Istorija i Srbija: Pre skoro 300 godina Španci su živeli u Banatu, a Zrenjanin je imao svoju Barselonu
Doseljavanje Španaca u Banat odvijalo se u tri talasa između 1735. i 1738. godine po nalogu Habzburške monarhije, ali se nisu dugo zadržali zbog teških uslova života u tada močvarnom području.
Dušana Juvanina iz Zrenjanina dugo je mučila jedna dilema – odakle potiče njegovo prezime?
Iako se istorija njegove porodice vezuje za Banat i Vojvodinu vekovima unazad, nije susretao nikoga sa sličnim prezimenom, a poseta jednog Katalonca iz delegacije Evropske unije u Srbiji otvorila mu je oči.
„Razmenili smo vizit karte i, kada je pogledao moju, pitao me je da li mi je originalno prezime Juvanin – odgovorio sam da je originalno Juanin, bez slova `V`.
„Onda me je upitao me je da li sam svestan da je moje prezime u Barseloni vrlo često – poput Petrovića ili Đorđevića u Srbiji”, priča nekadašnji zamenik predsednika Skupštine opštine Zrenjanin za BBC na srpskom.
Ubrzo se uverio da je to istina, shvatio je da mu koreni sežu do Iberijskog poluostrva i kockice su složile – njegovi preci bili su španski kolonisti koji su kratko naseljavali Banat u 18. veku.
Doseljavanje Španaca u Banat odvijalo se u tri talasa između 1735. i 1738. godine, po nalogu Dvorskog saveta Habzburške monarhije sa sedištem u Beču koji je 14. novembra izdao nalog za početak prvog talasa.
Međutim, zbog teških uslova za život u tada močvarnom području, Španci su se tek nekoliko godina zadržali tamo.
Razboljevali su se i umirali od različitih bolesti, a oni koji su preživeli ubrzo su napustili Banat, kaže za BBC na srpskom istoričar Filip Krčmar, Zrenjaninac i autor teksta Tragom španskih kolonista u Banatu koji je objavljen u 82. zborniku Matice srpske.
Gotovo da ne postoje materijalni dokazi o boravku Španaca na ovim prostorima, a jedan od retkih je mapa Banata iz 1740. godine u knjizi istoričara Frančeska Griselinija Pokušaj političke i prirodnjačke istorije temišvarskog Banata, kažu iz Narodnog muzeja u Zrenjaninu za BBC na srpskom.
Na njoj je ubeleženo naselje Nova Barselona, a Zrenjanin (tadašnji Bečkerek) označen je kao Bečkeros.
Uprkos tome, španski kolonisti upamćeni su po tome što su doneli drvo duda u ove krajeve i počeli sa uzgajanjem svilenih buba, učestvovali su u obnovi Bečkerečke tvrđave i izgradnji žitnog magacina.
Sećanje na ovu epohu održava i orkestar Nova Barselona, čije je ime služi kao „podsetnik i osvrt” na istoriju Zrenjanina, ističe osnivač i dirigent orkestra, Milan Aleksić, za BBC na srpskom.
Kako su Španci dospeli u Banat
Otomanska vojska predvođena Mehmedom Pašom Sokolovićem je 1552. godine osvojila Temišvar, a iste godine je formiran i Temišvarski pašaluk u čijem sklopu je bio veći deo Banata.
Ovaj region bio je deo Otomanskog carstva sve do sklapanja Požarevačkog mira 1718. godine, između Habzburške monarhije i Turske – Banat je tada kao vojna regija pripao Habzburzima.
Početkom 18. veka bilo je previranja i na drugom kraju Evrope – španski kralj Čarls II umro je 1700. godine posle čega je usledio Rat za špansko nasleđe koji je trajao od 1701. do 1714. godine.
Potencijalni naslednici španskog prestola dolazili su iz redova austrijskih Habzburga i francuskih Burbona, pa je borba za presto podelila Španiju – jedni su bili na strani Habzburške monarhije i među njima je bilo Katalonaca, dok su drugi stali uz francusku dinastiju.
Rat su dobili Burboni, a mnogi koji su se borili na poraženoj strani bili su prinuđeni da beže iz zemlje i utočište su našli u Habzburškoj monarhiji.
Selili su se po monarhiji, od Beča i Budimpešte do Napulja i Sicilije, ali nisu uspevali da se prilagode i vlasti su rešile da ih pošalju u novoosvojene banatske teritorije koje su posle proterivanja Turaka bile slabo naseljene.
„Pominje se da je tada u celom Banatu, od Tise do Karpata, živelo samo od četiri do 10 hiljada ljudi, pa su tada počeli da se naseljavaju mnogi narodi i sa njima su stigli Španci”,
„Banat je u 18. veku na neki način bio ono što će u 19. postati Amerika – doseljavani su Francuzi, Nemci, Italijani, Francuzi i u tom periodu je podsećao na Divlji zapad”, kaže Dušan Juvanin.
Ovaj Zrenjaninac je, tragajući za poreklom svog prezimena, prikupljao je podatke kroz razgovore sa sugrađanima i različitim arhivima, a kaže i da planira da piše o ovoj temi.
U početku su stizali u Pančevo, zatim u Vršac, Temišvar i druga banatska mesta.
Na kraju, u Zrenjaninu je oformljeno naselje Nova Barselona koje su za njih izgradile lokalne zanatlije, navodi se u tekstu Filipa Krčmara za Maticu srpsku.
Prema Milekerovim spisima, ovo naselje izgrađeno je 1737. godine.
„Bitno je naglasiti da nije ceo grad bio Nova Barselona, već samo to naselje koje su gradile zanatlije iz Zrenjanina, Vršca, Pančeva i drugih mesta”, podvlači Juvanin.
O egzilu katalonskog stanovništva posle Rata za špansko nasleđe pisao je i profesor Univerziteta u Barseloni, Augusti Alkobero, u svom delu Nova Barselona na Dunavu.
„Neradnički narod” bez šanse za opstanak u močvari
U naselje Nova Barselona stigle su 74 španske porodice, navodi se u Milekerovom delu Pokušaj naseljavanja Španaca u Banat.
Habzburški činovnik Jozef Huber, koji je bio odgovoran za smeštanje i uklapanje Španaca, zapisao je da je to bio „neradnički narod, koji je mnogo nedaća prouzrokovao i zato je udaljen iz Beča”, navodi se u spisima Feliksa Milekera.
„Čak se za jedan par navodilo da žena pije više od svog muža”, kaže Filip Krčmar, citirajući Milekera.
Iako istoričar sa početka 20. veka napominje da su Španci u Banatu završili po kazni, postoje i drugačije verzije priče.
Jednu od njih je tokom odrastanja u Zrenjaninu čuo i Milan Aleksić, osnivač i dirigent orkestra Nova Barselona.
„Veruje se da su poslati ovde zato što su imali iskustava sa kopanjem kanala, pa su došli kako bi isušili močvare kojih je bilo mnogo u ovim krajevima”, prepričava on jednu od starih bečkerečkih legendi o Špancima.
„Naravno, sve su to priče koje smo mogli da čujemo od drugih ljudi sa ovih prostora i ne možemo ih uzimati kao pouzdane činjenice”, napominje Aleksić.
U delu Pregled kolonizacije Vojvodine u 18. i 19. veku, istoričar Miroslav Jankulov navodi da su Španci bili „izvrsni vrtari, vinogradari i zanatlije”, o čemu donekle svedoči i uzgoj svilenih buba kojim su se bavili.
Istorijski izvori saglasni su u jednom – španska kolonizacija Banata bila je kratkog daha.
O tome je pisao i istoričar Aleksandar Stanojlić u monografijiPetrovgrad (Veliki Bečkerek) koja je izdata 1938. godine.
„Španjolci su se jedva par godina održali u Bečkereku, jer nisu mogli da izdrže nezdravu klimu. Brzo su poumirali, tako da ih već 1744. godine više nije bilo u Bečkereku”, navodi se u monografiji.
Na ruku im nije išao ni novi rat između Habzburške monarhije i Turske (1737-1739), pa su oni koji nisu stradali od „močvarne groznice” bili primorani da se odsele, pretežno u Budimpeštu, piše u Milekerovim spisima, a prenosi Filip Krčmar.
Perlez i „mali, crnomanjasti, kovrdžavi ljudi” u banatskoj ravnici
Ako vas put navede u Perlez, banatsko mesto zapadno od Titela i južno od Zrenjanina, steći ćete utisak da se nalazite u uobičajenom selu za ovo podneblje.
Ravnica, crkva i park na sred sela, kuće uz šorove (ulice u lokalnom slengu) sa prostranim dvorištima u pozadini, ispred njih klupe na kojima stariji meštani uglavnom provode podneva uz ulice koje se ukrštaju pod pravim uglom.
Pa opet, ima nešto neobično u ovom selu – nazivi mesta u Banatu uglavnom imaju srpsko, mađarsko, nemačko, rumunsko ili slovačko poreklo.
Španija nije zastupljena u ovom delu Vojvodine, ali Perlez je izuzetak.
Ramon Frederik de Vilana Perles bio je španski plemić koji je živeo u 17. i 18. veku, a u vreme vladavine Čarlsa VI bio je zadužen da luku Fijume (današnja Rijeka u Hrvatskoj) spoji sa habzburškim teritorijama u koje su se prostirale na prostoru današnje Vojvodine.
Njegov sin Fransesk Vilana Perles I Fabregas kasnije je bio imenovan guvernerom Temišvarskog Banata i nosio je tu titulu od 1753. do 1759. godine.
Iako kratka, njegova vladavina ovim delom Vojvodine ostavila je pečat – države su se menjale, ali je Perlez i stotinama godina kasnije zadržao ime koje je dobio u čast ovog španskog velikaša.
Pored Perleza, Španija živi i u Tarašu, selu koje se prostire severno od Zrenjanina uz tok reke Tise.
Zbog nepovoljne klime, lokalne vlasti su sredinom 18. veka pokušale da pronađu pogodniju lokaciju gde bi mogle da smeste španske koloniste i izbor je pao na ovo mesto, kaže Milan Aleksić.
„Ono je na uzvisini i tamo stalno duva vetar i močvarno područje nije bilo toliko surovo u ovom delu Banata,” priča on.
Španci se nisu dugo zadržali ni tamo, ali se njihov trag vidi i danas, smatra Aleksić.
„U Tarašu postoji jedna komuna `Španaca` još iz onog vremena – i dan danas možete videti male, crne, kovrdžave ljude koji fizionomijom neodoljivo podsećaju na Špance”, dodaje on uz osmeh.
Španski duh u Zrenjaninu – pozorište, posebna prezimena, dud i svila
O zaostavštini španskih i katalonskih doseljenika iz 18. veka može se pročitati i u delu književnika i reditelja Milana Tutorova pod nazivom Banatska rapsodija.
Oni su učestvovali u izgradnji današnjeg Trga slobode u Zrenjaninu koristeći ostatke Bečkerečke tvrđave koju su porušili Turci, navodi Tutorov.
Takođe, zidaju i veliki žitni magacin, tada najveću građevinu u Bečkereku, koja će kasnije postati pozorište čiji će direktor biti baš Milan Tutorov.
On u svom delu, poput Milekera i Jankulova, napominje da su Španci bili vrsni svilari u to vreme i da su u Banat doneli drvo duda kojim se hrane svilene bube.
Ono što i danas intigira mnoge Zrenjanince je poreklo prezimena u ovim krajevima – neka od njih jednostavno odudaraju od uobičajenih porodičnih imena.
„Tako postoje prezimena poput Solar od španske reči sunce ili Juanin od reči mlad.
„Onaj ko ne zna ovaj deo istorije ovog podneblja, zapitao bi se otkud takva prezimena u Banatu”, kaže Aleksić iz orkestra Nova Barselona.
Prezime Dušana Juvanina i dalje mnoge dovodi u zabunu.
„Prema onome što sam pronašao, ima nas 18 sa ovim prezimenom, svi smo rođaci i iz Vojvodine smo”, tvrdi on.
Kako kaže, prezime njegove porodice bilo je Juanin, ali je u njegovom slučaju matičar greškom dodao slovo `V`.
Istražujući poreklo prezimena, Dušan je utvrdio da je veoma popularno u španskoj pokrajini Kataloniji.
„Čak je i jedna lokalna televizija nosila naziv Juanin TV, kao i golman rukometnog kluba Barselona”, ističe on.
Itiče da mu je Katalonac iz delegacije EU objasnio da njegovo prezime potiče od katalonskog imena Đuan (Juan), a sufiks „in” je karakterističan za Banat.
To ga je inspirisalo da bolje upozna porodičnu istoriju i pronašao je podatke koji sežu do 1778. godine.
Saznao je da se žena sa malim detetom koja je nosila prezime Juanin naselila u Vranjevu, naselju u blizini Novog Bečeja, a iz crkvenih knjiga ustanovio je da su svi njegovi preci bili Srbi pravoslavne veroispovesti.
„Posle sam negde pročitao da su Katalonci prilikom selidbe ostavljali siročad i samohrane majke sa decom, jer nisu mogli ni o svojim porodicama da se brinu.
„Fali mi ta spona, taj otac ovog pretka koji je rođen 1778. godine – još uvek ne znam kada se desio prelaz, ali, eto, prezime je ostalo”, dodaje on.
Posustala vlast recikliranjem vojvođanskog pitanja, na kome se uspinjao i Milošević, i navodne opasnosti od odvajanja Vojvodine, koje nije ni realno ni moguće, skreće pažnju sa pobune za koju nema rešenje
Tri meseca nakon novosadske tragedije, kada je korupcijom ubijeno 15 ljudi i osakaćeno dvoje nakon pada nadstrešnice železničke stanice, u javnom govoru se povampirila lažna pretnja otcepljenja Vojvodine od Srbije, koju plasiraju predstavnici vlasti, a nemilice prenose mediji bliski Srpskoj naprednoj stranci. Takođe, tokom jednog od novosadskih protesta, na Varadinskom mostu je razvijen transparent „Vojvodina Republika“, a po rečima reportera agencije Beta, učinili su to aktivisti Srpske napredne stranke, pod budnim okom komunalne policije, njihovih čuvara.
Milivoj Bešlin Foto: FoNet/Milica Vučković
„Nepostojeće pitanje vojvođanskog separatizma poteže isključivo režim predsednika Aleksandra Vučića, jer time dobija nekoliko stvari: skreće pažnju sa pitanja korupcije koja ubija i za koju predstavnici režima nemaju odgovor; seje podele među studentima i građanima i izazivaju sumnju u ‘stvarne’ namere protesta; izaziva omraze i podele u Srbiji na relaciji novosadski i beogradski studenti i, najzad, time sebe pokušavaju da još jednom predstave kao čuvara državne celovitosti, iako znamo da svuda tamo gde su Šešelj-Vučić radikali branili srpstvo, Srba više nema. Uostalom, što Vučić više ne priča o Kosovu? Zbog toga što je Vučić do kraja razmontirao sve institucije i delove institucija Srbije na severu Kosova, nakon čega su njegovi kriminalci otuda, uglavnom, prešli u Vojvodinu, koju će on sad da `brani`. Od koga to? Njenih građana koji se bore protiv korupcije koja ih ubija?!”, kaže za Radar istoričar Milivoj Bešlin reagujući na ponovnu režimsku podmetačinu u vezi sa vojvođanskom secesijom, u situaciji kada se studentski i građanski protesti šire Srbijom kao požar.
Podmetanje secesije
Ovo nije prvi put da se nezadovoljnim studentima i građanima, koji masovno protestuju širom Srbije zahtevajući da se pronađu i kazne odgovorni za pad nadstrešnice, podmeće nepostojeća pretnja gubitka Vojvodine, a predsednik Nezavisnog udruženja novinara Srbije Željko Bodrožić, u izjavi za Radar, podvlači reči profesora Bešlina govoreći o uzrocima novog podizanja tenzija.
„Pitanje navodne vojvođanske secesije poteže raspadajući Vučićev režim, i očigledno je da ne uspeva, već otrcanom propagandom želi da skrene pažnju javnosti i okrene većinsko raspoloženje građana, kao što su proteklih dana i nedelja i druge propagandne podmetačine propadale već u začetku. Posrnuli režim vadi iz fundusa sve raspoloživo i poput poludelog mitraljesca puca mahnito i u prazno. Jedno od oprobanih strašila je i vojvođansko pitanje, ali i ono je postalo neupotrebljivo, jer o tome niko ne priča i to zaista nije tema. Navijam da pitanje autonomije i decentralizacije budu teme, ali sada je na dnevnom redu goli opstanak društva i borba za spas od kriminalizovane i bahate vlasti. Možda će u narednim danima Vučićevi propagandisti pojačati kampanju po tom pitanju i organizovati debate sa svojim uslužnim autonomašima, ali uveren sam da se spin neće primiti, jer ne priča se ni o autonomiji Vojvodine, a kamoli o secesiji.“
Secesija nije realna mogućnost, niti tema, ali režim stalnim nacišovinističkim kampanjama protiv navodnog otcepljenja jača stepen nacionalizma u Vojvodini, drži društvo u stalnom strahu kako se ne bi bunilo protiv naprednjačkog kriminala
Milivoj Bešlin
Bešlin upozorava da je takav narativ još jedna himera koju su izmislili da bi sejali mržnju, podele, omraze, širili kolektivnu paranoju i strah. On kaže da je nekada ta mržnja usmerena na, kako to Vučić zove „kolektivni Zapad“, sintagmu koju nije sam smislio nego je preuzeo iz bogate propagandne aparature režima u Kremlju, a nekada je prema susedima, pa se u tu svrhu svaki kritički glas proglašava za nekakav „ustašluk“. Istoričar je uveren da pokušavaju da mržnjom natope Vojvodinu ne bi li unutar nje došlo do sukoba i nepoverenja među ljudima, ali im to neće uspeti, jer je društvo i u Vojvodini i u ostatku Srbije jasno razlučilo da je trenutno jedina tema mafijaška vlast, njihova korupcija i krađa koje ubijaju ljude.
Posebno je zanimljiva opaska Željka Bodrožića da je famozna autonomija Vojvodine uveliko obesmišljena zajedničkim poduhvatom srpskih i mađarskih „nacoša“ s jedne strane, i autonomaša s druge.
„Preciznije rečeno, političkog krila autonomaškog pokreta, koje je prodalo ideju za nešto privilegija i postalo saučesnik nacionalističkog kartela u zatiranju normalnog društva. Zarad zadržavanja privilegija su u dobroj meri kompromitovali ideju autonomije, odnosno samouprave, i biće potrebno neko vreme da se ponovo politički artikulišu glasovi vojvođanskih autonomaša, koji su veoma ukorenjeni u vojvođanskom društvu. Ima ih i levih i desnih, i nisu nikakvi separatisti, ali vole da ’kickaju’ po tom pitanju, jer nisu ćutali u prošlosti Beču i Pešti, pa što bi danas svom Beogradu“, kaže predsednik NUNS-a.
Željko Bodrožić Foto: Vesna Lalić/Nova.rs
Što se realnosti vojvođanske secesije tiče, naši sagovornici ukazuju da ona ne postoji u medijima, javnom prostoru i u smislu političke reprezentativnosti. Bešlin zapaža da, ako i postoji u glavama nekih ljudi, tome je najviše doprineo režim koji je upravo u Novom Sadu i Vojvodini koncentrisao najviše svojih kriminalaca, u kojima su korupcija, teror, zloupotrebe i kriminal imali teži oblik nego u Beogradu, jer su se beogradske reakcije donekle i plašili, dok su u Vojvodini verovali da sve može da prođe.
„I moglo je, ali po onoj narodnoj – možeš šta hoćeš, ali ne možeš dokle hoćeš. Naravno da secesija nije nikakva realna mogućnost, niti politička tema, ali režim stalnim nacišovinističkim kampanjama protiv navodnog secesionizma, jača stepen nacionalizma u Vojvodini, drži vojvođansko društvo u stalnom strahu kako se ne bi bunilo protiv naprednjačkog kriminala i vrši pripreme za totalno ukidanje autonomnog statusa kao nekakvog predvorja separatizma. Uostalom, pogledajte sa koliko ljubavi, topline i empatije su bezmalo svi građani Vojvodine dočekali ovih dana studente i građane iz Beograda i drugih gradova. Zar to nije najbolji primer da se u našem društvu rodila jedna nova solidarnost i novo društveno povezivanje, naravno i empatija, i to je ono što veoma plaši kriminalni režim“, kazuje Bešlin.
„Nekima će zvučati paradoksalno, ali autonomaši su i svojevrsni garant ostanka Vojvodine u Srbiji, za razliku od ovih modernih nedićevaca i hortijevaca koji se veoma dobro razumeju i već su na neki način podelili pokrajinu na ’okupacione zone’, i koji će, verujem, uskoro biti zaustavljeni u svom zločinačkom poduhvatu“, ističe Bodrožić.
Držanje u pokornosti
Čitaoci koji se dobro sećaju devedesetih godina prošlog veka, znaju da su Novi Sad i Vojvodina zaista bili poligon za nacionalnu markaciju i uterivanja straha, više nego u ostatku Srbije. Novinari odlično pamte da su list Dnevnik i Radio-televizija Novi Sad, današnja Radio-televizija Vojvodine, tokom vladavine Slobodana Miloševića bili temeljno devastirani i da se o tom periodu i danas govori kao o „seči knezova vojvođanskog i novosadskog novinarstva“. Međutim, ono što „prečanskim“ očevicima budi posebno gorak ukus u ustima je činjenica da beogradski vodeći mediji tog vremena, RTB i listovi Politika, Politika ekspres i Večernje novosti, nisu ni blizu satirani i upodobljavani kao vojvođanski mediji, a čistke nepodobnih su bile manjeg obima.
Posrnuli režim vadi iz fundusa sve raspoloživo i poput poludelog mitraljesca puca mahnito u prazno. Jedno od oprobanih strašila je i vojvođansko pitanje, ali i ono je postalo neupotrebljivo, jer o tome niko ne priča
Željko Bodrožić
„Sumnje u Vojvodinu i njenu ’lojalnost’ državi Srbiji uvek su igrale ulogu držanja u pokornosti. Stalno je trebalo vršiti nasilni grajhšaltung u Vojvodini, stalno je postojala potreba nacional-šovinista da je izjednače sa ostatkom Srbije, jer je vladajuća nacionalistička ideologija po svojoj suštini organska, totalitarna i antidemokratska i ne trpi bilo kakve različitosti i ubija svaku društvenu ili kulturnu pluralnost. Kroz sejanje sumnji, paranoje i lažne optužbe za separatizam, trebalo je ukinuti svaku istorijsku, kulturnu i društvenu specifičnost najevropskijeg dela Srbije“, osvežava nam sećanje Milivoj Bešlin, sa kojim dalje razgovaramo o tome kako je uopšte moguće da iko poveruje da u Vojvodini postoji jak separatistički pokret, kada su ljudi tog mišljenja odavno na statističkoj margini?
Voditelji satirične emisije „Mentalno razgibavanje“ izveli su program za učesnike protesta u nedeljno jutro, drugog dana protesta i 24-časovne blokade Mosta slobode u Novom Sadu Foto:FoNet/Milica Vučković
„Slabije informisani ili ljudi skloni teorijama zavere skloni su da misle da postoji neki plan o razbijanju Srbije, jer je to nešto što je režim SPS i radikala širio i 1990-ih i to rade i danas. Takođe, multinacionalna struktura je izazivala nepoverenje kod nacional-šovinista. Danas to nije slučaj, jer se nacionalna pluralnost Vojvodine značajno umanjila, zbog iseljavanja, a uz to, posle Srba najveća nacionalna zajednica u Vojvodini (mađarska, prim. aut) većinski, zbog političke konstelacije i regionalne koruptivne dinamike, stoji lojalno uz Vučića i njegov režim. Zbog toga režim sada prebacuje ’sumnje’ i nepostojeće separatističke tendencije na opoziciono orijentisane građane i političke strukture.“
Paralele sa Kosovom
Istovremeno, slabije obrazovani građani skloni su da prave lažnu paralelu između Vojvodine i Kosova i lako zapadaju u paniku kada ih tabloidni mediji neprestano zasipaju lažnim pretnjama. Naši sagovornici podsećaju da su se politički ciljevi, istorijska geneza, nacionalna i demografska struktura, kulturno-istorijski razvoj i mnoge druge stvari na Kosovu i u Vojvodini drastično razlikovali tokom istorije. Zbog toga se nikada nisu mogle povlačiti utemeljene paralele između Kosova i Vojvodine po svim ključnim pitanjima, međutim, šta bi se dogodilo kada bi se građani Vojvodine zaista u velikoj većini opredelili za otcepljenje, da li za tako nešto uopšte postoji pravni mehanizam?
„Ne postoji pravni mehanizam za bilo kakvu secesiju bilo kog dela Republike Srbije. Ni u vreme Jugoslavije, kada je Vojvodina 1945. konstituisana kao autonomna pokrajina, nije bilo mogućnosti za osamostaljenje. Naime, pravo na samoopredeljenje imali su narodi, zbog toga su jugoslovenske republike, kao nacionalne države svojih naroda, mogle da proglase samostalnost, ali pokrajine nisu bile definisane kao federalne države i nisu bile definisane kao nacionalne države. Vojvodina nema ’svoju’ naciju, većinsko stanovništvo i tada i danas je srpsko i logika jugoslovenskih ustava je bila da ona iscrpljuje svoja prava i interese kao autonomija u okviru Srbije, uz garancije federacije“, objašnjava Bešlin.
Novi Sad akcija Tri meseca – tri mosta Foto: Filip Krainčanić/Nova.rs
Umesto zaključka, pomenimo da u Novom Sadu i Vojvodini živi znatan broj građana koji zahtevaju da Pokrajina povrati autonomiju, koja bi makar zaličila na onu iz Ustava 1974. U ogromnom broju slučajeva razlozi su ekonomske i kulturne prirode, međutim oni dublje upućeni u problematiku svesni su da istinska autonomija Vojvodine mora počivati na političkom temelju. Uprošćeno govoreći, Vojvođani koji samo žele da imaju svoj budžet i kulturno-demografsku politiku, a nisu spremni da glasaju za to da Vojvodina dobije zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast, ostaće večito kratkih rukava budući da je to osnovna pretpostavka njihovih krajnjih ambicija. Problem je, naravno, to što će kleronacionalno osvešćeni političari u tom slučaju minirati celu ideju, smatrajući da su tri grane vlasti obeležja suverenih država, a ne pokrajina, iako postoje evropski primeri koji potvrđuju suprotno. No, Bodrožić je umereni optimista po tom pitanju i veruje da se do ozbiljne decentralizacije Srbije, ne samo Vojvodine, ipak može doći:
„Promene koje zahtevaju stotine hiljada ljudi na ulicama podrazumevaju bolje i funkcionalnije društvo, humanije i poštenije, a s tim podruku ide decentralizacija i široke nadležnosti pokrajina i gradova. I to će se neminovno desiti ako ovo društvo krene boljim putem.
Pogledajte kako izgleda voda u zrenjaninskoj bolnici: „Ovo ‘čudo’ izlazi iz slavine čak i u porodilištu gde se kupaju bebe“
U Opštoj bolnici u Zrenjaninu pacijenti i zaposleni su tokom poslednja dva dana prinuđeni da peru ruke, medicinske instrumente, ali i elemente u porodilištu, vodom koja je crna kao blato. Kako za Nova.rs kažu, boja i kvalitet vode u ovom gradu, nažalost, odavno nije vest, ali se nikada do sada nije desilo da sa bolničkih slavina curi crna voda.
Građani Zrenjanina su dodatno zabrinuti jer je poznato da je u ovom gradu značajno povećan broj obolelih od raka kože, pa vodi sa česme ne smeju da priđu.
„Koža je najveći organ, a mi se tuširamo ovom vodom i oštećujemo organizam iz dana u dan, jer ne možemo stvarno da kupujemo vodu u prodavnici za tuširanje svakoga dana. Svakako je kupujemo za piće i kuvanje hrane. Dakle svakoga dana pijemo kupovnu vodu iz plastičnih ambalaža, što je takođe loše po zdravlje, zbog hemijskih elemenata koje plastika ispušta“, kaže za Nova.rs Miloš Savić, koji radi kao transfuzista u Zrenjaninskoj bolnici.
Naime, prema poslednjim medicinskim izveštajima, u ovom gradu sve je više dece obolele od spinalne mišićne atrofije, a među odraslim građanima, osim raka kože, povećan je i broj obolelih od kancera bešike.
“Kako je na drugim mestima, kad je u bolnici voda kao iz horor filma. Sinoć sam bio dežuran, pustio sam vodu sa česme kada sam hteo da operem ruke, odvrnuo slavinu i potkelo je ovo čudo. Bukvalno je izgledalo kao da šiklja blato. Čim se negde desi kvar, voda postaje skoro crna. I dalje je takva, još nema popravki“, kaže Miloš, koji je slikao „monstruma“ iz slavine i podelio ga sa pratiocima na svom Fejsbuk profilu.
Ovu „močvarnu“ vodu koriste zaposleni u bolnici, ali i pacijenti.
„Takva je voda i u porodilištu, gde kupaju bebe. Ljudi ne mogu da se umiju, istuširaju, jezivo je kako to izgleda. Za osnovnu higijenu moramo da kupujemo vodu, kao da živimo u srednjem veku”, naglašava naš sagovornik.
U ovom gradu, prema poslednjim statistikama, građani dnevno potroše čak 20.000 evra na vodu u plastičnoj ambalaži, što je za poslednjih 12 godina oko 80 miliona evra, dok jedna fabrika vode košta oko 35 miliona.
Podsetimo, Zrenjaninci već 20 godina žive bez pijaće vode, koju pritom uredno plaćaju. Zbog prekomerne količine arsena u vodi iz gradskog vodovoda inspekcija je svojevremeno zabranila njenu upotrebu, a skoro dve decenije kasnije, i šest promena gradskh vlasti, ovaj problem još niko nije uspeo da reši.
Jedan od neuspelih pokušaja rešavanja problema bila je i izgradnja sporne Fabrike vode koja nikada nije uspela da proizvede ni polovinu potrebne količine vode za ovaj grad, a od 2020. godine je i van funkcije nakon eksplozije u kojoj su dva radnika i povređena. U međuvremenu i nakon više pokušaja, Fabrika vode je pre četiri godine prodata firmi “Pannonian water” u vlasništvu arapske firme „Emserb Water FZE“ iz Ujedinjenih Arapskih Emirata.
APV: Kad će spomenik Vasi Stajiću biti vraćen na mesto i zašto to već nije učinjeno?
Opoziciona Akcija progresivne Vojvodine (APV) zatražio je informaciju od Zavoda za zaštitu spomenika kulture Grada Novog Sada kad će spomenik Vasi Stajiću biti vraćen na mesto i zašto to već nije učinjeno
Spomenik se nalazio između Skupštine Autonomne Pokrajine Vojvodine i Skupštine Grada Novog Sada.
Sklonjen je zbog radova na podzemnoj garaži kod Banovine.
APV ističe da je pomenuta garaža „nezakonito izgrađena bez neophodne dokumentacije“, te da je prilikom radova oštećena i zgrada Skupštine AP Vojvodine, koja je spomenik kulture, i da Zavod nije sprečio radove iako je to njegova zakonska obaveza.
„Garaža je otvorena pre nekoliko meseci, parter je uređen, ali spomenik nije vraćen. Ovo je još jedan dokaz da ne postoji granica nestručnosti, bahatosti i gluposti vladajućeg režima“, zaključuje se u saopštenju.
Poljoprivrednici Srbije: Kasne subvencije, povraćaj akcize na gorivo i uredba o korišćenju zemljišta
Poljoprivrednici u Srbiji nezadovoljni su realizacijom sporazuma sa Ministarstvom poljoprivrede, potpisanim u oktobru 2024. godine, o isplati subvencija za seme i kažu da sve kasni
Po obećanju Ministarstva poljoprivrede, trebalo je da subvencije budu isplaćene do kraja prošle godine, a kasni i povraćaj akcize na gorivo, nije stupio na snagu pravilnik o semenu i mena kredita sa subvencionisanom kamatom.
Poljoprivrednica Biljana Dulić iz Đurđina kod Subotice rekla je za Betu da još nije dobila subvencije za 2024. godinu za obrađenih 30 hektara zemlje.
“Država mi duguje za osnovnu subvenciju od 18.000 dinara po hektaru i podsticaj za seme u iznosu od 10.000 dinara, ukupno oko 900.000 dinara za 2024. godinu. Četiri meseca u e-agraru piše da se ‘predmet obrađuje’ “, rekla je Dulić.
Dodala je da je “refakciju” – povraćaj poreza na gorivo dobila mesec dana posle kupovine iako je dogovor bio da se 50 dinara za litar kupljenog dizela vrati u roku od dve nedelje.
Poljoprivrednik Milan Milošević iz sela Ćirikovac kod Požarevca je rekao da su stigla rešenja o isplati podsticaja za seme od 10.000 dinara po hektaru, ali da oko 15 odsto poljoprivrednika tog uduženja još nije dobilo novac.
Još veći problem je što Ministarstvo poljoprivrede nije na vreme pripremilo pravilnik o faktičkom korišćenju zemljišta, kazao je on.
Milošević smatra da nije opravdanje to što u Skupštini čeka Predlog zakona o dopuni Zakona o poljoprivredi i ruralnom razvoju da bi se napravio taj pravilnik, već sve to nije pripremljeno na vreme da bi se na početku ove godine zemljište uvelo u e-agrar i dobile zbog subvencije.
Dodao je da na području Stiga poljoprivrednici koji obrađuju zemlju uzetu u zakup, imaju ogroman problem jer ne mogu da je registruju u e-agraru, a takve zemlje je oko 60-70 odsto od ukupno obrađene.
Predsednik Skupštine Udruženja poljoprivrednika Subotice Miroslav Matković je rekao da Ministarstvo obećava da će “u narednom periodu” poljoprivrednici moći da podnose zahteve za kredite sa subvencionisanim kamatama od oko dva odsto godišnje.
Prema rečima predsednika Inicijative za opstanak poljoprivrednka Srbije Gorana Filipovića, još nije objavljen ni pravilnik o podsticaju za seme u ovoj godini.
“Po sporazumu je država obećala da isplati do 17.000 dinara za seme po hektaru, ali ne znamo koliko će kilograma priznati i da li ćemo morati da sami finansiramo ostatak semena jer gustina useva zavisi od sorte. Za soju je, na primer potrebno od 80 do 110 kilograma po hektaru, semena ima malo u ponudi i najavljuje se da će koštati 250 dinara, što znači da za subvenciju nećemo moći da kupimo potrebnu količinu“, rekao je Filipović.
On je naveo da poljoprivredni proizvođači još nisu dobili ni subvenciju od 40 odsto na osnovu osiguranja. iako se to isplaćivalo najkasnije do 25. decembra tekuće godine.
Poljoprivrednici snose posedice i tuđih grešaka u savetodavnim službama, pa Ivan Milutinović za prošlu godinu nije dobio subvencije za 23 hektara obrađene zemlje zbog propusta službenice, a kada je to utvrđeno i zahtev ponovo prosleđen, rečeno mu je da je – zakasnio.
Međum, Milutinović je dobio povraćaj akcize i na tu zemlju kao da je ostvario subvencije.
Bešlin: Najveća politička kriza od 5. oktobra i najvažniji politički stav moderne istorije – nebitan si
Istoričar Milivoj Bešlin iz Instituta za filozofiju i društvenu teoriju ocenio je u Iza vesti da se Srbija nalazi u najvećoj političkoj krizi u poslednjih 20 godina od 5. oktobra i da svedočimo najvećoj društvenoj pobuni naroda u modernoj srpskoj istoriji
Govoreći o pozivu predsednika Srbije Aleksanda Vučića Rektorskom kolegijumu Univerziteta u Beogradu na sastanak, ističe da mu je čudno zbog čega je poziv upućen samo jednom univezitetu, ako znamo da je protest počeo na novosadskom Univerzitetu, gradu u kom se tragedija i desila. Zatim, kako navodi, izostavljeni su i univeziteti u Nišu i Kragujevcu.
„Dakle, mi imamo četiri univerziteta, on je uputio poziv samo beogradskom. Ideja je da podeli univerzitete, da podeli akademsku zajednicu, da izazove surevnjivost među njima i da na takav način, u stvari, ponovno nastavi da vlada. Mi ne smemo da zaboravimo jednu činjenicu, da otkako je došao na vlast, Aleksandar Vučić zapravo polarizuje i deli ovo društvo. Dakle, on je nas otrovao mržnjom u našem društvu deleći nas i ne bi li na taj način uspostavljao svoju autoritarnu vlast“, objašnjava.
Ovim pozivom, smatra on, predsednik je pokušao i da podeli profesore, akademsku zajednicu i studente.
Kako navodi, s obzirom na to da su studenti pozvali na proteste, a ne rektorski kolegijum, predsednik šalje poruku da su studenti „nebitni“ i da želi da razgovara sa rektorom i njegovim saradnicima.
„To je krajnje nefer. Manipulativni je poziv i on je zapravo na neki način upravo suprotan onome što je želeo da kaže, da izražava državno jedinstvo. Ovaj poziv je poziv na sukobe i pokušaje da se podele i zavade studenti i profesori“, ističe.
Bešlin podseća i da je predsednik ponovo prekršio Ustav.
„On obećava da će zahtevi biti ispunjeni, da će institucije, kako je rekao, 24 sata dnevno da rade na tome. Prvo, to nije njegova nadležnost. Institucije ne treba da rade 24 sata, nego svojih 8 sati dnevno, ali pustite ih da rade. To je ona poruka i najvažnija politička rečenica koju su studenti formulisali – najvažniji politički stav u Srbiji u poslednjih 30 godina naše moderne istorije nebitan si, nisi nadležan, moraju institucije da funkcionišu. U pravnoj državi institucije su autonomne, predsednik mora da nauči da se sveže na ustavna ograničenja. On je ovim pozivom ponovo prekršio svoja ustavna ograničenja“, objašnjava.
Promena jezika prema studentima
Bešlin smatra da je predsednik promenio jezik prema studentima upravo zbog toga što je delegitimizovan i u velikom političkom problemu.
„Srbija se podigla. Ovo je jedna pobuna koja dolazi odozdo, jedna fascinantna emancipacija srpskog društva koju gledamo, koja nije politička pobuna jer još nemamo političku artikulaciju, ali jeste najšira društvena pobuna u modernoj srpskoj istoriji. Ovo je jedan istorijski presedan, nešto što mi do sada nismo videli. Više gotovo da nema ne grada, nego varoši, sela u kojima se ne održavaju masovni protesti“, naglašava.
Ističe i da je to dovelo do delegitimisanja jedne autoritarne vlast i onoga koji je reprezentovao tu vlast, odnosno koju je za sebe prigrabio, na neki način uzurpirao vlast svih drugih institucija.
„On je u ovom trenutku uplašen, zbog toga traži dijalog. Donedavno, on je bio inspirator napada i gaženja studentata i mladih ljudi automobilima“, ocenjuje.
Izlazna strategija – neutralna prelazna vlada
Bešlin navodi i da vlast loše menadžeriše krizom.
„Nekada u toku istog dana imate pozive na nasilje, pa na dijalog. To govori o rasulu u kom se nalazimo“, objašnjava.
Kaže i da bi izlazna strategija iz ove situacije bila prelazna, neutralna, ekspertska vlada i da je takvo iskustvo već viđeno u Evropi kada se dese duboke i temljne političke krize.
„Ovo je najveća politička kriza u Srbiji u poslednjih 20 godina od 5. oktobra. Ovo je najveća društvena pobuna naroda odozdo u modernoj srpskoj istoriji“, zaključuje.
Advokatska podrška zahtevima studenata, kao i zahtev za prestanak urušavanja vladavine prava, poziv je i ostatku našeg društva, da snažno stane uz studente i podrži njihovu borbu.