nehrišćana i hoće da ispravlja istorijske nepravde; Erdogan stvara o sebi sliku sultana svih muslimana i razgrađuje Ataturkovo nasleđe. Čak se i vođa Severne Koreje Kim Džong Un, “Veliki naslednik”, prvi predsednik Nacionalnog komiteta, prvi sekretar Radničke partije Koreje i maršal Republike, daje izglasavati na izborima sa stotinak odsto glasova. Stvarna, ili prividna, ljubav naroda prema vođi utkana je u negovanje kulta ličnosti. Svaka demokratije u kojoj se neguje kult ličnosti je nakaradna.
Kako u 20, tako je i u 21. veku kontrola masovnih medija ključna za stvaranje kulta ličnosti. Uz sliku bezgrešnog, neustrašivog vođe koji se hvata u koštac sa aždahama i nepravdom, nije naodmet ni kontrola policije, bezbednosnih službi, vojske, pravosuđa, parlamenta, finansijskih tokova, školstva, da nešto slučajno ne bi pošlo po zlu.
Za fašizam, nacionalsocijalizam i staljinizam princip vođe i kult ličnosti su bili od ključnog značaja: Benito Musolini, Fransisko Franko, Adolf Hitler, Jozef Tiso u Prvoj slovačkoj republici, hozя in Staljin.
Bezrezervno obožavanje Staljina bilo je obavezno u čitavom Istočnom bloku. Po tom uzoru stvarani su i lokalni kultovi ličnosti u diktaturama realnog socijalizma: Klementa Gotvalda u Čehoslovačkoj; Boleslava Bejruta u Poljskoj; Valtera Ulbrihta u Nemačkoj Demokratskoj Republici; Maćaša Rakošija u Mađarskoj; Nikolaja Čaušeskog u Rumuniji…
Princip vladavine bio je isti. Staljin ne samo da je odneo pobedu u Drugom svetskom ratu, nego je i istorija Oktobarske revolucije, kao i njegov značaj u njoj, prekrojena shodno stvaranju kulta ličnosti druga Džugašvilija, dok se Lenjin prevrtao u grobu. Staljinova dela izjednačavana su sa Lenjinovim, u raspravama bi se suprotstavljene strane pozivale na misli i stavove druga Staljina.
U obimnom izboru kulta ličnosti u 20. veku možda je najbizarnije bilo kako se Nikolaje Čaušesku dao obožavati od Rumuna. Vođa (Conducător) se dao slaviti kao “Titan među Titanima”, “Genije sa Karpata”, “zemaljski bog”. Rumunski pisci poredili su ga sa Cezarom, Aleksandrom Velikim, Periklom, Napoleonom ili Kromvelom. Slikari su ga slikali kao božanstvo, kao mesiju, kako se spušta sa neba pred užarenim horizontom. Svakoga dana Čaušesku je u komunističkoj štampi mogao da čita da je on najveći i najpametniji, deviza u Rumuniji je glasila: “Misliti, planirati i delovati prema uputstvima druga Nikolaja Čaušeskog”. Suprugu “Crvenog Cezara” Elenu slavili su kao “majku nacije”, dobila je doktorat iz hemije, iako je, kažu, sa četrnaest godina napustila školu.
Izvan Staljinovog direktnog uticaja stvarao se kult Envera Hodže u Albaniji, Mao Cedunga u Kini, Fidela Kastra na Kubi. Kult vođe stvoren je Sadamu Huseinu u Iraku.
Ljubičice bela
U Jugoslaviji smo pevali “druže Tito, mi ti se kunemo”, “ljubičice bela”, išli u bioskop “Zvezda” u ulici Maršala Tita, na more se vozili preko Titograda, izvlačili su nas iz škole da sa sve pionirskim maramama mašemo kada nekuda prolazi drug Tito, učestvovali smo na sletovima kao Titovi pioniri, pisali smo sastave o drugu Titu, vodili su nas u bioskop da gledamo Sutjesku i Neretvu, nosili smo štafete…
Na pamet mi ne pada da Tita stavljam u isti koš sa gore pomenutim istorijskim zlikovcima, niti otvorenu Jugoslaviju sa zatvorenim sistemima Istočnog bloka, ali je stvaranje kulta ličnosti voljenog maršala takođe imalo za cilj jačanje vlasti Komunističke partije i komunističke ideologije. Neupitnost Tita i njegovih odluka u javnosti, manjak kritike nauštrb demokratije, bili su najveća mana socijalističke Jugoslavije. Mada verodostojni svedoci govore da je Titu to masovno, kičersko obožavanje sopstvene ličnosti išlo na živce, činjenica je da ništa nije učinio da to spreči. Masovna žalost i plakanje diljem Jugoslavije nakon Titove smrti, scena kao kada fudbaleri Hajduka i Zvezde na Poljudu ridajući padaju na travu, a publika na stadionu ustaje i počinje da peva “druže Tito, mi ti se kunemo”, suprotnosti su u sa tvrdnjama aktuelnih falsifikatora istorije koji pišu o “Brozovoj tamnici naroda”. Imali smo pasoše, ko je hteo, mogao je da ide gde hoće.
Slepi od ljubavi
Nemački psiholog Aleksandar Kirhner kaže da se svesno inscenirani kultovi ličnosti u autoritarnim sistemima, baš kao u sektama ili kriminalnim bandama, poigravaju sa ljubavlju. Zarad koristi sistema instrumentalizuje se ljubav vođe ili predvodnika, kako bi se ljudi doveli do ponašanja, koje je često protivno sopstvenim interesima. Kao klasičan primer navodi Severnu Koreju, u kojoj narod prihvata da živi u veoma lošim uslovima, pa čak i da gladuje, sve u nadi da vođa zna šta radi i da će svakako biti bolje.
Kirhner govori o propagandnoj personifikaciji, kao u slučaju čuvenih auto-puteva u Trećem rajhu, za koje su Nemci navodno imali da zahvale Hitleru. Ide se korak dalje, izgradnja auto-puteva se izdiže kao nešto genijalno, a vođa se predstavlja kao heroj, sve poprima mitološke razmere. Kontrola medija jeste važna za stvaranje takve percepcije, kaže Kirhner. Međutim, grupe ljudi čak i kada su im dostupne, počinju dobrovoljno da se odriču informacija iz drugih izvora jer ne žele da ih nešto iritira i pokoleba njihovo viđenje sveta.
Nešto kao kada jedan od partnera u emotivnoj vezi primećuje sve simptome preljube i laži, ali odbija da se suoči sa realnošću.
Harizmatični vođa
Britanski istoričar Jan Keršo u svojoj dvotomnoj biografiji Hitlera, uspon Firera objašnjava na osnovu modela “harizmatične vladavine” Maksa Vebera (1864–1920), omiljenog sociologa predsednika Aleksandra Vučiča. Keršo tvrdi da se Hitlerova moć zasnivala na tome da su njegove pristalice i veliki delovi nemačkog društva bili spremni da i bez direktnog naređenja “deluju u smislu Firera”.
U isto vreme kada je moler i kaplar Adolf Hitler još uvek samo maštao o velikim dostignućima, Veber je u svom kapitalnom delu Privreda i društvo, u kojem piše o tipovima vladavine, uveo pojam “harizmatične vlasti”. Pojam je skovao za pojavu u društvu koja do tada nije imala svoje ime. Nema podataka, niti pretpostavki, da su se Hitler i Veber sreli, ili čak da bi se Hitler prepoznao u Veberovom modelu “harizmatičnog vođe”, na koji se poziva Keršo. Ali je za duh vremena simptomatično da su se teorija i praksa u ovom slučaju istovremeno kretale istim putem.
Veber harizmatičnog vođu opisuje kao osobu koja na nesvakidašnji način dolazi do uloge vođe i tako na vlast. Kod takvog modela vladavine veza sledbenika sa vođstvom jedne političke partije više nije uslovljena socijalnim interesima ili socijalnim poreklom. Ona se u prvom redu zasnivala na ličnim kvalitetima vođe, na njegovoj privlačnosti, harizmi. U Hitlerovoj vladavini prepoznaju se mnogi elementi Veberovog objašnjenja harizmatične vlasti. I to ne samo u Hitlerovoj.
Veber piše da u uslovima u kojima je sve drugo zakazalo ljudi naginju ka tome da svoju sudbinu povere grupama koje ih predvode, koje nude do tada još neisprobana rešenja. Neizvesnost delovanja novih “recepata” nadomešćuje se harizmom njihovih predstavnika. Harizmatičan vođa ima dar da ubedljivo sam sebe predstavi kao poslanika jedne nove poruke i da druge ubedi da je ta poruka ispravna. Posle prvih uspeha, piše Veber, kod vođe se stvara osećaj o sopstvenoj svemoći.
Tako se veliki broj Nemaca posle poraza 1918. osećao ponižen, samopouzdanje im je bilo poljuljano. Poruka Adolfa Hitlera je bila odmerena na to osećanje poniženja. Ona je u suštini glasila da će nemački narod dobiti sledeće ratove i da su Nemci predodređeni da budu vodeći narod u Evropi. Naravno da su neistomišljenici koji su ovako uzvišene ciljeve dovodili u pitanje morali da budu proterani ili uništeni.
Hitlerovi pokliči upućeni Jevrejima nisu imali nikakvo naučno ili društveno utemeljenje, bili su magični, mitološki obojeni, hranili su kolektivne strahove. Hitlerova harizma bila je dovoljna da veliki broj Nemaca istrebljenje Jevreja prihvati kao neophodno za uzdizanje nemačke nacije.
Pojam kulta ličnosti i Veberova “harizmatična vlast” su srodni koncepti. Razlika je u tome što, prema Veberu, harizmatična vlast ima tendenciju da bude legalizovana, da se, dakle, vlast s vremenom sve manje legitimiše izuzetnom ličnošću vladara, a sve više bezličnim zakonskim procedurama i institucijama. Kod kulta ličnosti, međutim, ne dolazi do prelaska lične forme vršenja vlasti na legalno vršenje vlasti, tu se spremnost na poslušnost onih kojima se vlada prevashodno zasniva na povezanosti sa vladarom i nema tendencije da se takvo stanje promeni.
Veber je još razlikovao ličnu harizmu od službene harizme i nasledne harizme u monarhijama.
Jedan narod, jedno carstvo, jedan vođa
Devetnaest godina nakon Veberove smrti i šest godina nakon dolaska Nacionalsocijalističke radničke partije Nemačke (NSDAP) na vlast, Adolf Hitler je 28. aprila 1939. godine u govoru pred Rajhstagom pored ostalog rekao: “Ja sam prevazišao haos u Nemačkoj, ponovo uspostavio red, neverovatno uzdigao proizvodnju naše nacionalne privrede… Pošlo mi je za rukom da svih sedam miliona nezaposlenih, koji nam svima leže na srcu, bez izuzetka ponovo ubacim u korisnu proizvodnju… Ja nemački narod nisam samo politički ujedinio, već sam ga i vojno ojačao i pokušao da stranicu po stranicu uklonim onaj ugovor (Versajski), koji u svih svojih 448 članova sadrži najpokvarenije silovanje koje je ikada nametnuto narodima i ljudima. Ja sam Rajhu povratio provincije koje su nam 1919. bile otete, ja sam milione nas izmetnutih, duboko nesrećnih Nemaca vratio u zavičaj, ja sam ponovo uspostavio hiljadugodišnje jedinstvo nemačkog životnog prostora i… trudio sam se da sve to uradim bez prolivanja krvi i da mom ili drugim narodima ne nanesem ratnu patnju. Ja… koji sam pre samo 21 godinu bio nepoznati radnik i vojnik mog naroda, sve to sam postigao sopstvenom snagom…”
Ja pa ja pa ja. Hitler ovom prilikom ne spominje ni istrebljenje Jevreja niti rat za novi životni prostor. On se obraća narodu kome je važno oživljavanje privrede, uspostavljanje reda, smanjenje nezaposlenosti, poništavanje omraženog Versajskog ugovora, uspostavljanje nacionalnog jedinstva. Sve to nije naišlo na odobravanje samo nacista, već većine Nemaca. Glajhšaltovani mediji prenose njegov govor. Nemci obožavaju Firera. Sieg Heil! Heil Hitler! Harizmatični vođa zavladao je Nemačkom, baš kako je to Veber opisao još pre nego što je Hitler prismrdeo Minhenskim pivnicama. Stvoren je kult ličnosti, kult vođe koji stoji iznad svakog zakona.
Takav razvoj prvi put su nagovestile naslovne stranice nemačkih novina 4. avgusta 1934. na kojima je pisalo: “Danas je cela Nemačka Hitler”. Bilo je to dva dana posle smrti predsednika Vajmarske republike Paula fon Hindenburga. Hitler je odmah ukinuo tu funkciju i uveo ličnu zakletvu za vojnike koji se njemu lično kao “vođi nemačkog Rajha i naroda” zaklinju na vernost. Tako je sam sebe proglasio za šefa države, vrhovnog komandanta, šefa vlade i vođu nacističke partije, sve u jednoj osobi. Naslov “Danas je cela Nemačka Hitler” ne govori samo o promeni strukture vlasti, već izjednačava Hitlera sa državom i implicira da su on i nemački narod najtešnje povezani.
“Referendum” 19. avgusta 1934. je naknadno legitimisao promenu vlasti i moći u Nemačkoj i demonstrirao jedinstvo vođe i naroda. Parola je glasila: “Hitler za Nemačku – cela Nemačka za Hitlera”.
Emotivan odnos
Kako Veber piše mnogo pre tih za svet sudbonosnih događaja u Berlinu: Autoritet harizmatičnog vođe zasniva se na njegovim jedinstvenim ličnim osobinama, a narod, oni koji veruju, slede njegovu harizmu, identifikuje se i motiviše u velikoj meri sa vođinim ciljevima i vizijama. Tako se razvija primarno emocionalan, a manje funkcionalan odnos između vođe i vođenih.
Nemački sociolog Mario Rajner Lepsius je razvio Veberov model harizmatičnog vođe i harizmatične vlasti. On piše o “latentnoj harizmatičnoj situaciji”, koja je preduslov da narod prihvati harizmatičnog vođu.
Na primer, kada nadležni nisu u stanju da prevaziđu nekakvu krizu. Onda delegitimizacija odgovornih stvara vakuum moći u kome se narod nada vođstvu “jakog čoveka.
Manifestaciona situacija nastaje kada je “harizmatičar” već zadobio poverenje i veru naroda. On se onda po pravilu poziva na “spas od propasti”, ali ne spominje konkretna rešenja. Harizmatični vođa govori o “nadi u nešto novo”.
Kada je francuski sociolog i antropolog Gistav le Bon (1841–1931) napisao Psihologiju masa, koja može da se čita i kao priručnik za diktatore i demagoge svih fela, Staljin je imao šesnaest, Musolini dvanaest, Hitler šest godina. Obaška njegovo naklapanje o “duši rase” i što je voleo da meri lobanje i opskurnim rodnim teorijama, on je opisao kako beskrupulozni političar može samo “demonskim umećem govora” da masu ubaci u masovnu psihozu.
“Vođe uglavnom nisu mislioci, već ljudi od dela”, piše Le Bon. “Oni nisu naročito oštroumni i ne bi ni mogli da budu drugačiji, jer oštroumnost dovodi do sumnje i tako do nedelovanja. Vođe pronalazimo među nervoznima, razdražljivima, poluludima, onima koji se kreću na ivici ludila.”
U Evropi je nakon pada Berlinskog zida gotovo iskorenjen politički kult ličnosti. Pokušaj da se politika svede na obožavanje jedne ličnosti je simptom ozbiljnog oboljenja jednog društva. Privremeni diktatorčići mu tu dođu kao kijavica.
Posustala vlast recikliranjem vojvođanskog pitanja, na kome se uspinjao i Milošević, i navodne opasnosti od odvajanja Vojvodine, koje nije ni realno ni moguće, skreće pažnju sa pobune za koju nema rešenje
Tri meseca nakon novosadske tragedije, kada je korupcijom ubijeno 15 ljudi i osakaćeno dvoje nakon pada nadstrešnice železničke stanice, u javnom govoru se povampirila lažna pretnja otcepljenja Vojvodine od Srbije, koju plasiraju predstavnici vlasti, a nemilice prenose mediji bliski Srpskoj naprednoj stranci. Takođe, tokom jednog od novosadskih protesta, na Varadinskom mostu je razvijen transparent „Vojvodina Republika“, a po rečima reportera agencije Beta, učinili su to aktivisti Srpske napredne stranke, pod budnim okom komunalne policije, njihovih čuvara.
Milivoj Bešlin Foto: FoNet/Milica Vučković
„Nepostojeće pitanje vojvođanskog separatizma poteže isključivo režim predsednika Aleksandra Vučića, jer time dobija nekoliko stvari: skreće pažnju sa pitanja korupcije koja ubija i za koju predstavnici režima nemaju odgovor; seje podele među studentima i građanima i izazivaju sumnju u ‘stvarne’ namere protesta; izaziva omraze i podele u Srbiji na relaciji novosadski i beogradski studenti i, najzad, time sebe pokušavaju da još jednom predstave kao čuvara državne celovitosti, iako znamo da svuda tamo gde su Šešelj-Vučić radikali branili srpstvo, Srba više nema. Uostalom, što Vučić više ne priča o Kosovu? Zbog toga što je Vučić do kraja razmontirao sve institucije i delove institucija Srbije na severu Kosova, nakon čega su njegovi kriminalci otuda, uglavnom, prešli u Vojvodinu, koju će on sad da `brani`. Od koga to? Njenih građana koji se bore protiv korupcije koja ih ubija?!”, kaže za Radar istoričar Milivoj Bešlin reagujući na ponovnu režimsku podmetačinu u vezi sa vojvođanskom secesijom, u situaciji kada se studentski i građanski protesti šire Srbijom kao požar.
Podmetanje secesije
Ovo nije prvi put da se nezadovoljnim studentima i građanima, koji masovno protestuju širom Srbije zahtevajući da se pronađu i kazne odgovorni za pad nadstrešnice, podmeće nepostojeća pretnja gubitka Vojvodine, a predsednik Nezavisnog udruženja novinara Srbije Željko Bodrožić, u izjavi za Radar, podvlači reči profesora Bešlina govoreći o uzrocima novog podizanja tenzija.
„Pitanje navodne vojvođanske secesije poteže raspadajući Vučićev režim, i očigledno je da ne uspeva, već otrcanom propagandom želi da skrene pažnju javnosti i okrene većinsko raspoloženje građana, kao što su proteklih dana i nedelja i druge propagandne podmetačine propadale već u začetku. Posrnuli režim vadi iz fundusa sve raspoloživo i poput poludelog mitraljesca puca mahnito i u prazno. Jedno od oprobanih strašila je i vojvođansko pitanje, ali i ono je postalo neupotrebljivo, jer o tome niko ne priča i to zaista nije tema. Navijam da pitanje autonomije i decentralizacije budu teme, ali sada je na dnevnom redu goli opstanak društva i borba za spas od kriminalizovane i bahate vlasti. Možda će u narednim danima Vučićevi propagandisti pojačati kampanju po tom pitanju i organizovati debate sa svojim uslužnim autonomašima, ali uveren sam da se spin neće primiti, jer ne priča se ni o autonomiji Vojvodine, a kamoli o secesiji.“
Secesija nije realna mogućnost, niti tema, ali režim stalnim nacišovinističkim kampanjama protiv navodnog otcepljenja jača stepen nacionalizma u Vojvodini, drži društvo u stalnom strahu kako se ne bi bunilo protiv naprednjačkog kriminala
Milivoj Bešlin
Bešlin upozorava da je takav narativ još jedna himera koju su izmislili da bi sejali mržnju, podele, omraze, širili kolektivnu paranoju i strah. On kaže da je nekada ta mržnja usmerena na, kako to Vučić zove „kolektivni Zapad“, sintagmu koju nije sam smislio nego je preuzeo iz bogate propagandne aparature režima u Kremlju, a nekada je prema susedima, pa se u tu svrhu svaki kritički glas proglašava za nekakav „ustašluk“. Istoričar je uveren da pokušavaju da mržnjom natope Vojvodinu ne bi li unutar nje došlo do sukoba i nepoverenja među ljudima, ali im to neće uspeti, jer je društvo i u Vojvodini i u ostatku Srbije jasno razlučilo da je trenutno jedina tema mafijaška vlast, njihova korupcija i krađa koje ubijaju ljude.
Posebno je zanimljiva opaska Željka Bodrožića da je famozna autonomija Vojvodine uveliko obesmišljena zajedničkim poduhvatom srpskih i mađarskih „nacoša“ s jedne strane, i autonomaša s druge.
„Preciznije rečeno, političkog krila autonomaškog pokreta, koje je prodalo ideju za nešto privilegija i postalo saučesnik nacionalističkog kartela u zatiranju normalnog društva. Zarad zadržavanja privilegija su u dobroj meri kompromitovali ideju autonomije, odnosno samouprave, i biće potrebno neko vreme da se ponovo politički artikulišu glasovi vojvođanskih autonomaša, koji su veoma ukorenjeni u vojvođanskom društvu. Ima ih i levih i desnih, i nisu nikakvi separatisti, ali vole da ’kickaju’ po tom pitanju, jer nisu ćutali u prošlosti Beču i Pešti, pa što bi danas svom Beogradu“, kaže predsednik NUNS-a.
Željko Bodrožić Foto: Vesna Lalić/Nova.rs
Što se realnosti vojvođanske secesije tiče, naši sagovornici ukazuju da ona ne postoji u medijima, javnom prostoru i u smislu političke reprezentativnosti. Bešlin zapaža da, ako i postoji u glavama nekih ljudi, tome je najviše doprineo režim koji je upravo u Novom Sadu i Vojvodini koncentrisao najviše svojih kriminalaca, u kojima su korupcija, teror, zloupotrebe i kriminal imali teži oblik nego u Beogradu, jer su se beogradske reakcije donekle i plašili, dok su u Vojvodini verovali da sve može da prođe.
„I moglo je, ali po onoj narodnoj – možeš šta hoćeš, ali ne možeš dokle hoćeš. Naravno da secesija nije nikakva realna mogućnost, niti politička tema, ali režim stalnim nacišovinističkim kampanjama protiv navodnog secesionizma, jača stepen nacionalizma u Vojvodini, drži vojvođansko društvo u stalnom strahu kako se ne bi bunilo protiv naprednjačkog kriminala i vrši pripreme za totalno ukidanje autonomnog statusa kao nekakvog predvorja separatizma. Uostalom, pogledajte sa koliko ljubavi, topline i empatije su bezmalo svi građani Vojvodine dočekali ovih dana studente i građane iz Beograda i drugih gradova. Zar to nije najbolji primer da se u našem društvu rodila jedna nova solidarnost i novo društveno povezivanje, naravno i empatija, i to je ono što veoma plaši kriminalni režim“, kazuje Bešlin.
„Nekima će zvučati paradoksalno, ali autonomaši su i svojevrsni garant ostanka Vojvodine u Srbiji, za razliku od ovih modernih nedićevaca i hortijevaca koji se veoma dobro razumeju i već su na neki način podelili pokrajinu na ’okupacione zone’, i koji će, verujem, uskoro biti zaustavljeni u svom zločinačkom poduhvatu“, ističe Bodrožić.
Držanje u pokornosti
Čitaoci koji se dobro sećaju devedesetih godina prošlog veka, znaju da su Novi Sad i Vojvodina zaista bili poligon za nacionalnu markaciju i uterivanja straha, više nego u ostatku Srbije. Novinari odlično pamte da su list Dnevnik i Radio-televizija Novi Sad, današnja Radio-televizija Vojvodine, tokom vladavine Slobodana Miloševića bili temeljno devastirani i da se o tom periodu i danas govori kao o „seči knezova vojvođanskog i novosadskog novinarstva“. Međutim, ono što „prečanskim“ očevicima budi posebno gorak ukus u ustima je činjenica da beogradski vodeći mediji tog vremena, RTB i listovi Politika, Politika ekspres i Večernje novosti, nisu ni blizu satirani i upodobljavani kao vojvođanski mediji, a čistke nepodobnih su bile manjeg obima.
Posrnuli režim vadi iz fundusa sve raspoloživo i poput poludelog mitraljesca puca mahnito u prazno. Jedno od oprobanih strašila je i vojvođansko pitanje, ali i ono je postalo neupotrebljivo, jer o tome niko ne priča
Željko Bodrožić
„Sumnje u Vojvodinu i njenu ’lojalnost’ državi Srbiji uvek su igrale ulogu držanja u pokornosti. Stalno je trebalo vršiti nasilni grajhšaltung u Vojvodini, stalno je postojala potreba nacional-šovinista da je izjednače sa ostatkom Srbije, jer je vladajuća nacionalistička ideologija po svojoj suštini organska, totalitarna i antidemokratska i ne trpi bilo kakve različitosti i ubija svaku društvenu ili kulturnu pluralnost. Kroz sejanje sumnji, paranoje i lažne optužbe za separatizam, trebalo je ukinuti svaku istorijsku, kulturnu i društvenu specifičnost najevropskijeg dela Srbije“, osvežava nam sećanje Milivoj Bešlin, sa kojim dalje razgovaramo o tome kako je uopšte moguće da iko poveruje da u Vojvodini postoji jak separatistički pokret, kada su ljudi tog mišljenja odavno na statističkoj margini?
Voditelji satirične emisije „Mentalno razgibavanje“ izveli su program za učesnike protesta u nedeljno jutro, drugog dana protesta i 24-časovne blokade Mosta slobode u Novom Sadu Foto:FoNet/Milica Vučković
„Slabije informisani ili ljudi skloni teorijama zavere skloni su da misle da postoji neki plan o razbijanju Srbije, jer je to nešto što je režim SPS i radikala širio i 1990-ih i to rade i danas. Takođe, multinacionalna struktura je izazivala nepoverenje kod nacional-šovinista. Danas to nije slučaj, jer se nacionalna pluralnost Vojvodine značajno umanjila, zbog iseljavanja, a uz to, posle Srba najveća nacionalna zajednica u Vojvodini (mađarska, prim. aut) većinski, zbog političke konstelacije i regionalne koruptivne dinamike, stoji lojalno uz Vučića i njegov režim. Zbog toga režim sada prebacuje ’sumnje’ i nepostojeće separatističke tendencije na opoziciono orijentisane građane i političke strukture.“
Paralele sa Kosovom
Istovremeno, slabije obrazovani građani skloni su da prave lažnu paralelu između Vojvodine i Kosova i lako zapadaju u paniku kada ih tabloidni mediji neprestano zasipaju lažnim pretnjama. Naši sagovornici podsećaju da su se politički ciljevi, istorijska geneza, nacionalna i demografska struktura, kulturno-istorijski razvoj i mnoge druge stvari na Kosovu i u Vojvodini drastično razlikovali tokom istorije. Zbog toga se nikada nisu mogle povlačiti utemeljene paralele između Kosova i Vojvodine po svim ključnim pitanjima, međutim, šta bi se dogodilo kada bi se građani Vojvodine zaista u velikoj većini opredelili za otcepljenje, da li za tako nešto uopšte postoji pravni mehanizam?
„Ne postoji pravni mehanizam za bilo kakvu secesiju bilo kog dela Republike Srbije. Ni u vreme Jugoslavije, kada je Vojvodina 1945. konstituisana kao autonomna pokrajina, nije bilo mogućnosti za osamostaljenje. Naime, pravo na samoopredeljenje imali su narodi, zbog toga su jugoslovenske republike, kao nacionalne države svojih naroda, mogle da proglase samostalnost, ali pokrajine nisu bile definisane kao federalne države i nisu bile definisane kao nacionalne države. Vojvodina nema ’svoju’ naciju, većinsko stanovništvo i tada i danas je srpsko i logika jugoslovenskih ustava je bila da ona iscrpljuje svoja prava i interese kao autonomija u okviru Srbije, uz garancije federacije“, objašnjava Bešlin.
Novi Sad akcija Tri meseca – tri mosta Foto: Filip Krainčanić/Nova.rs
Umesto zaključka, pomenimo da u Novom Sadu i Vojvodini živi znatan broj građana koji zahtevaju da Pokrajina povrati autonomiju, koja bi makar zaličila na onu iz Ustava 1974. U ogromnom broju slučajeva razlozi su ekonomske i kulturne prirode, međutim oni dublje upućeni u problematiku svesni su da istinska autonomija Vojvodine mora počivati na političkom temelju. Uprošćeno govoreći, Vojvođani koji samo žele da imaju svoj budžet i kulturno-demografsku politiku, a nisu spremni da glasaju za to da Vojvodina dobije zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast, ostaće večito kratkih rukava budući da je to osnovna pretpostavka njihovih krajnjih ambicija. Problem je, naravno, to što će kleronacionalno osvešćeni političari u tom slučaju minirati celu ideju, smatrajući da su tri grane vlasti obeležja suverenih država, a ne pokrajina, iako postoje evropski primeri koji potvrđuju suprotno. No, Bodrožić je umereni optimista po tom pitanju i veruje da se do ozbiljne decentralizacije Srbije, ne samo Vojvodine, ipak može doći:
„Promene koje zahtevaju stotine hiljada ljudi na ulicama podrazumevaju bolje i funkcionalnije društvo, humanije i poštenije, a s tim podruku ide decentralizacija i široke nadležnosti pokrajina i gradova. I to će se neminovno desiti ako ovo društvo krene boljim putem.
Pogledajte kako izgleda voda u zrenjaninskoj bolnici: „Ovo ‘čudo’ izlazi iz slavine čak i u porodilištu gde se kupaju bebe“
U Opštoj bolnici u Zrenjaninu pacijenti i zaposleni su tokom poslednja dva dana prinuđeni da peru ruke, medicinske instrumente, ali i elemente u porodilištu, vodom koja je crna kao blato. Kako za Nova.rs kažu, boja i kvalitet vode u ovom gradu, nažalost, odavno nije vest, ali se nikada do sada nije desilo da sa bolničkih slavina curi crna voda.
Građani Zrenjanina su dodatno zabrinuti jer je poznato da je u ovom gradu značajno povećan broj obolelih od raka kože, pa vodi sa česme ne smeju da priđu.
„Koža je najveći organ, a mi se tuširamo ovom vodom i oštećujemo organizam iz dana u dan, jer ne možemo stvarno da kupujemo vodu u prodavnici za tuširanje svakoga dana. Svakako je kupujemo za piće i kuvanje hrane. Dakle svakoga dana pijemo kupovnu vodu iz plastičnih ambalaža, što je takođe loše po zdravlje, zbog hemijskih elemenata koje plastika ispušta“, kaže za Nova.rs Miloš Savić, koji radi kao transfuzista u Zrenjaninskoj bolnici.
Naime, prema poslednjim medicinskim izveštajima, u ovom gradu sve je više dece obolele od spinalne mišićne atrofije, a među odraslim građanima, osim raka kože, povećan je i broj obolelih od kancera bešike.
“Kako je na drugim mestima, kad je u bolnici voda kao iz horor filma. Sinoć sam bio dežuran, pustio sam vodu sa česme kada sam hteo da operem ruke, odvrnuo slavinu i potkelo je ovo čudo. Bukvalno je izgledalo kao da šiklja blato. Čim se negde desi kvar, voda postaje skoro crna. I dalje je takva, još nema popravki“, kaže Miloš, koji je slikao „monstruma“ iz slavine i podelio ga sa pratiocima na svom Fejsbuk profilu.
Ovu „močvarnu“ vodu koriste zaposleni u bolnici, ali i pacijenti.
„Takva je voda i u porodilištu, gde kupaju bebe. Ljudi ne mogu da se umiju, istuširaju, jezivo je kako to izgleda. Za osnovnu higijenu moramo da kupujemo vodu, kao da živimo u srednjem veku”, naglašava naš sagovornik.
U ovom gradu, prema poslednjim statistikama, građani dnevno potroše čak 20.000 evra na vodu u plastičnoj ambalaži, što je za poslednjih 12 godina oko 80 miliona evra, dok jedna fabrika vode košta oko 35 miliona.
Podsetimo, Zrenjaninci već 20 godina žive bez pijaće vode, koju pritom uredno plaćaju. Zbog prekomerne količine arsena u vodi iz gradskog vodovoda inspekcija je svojevremeno zabranila njenu upotrebu, a skoro dve decenije kasnije, i šest promena gradskh vlasti, ovaj problem još niko nije uspeo da reši.
Jedan od neuspelih pokušaja rešavanja problema bila je i izgradnja sporne Fabrike vode koja nikada nije uspela da proizvede ni polovinu potrebne količine vode za ovaj grad, a od 2020. godine je i van funkcije nakon eksplozije u kojoj su dva radnika i povređena. U međuvremenu i nakon više pokušaja, Fabrika vode je pre četiri godine prodata firmi “Pannonian water” u vlasništvu arapske firme „Emserb Water FZE“ iz Ujedinjenih Arapskih Emirata.
APV: Kad će spomenik Vasi Stajiću biti vraćen na mesto i zašto to već nije učinjeno?
Opoziciona Akcija progresivne Vojvodine (APV) zatražio je informaciju od Zavoda za zaštitu spomenika kulture Grada Novog Sada kad će spomenik Vasi Stajiću biti vraćen na mesto i zašto to već nije učinjeno
Spomenik se nalazio između Skupštine Autonomne Pokrajine Vojvodine i Skupštine Grada Novog Sada.
Sklonjen je zbog radova na podzemnoj garaži kod Banovine.
APV ističe da je pomenuta garaža „nezakonito izgrađena bez neophodne dokumentacije“, te da je prilikom radova oštećena i zgrada Skupštine AP Vojvodine, koja je spomenik kulture, i da Zavod nije sprečio radove iako je to njegova zakonska obaveza.
„Garaža je otvorena pre nekoliko meseci, parter je uređen, ali spomenik nije vraćen. Ovo je još jedan dokaz da ne postoji granica nestručnosti, bahatosti i gluposti vladajućeg režima“, zaključuje se u saopštenju.
Poljoprivrednici Srbije: Kasne subvencije, povraćaj akcize na gorivo i uredba o korišćenju zemljišta
Poljoprivrednici u Srbiji nezadovoljni su realizacijom sporazuma sa Ministarstvom poljoprivrede, potpisanim u oktobru 2024. godine, o isplati subvencija za seme i kažu da sve kasni
Po obećanju Ministarstva poljoprivrede, trebalo je da subvencije budu isplaćene do kraja prošle godine, a kasni i povraćaj akcize na gorivo, nije stupio na snagu pravilnik o semenu i mena kredita sa subvencionisanom kamatom.
Poljoprivrednica Biljana Dulić iz Đurđina kod Subotice rekla je za Betu da još nije dobila subvencije za 2024. godinu za obrađenih 30 hektara zemlje.
“Država mi duguje za osnovnu subvenciju od 18.000 dinara po hektaru i podsticaj za seme u iznosu od 10.000 dinara, ukupno oko 900.000 dinara za 2024. godinu. Četiri meseca u e-agraru piše da se ‘predmet obrađuje’ “, rekla je Dulić.
Dodala je da je “refakciju” – povraćaj poreza na gorivo dobila mesec dana posle kupovine iako je dogovor bio da se 50 dinara za litar kupljenog dizela vrati u roku od dve nedelje.
Poljoprivrednik Milan Milošević iz sela Ćirikovac kod Požarevca je rekao da su stigla rešenja o isplati podsticaja za seme od 10.000 dinara po hektaru, ali da oko 15 odsto poljoprivrednika tog uduženja još nije dobilo novac.
Još veći problem je što Ministarstvo poljoprivrede nije na vreme pripremilo pravilnik o faktičkom korišćenju zemljišta, kazao je on.
Milošević smatra da nije opravdanje to što u Skupštini čeka Predlog zakona o dopuni Zakona o poljoprivredi i ruralnom razvoju da bi se napravio taj pravilnik, već sve to nije pripremljeno na vreme da bi se na početku ove godine zemljište uvelo u e-agrar i dobile zbog subvencije.
Dodao je da na području Stiga poljoprivrednici koji obrađuju zemlju uzetu u zakup, imaju ogroman problem jer ne mogu da je registruju u e-agraru, a takve zemlje je oko 60-70 odsto od ukupno obrađene.
Predsednik Skupštine Udruženja poljoprivrednika Subotice Miroslav Matković je rekao da Ministarstvo obećava da će “u narednom periodu” poljoprivrednici moći da podnose zahteve za kredite sa subvencionisanim kamatama od oko dva odsto godišnje.
Prema rečima predsednika Inicijative za opstanak poljoprivrednka Srbije Gorana Filipovića, još nije objavljen ni pravilnik o podsticaju za seme u ovoj godini.
“Po sporazumu je država obećala da isplati do 17.000 dinara za seme po hektaru, ali ne znamo koliko će kilograma priznati i da li ćemo morati da sami finansiramo ostatak semena jer gustina useva zavisi od sorte. Za soju je, na primer potrebno od 80 do 110 kilograma po hektaru, semena ima malo u ponudi i najavljuje se da će koštati 250 dinara, što znači da za subvenciju nećemo moći da kupimo potrebnu količinu“, rekao je Filipović.
On je naveo da poljoprivredni proizvođači još nisu dobili ni subvenciju od 40 odsto na osnovu osiguranja. iako se to isplaćivalo najkasnije do 25. decembra tekuće godine.
Poljoprivrednici snose posedice i tuđih grešaka u savetodavnim službama, pa Ivan Milutinović za prošlu godinu nije dobio subvencije za 23 hektara obrađene zemlje zbog propusta službenice, a kada je to utvrđeno i zahtev ponovo prosleđen, rečeno mu je da je – zakasnio.
Međum, Milutinović je dobio povraćaj akcize i na tu zemlju kao da je ostvario subvencije.
Bešlin: Najveća politička kriza od 5. oktobra i najvažniji politički stav moderne istorije – nebitan si
Istoričar Milivoj Bešlin iz Instituta za filozofiju i društvenu teoriju ocenio je u Iza vesti da se Srbija nalazi u najvećoj političkoj krizi u poslednjih 20 godina od 5. oktobra i da svedočimo najvećoj društvenoj pobuni naroda u modernoj srpskoj istoriji
Govoreći o pozivu predsednika Srbije Aleksanda Vučića Rektorskom kolegijumu Univerziteta u Beogradu na sastanak, ističe da mu je čudno zbog čega je poziv upućen samo jednom univezitetu, ako znamo da je protest počeo na novosadskom Univerzitetu, gradu u kom se tragedija i desila. Zatim, kako navodi, izostavljeni su i univeziteti u Nišu i Kragujevcu.
„Dakle, mi imamo četiri univerziteta, on je uputio poziv samo beogradskom. Ideja je da podeli univerzitete, da podeli akademsku zajednicu, da izazove surevnjivost među njima i da na takav način, u stvari, ponovno nastavi da vlada. Mi ne smemo da zaboravimo jednu činjenicu, da otkako je došao na vlast, Aleksandar Vučić zapravo polarizuje i deli ovo društvo. Dakle, on je nas otrovao mržnjom u našem društvu deleći nas i ne bi li na taj način uspostavljao svoju autoritarnu vlast“, objašnjava.
Ovim pozivom, smatra on, predsednik je pokušao i da podeli profesore, akademsku zajednicu i studente.
Kako navodi, s obzirom na to da su studenti pozvali na proteste, a ne rektorski kolegijum, predsednik šalje poruku da su studenti „nebitni“ i da želi da razgovara sa rektorom i njegovim saradnicima.
„To je krajnje nefer. Manipulativni je poziv i on je zapravo na neki način upravo suprotan onome što je želeo da kaže, da izražava državno jedinstvo. Ovaj poziv je poziv na sukobe i pokušaje da se podele i zavade studenti i profesori“, ističe.
Bešlin podseća i da je predsednik ponovo prekršio Ustav.
„On obećava da će zahtevi biti ispunjeni, da će institucije, kako je rekao, 24 sata dnevno da rade na tome. Prvo, to nije njegova nadležnost. Institucije ne treba da rade 24 sata, nego svojih 8 sati dnevno, ali pustite ih da rade. To je ona poruka i najvažnija politička rečenica koju su studenti formulisali – najvažniji politički stav u Srbiji u poslednjih 30 godina naše moderne istorije nebitan si, nisi nadležan, moraju institucije da funkcionišu. U pravnoj državi institucije su autonomne, predsednik mora da nauči da se sveže na ustavna ograničenja. On je ovim pozivom ponovo prekršio svoja ustavna ograničenja“, objašnjava.
Promena jezika prema studentima
Bešlin smatra da je predsednik promenio jezik prema studentima upravo zbog toga što je delegitimizovan i u velikom političkom problemu.
„Srbija se podigla. Ovo je jedna pobuna koja dolazi odozdo, jedna fascinantna emancipacija srpskog društva koju gledamo, koja nije politička pobuna jer još nemamo političku artikulaciju, ali jeste najšira društvena pobuna u modernoj srpskoj istoriji. Ovo je jedan istorijski presedan, nešto što mi do sada nismo videli. Više gotovo da nema ne grada, nego varoši, sela u kojima se ne održavaju masovni protesti“, naglašava.
Ističe i da je to dovelo do delegitimisanja jedne autoritarne vlast i onoga koji je reprezentovao tu vlast, odnosno koju je za sebe prigrabio, na neki način uzurpirao vlast svih drugih institucija.
„On je u ovom trenutku uplašen, zbog toga traži dijalog. Donedavno, on je bio inspirator napada i gaženja studentata i mladih ljudi automobilima“, ocenjuje.
Izlazna strategija – neutralna prelazna vlada
Bešlin navodi i da vlast loše menadžeriše krizom.
„Nekada u toku istog dana imate pozive na nasilje, pa na dijalog. To govori o rasulu u kom se nalazimo“, objašnjava.
Kaže i da bi izlazna strategija iz ove situacije bila prelazna, neutralna, ekspertska vlada i da je takvo iskustvo već viđeno u Evropi kada se dese duboke i temljne političke krize.
„Ovo je najveća politička kriza u Srbiji u poslednjih 20 godina od 5. oktobra. Ovo je najveća društvena pobuna naroda odozdo u modernoj srpskoj istoriji“, zaključuje.
Advokatska podrška zahtevima studenata, kao i zahtev za prestanak urušavanja vladavine prava, poziv je i ostatku našeg društva, da snažno stane uz studente i podrži njihovu borbu.