Connect with us

SLOBODNA VOJVODINA

Intervju petkom – Stjepan Mesić: „Toliko se ratovalo i krvi prolilo, a granice nisu ni za milimetar promenjene”

Stjepan Mesić danas je u političkoj penziji, ali i dalje aktivno učestvuje u regionalnim procesima

Published

on

„Obavio sam zadatak, Jugoslavije više nema – hvala vam lepo!”.

Ova rečenica za mnoge je siže biografije Stjepana Mesića, poslednjeg predsednika Predsedništva Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ) koji na tu funkciju dolazi na 30. juna 1991, a napušta je u decembru iste godine – kada i izgovara ovu rečenicu.

Trideset godina kasnije, u razgovoru za BBC kaže da tumačenje da je time potvrdio da je on radio na rušenju Jugoslavije – nije tačno.

„Slovenija i Hrvatska su proglasile samostalnost – dakle, federacije više nema, Predsedništva više nema.

„Ja sam sebi postavio zadatak da ishodimo konfederalni model i u tome nisam uspeo, države više nema.

„Šta sam ja mogao, da otvorim zubarsku ordinaciju da bih ostao u Beogradu!?”.

Pre nego što je postao deo poslednje garniture jugoslovenske vlasti, Stjepan Mesić bio je premijer Hrvatske kao federalne jedinice u okviru SFRJ, dok je po povratku u Zagreb postao predsednik parlamenta.

Vrhunac političke karijere doživeo je 2000. godine, kada je kao naslednik Franje Tuđmana, u dva mandata obavljao funkciju predsednika Hrvatske.

Novi politički dogovor

Stjepan Mesić u Beograd je iz Zagreba stigao u avgustu 1990. i preuzeo funkciju potpredsednika Predsedništva SFRJ, uz plan da posle šest meseci preuzme i funkciju predsednika.

Predsedništvo SFRJ bilo je kolektivno telo koga su sačinjavali predstavnici jugoslovenskih republika i pokrajina, a predsednik i potpredsednici su se rotirali na čelu organa koji je upravljao Jugoslavijom posle smrti Josipa Broza Tita.

„Kad sam došao u Beograd, ja sam tog dana rekao da ću biti poslednji predsednik u tom modelu federacije.

„Založio sam se za novi politički dogovor jer su Tito, partija i armija prestali da budu integrativni faktor: Tito je umro, a partija i armija su se raspali.

„Armija se opredelila za Miloševića i time postala faktor dezintegracije.”

Mesić kaže da je stvaranje jugoslovenske konfederacije bio i njegov uslov tadašnjem hrvatskom rukovodstvu da napusti poziciju hrvatskog premijera i preseli se u nefunkcionalne savezne institucije.

„Toliko se ratovalo i krvi prolilo, a granice nisu ni za milimetar promenjene.

„Mogli smo da oročimo konfederaciju na pet, sedam ili deset godina – koliko se dogovorimo, da utvrdimo zajedničke poslove i izvore finansiranja.”

Tri decenije kasnije, Mesić kaže da su protivnici takvog koncepta bili brojniji i jači.

Osim preispitivanja uloga srpskog i hrvatskog predsednika – Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana, Mesić navodi tadašnju Jugoslovenski narodnu armiju (JNA) kao jednog od ključnih faktora za donošenje odluka.

„Vojska je bila ugrožena i tražila je sponzora.

„Oni se jesu naslonili na najjaču republiku, na Srbiju, ali time su gubili komponentu Jugoslavije.”

Iako je vojskom formalno upravljalo Predsedništvo SFRJ, ono je odluke donosilo veoma teško jer je bilo duboko podeljeno između članova koji imali stavove bliske srpskim i ostalih, pa su se glasovi često jednako delili – 4:4.

Mesić kaže da je u najmanje tri navrata JNA želela da preuzme kontrolu nad događajima koji su eskalirali, pre svega kroz junski desetodnevni rat u Sloveniji, pa sve žešćim sukobima lokalnih Srba sa hrvatskim vlastima, kao i raspirivanjem sukoba u Bosni i Hercegovini.

„Vojni vrh je želeo da donesemo odluku da vojska po svome nahođenju može upotrebiti silu, koliko god želi i gde god želi.

„A to je bio klasični pokušaj vojnog udara.”

Ilustraciju još direktnijeg pokušaja vojne akcije Mesić vidi u raketiranju zgrade Banskih dvora u centru Zagreba, gde su se u tom trenutku sastali hrvatski predsednik Franjo Tuđman, jugoslovenski predsednik Stjepan Mesić i jugoslovenski premijer Ante Marković.

„Raketa je udarila u trenutku kad je Tuđman primio poziv i uzeo telefonsku slušalicu iz ruku svoje sekretarice.

„Bio je to klasični vojni udar – ako ubiju Tuđmana, na njegovo mesto dolazi predsednik Sabora; ako ubiju mene, na moje mesto dolazi Crnogorac Branko Kostić; a ako ubiju Markovića, na njegovo mesto dolazi njegov zamenik Mitrović, srpski kadar.

„Vojska bi tako preuzela punu kontrolu.”

U napadu je jedan građanin ubijen, visoki zvaničnici ostali su nepovređeni, JNA je tvrdila da je Hrvatska sama bombardovala zgradu sopstvene vlade.

a u decembru 2018. u Beogradu su po zamolnici Hrvatske saslušani piloti JNA osumnjičeni da su učestvovali u bombardovanju.

Ko je Stjepan Mesić

  • Rođen je 24. decembra 1934. godine u Orahovici;
  • Diplomirao na Pravnom fakultetu u Zagrebu, tokom studija bio studentski lider;
  • 1965. godine postaje poslanik u hrvatskom Saboru, izabran na listi građana;
  • Deo grupe intelektualaca-nosilaca pokreta Hrvatskog proleća zbog čega je proveo godinu dana u zatvoru;
  • od maja do avgusta 1990. godine predsednik Vlade Hrvatske posle prvih višestranačkih izbora;
  • od avgusta 1990. godine član, a od jula 1991. predsednik Predsedništva SFRJ;
  • od septembra 1992. do maja 1994. godine predsednik Sabora;
  • 2000 – 2010. u dva mandata predsednik Hrvatske;
  • član Saveza komunista Jugoslavije, potom Hrvatske demokratske zajednice, pa osnivač stranke Hrvatskih nezavisnih demokrata sa čijim delom kasnije ulazi u Hrvatsku narodnu stranku;
  • Služi se ruskim i francuskim jezikom, oženjen, otac dve ćerke.

Direktna linija Milošević – Tuđman

Još jedna telefonska slušalica je, prema Stjepanu Mesiću, odigrala veoma važnu ulogu u prvim mesecima rata u kome se raspadala Jugoslavija.

„Iz Beograda su 1991. došli specijalci koji su instalirali direktnu telefonsku liniju Tuđman-Milošević i ona je funkcionisala sve dok ja nisam došao za predsednika Hrvatske 2000. godine.

„Dok se ratuje na život i smrt, a rat nije čak ni proglašen, njih dvojica svakodnevno komuniciraju.”

Približavanju dvojice nacionalnih lidera kumovao je sam Mesić, i to priznaje da je učinio kroz predlog tadašnjem srpskom članu Predsedništva SFRJ Borisavu Joviću da probaju da zaustave rat koji već počinje.

Ideja je bila da njih dvojica organizouju sastanak u četvoro – sa Miloševićem i Tuđmanom.

Međutim, nacionalni lideri na kraju dogovaraju sastanak bez svojih predstavnika u saveznim institucijama Jovića i Mesića, pa se istorijski susret odigrava u vojnom lovištu Karađorđevo.

„Upozorio sam Tuđmana da Milošević vara i da mu ništa ne sme verovati.

„A on me pitao da li ja zaista mislim da je Milošević pametniji od njega.”

Mesić se priseća da je Tuđman u Karađorđevu bio samo sa šefom kabineta, a kasnijim hrvatskim premijerom Hrvojem Šarinićem, i da su se po povratku u Zagreb našli u jednoj od vladinih zgrada.

„Tuđman nije znao da glumi – bio je sav crven i ozaren u licu.

Sve je rešeno, sve je rešeno, rata više nema – likovao je, odmah tražio mape od savetnika koje su stavili na sto i pokazali da Milošević predlaže granice iz 1939, plus Cazin, Kladušu i Bihać koje je nazvao turska Hrvatska.”

Mesić kaže da u tom trenutku nije delio Tuđmanovo ushićenje.

„Pitao sam Tuđmana šta kaže na to kaže Alija Izetbegović (predsednik Predsedništva BiH), a on mi je pokazao prstima makaze – kad se ovako spoje srpske i hrvatske makaze, nema mesta za Aliju.

„Za mene je to odmah značilo da počinje rat.”

Na naredni susret Miloševića i Tuđmana u makedonskom Tikvešu Mesić nije ni pozvan, pa je on postajao sve svesniji da njegov model novog političkog dogovora ima sve manje šanse za uspeh.

„Sve je to padalo u vodu kad Tuđman i Milošević nisu želeli takav model – Tuđman je želeo da pripoji deo Bosne, a i Milošević je želeo 63 odsto BiH.

„Milošević je varao svet da se bori za Jugoslaviju, varao je Srbe da će živeti u jednoj državi – nikad nije spomenuo Veliku Srbiju, ali je Srbima rekao da će živeti u jednoj državi.”

Slobodan Milošević: Varalica u dobrim košuljama

Politički uspon Slobodana Miloševića bio je na vrhuncu u danima dok je Stjepan Mesić predsedavao jugoslovenskom federacijom, a zemlja se na terenu raspadala u sve češćim oružanim sukobima.

„Osnovni uzrok rata je da je Milošević želeo da stvori Veliku Srbiju, ali je kao veliki glumac varao svet da se zapravo bori za Jugoslaviju.

„On je znao da je svet sentimentalan prema Jugoslaviji, zaslugama Tita i pobedi u Drugom svetskom ratu.”

Mesićevi opisi Slobodana Miloševića uvek imaju miris tompusa i aromu viskija, po čemu je srpski lider bio prepoznatljiv u prvim godinama političke karijere.

„Milošević je posle nekog ručka ili večere pio viski, bio je onako dežmekast, a mene je čudilo kako je on sa takvim licem i takvom građom postao neverovatno popularan u Srbiji.

„Na moju opasku da želi da napravi Veliku Srbiju i da ćemo svi od toga imati štete, a najveću štetu će imati Srbija, te da će mu Srbi suditi i vešati ga na Terazijama, on mi samo kaže – još ćemo da vidimo koga će da vešaju.”

Putevi su im se sreli pred Međunarodnim sudom za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji u Hagu gde se Mesić pojavio kao svedok u procesu protiv Miloševića.

„Uvek je imao dobru kravatu i košulju.

„Ljudi uvek gledaju odelo, a zapravo je košulja važnija – ona govori ko je dobro obučen, a Milošević je uvek imao dobru košulju, čak i u Hagu.”

Franjo Tuđman: Kako ga je promenio put u Kanadu

Stjepan Mesić upoznao je Franju Tuđmana još 1965. godine, kada je sa liste građana izabran među poslanike hrvatskog Sabora.

„On meni tada nije imponovao, ja sam bio deo grupe aktivne u Hrvatskom proleću, a on je održao samo jedno predavanje.”

Hrvatsko proleće je politički sukob u okviru Saveza komunista od 1967. do 1971. godine u kome je grupa hrvatskih intelektualaca tražila reformu partije i jugoslovenske federacije.

Mesić kaže da su nosioci te politike i krajem osamdesetih bili pozvani da se vrate na javnu scenu.

„Mi smo zvali prolećare da se uključe u politiku, ali oni su se malo bojali, a i nisu želeli da izgube svoje privilegije pa su želeli još da čekaju.

„Tuđman je, s druge strane, najpre želeo da formira novine u kome bi govorili protivnici režima, ali je onda predložio da se formira zajednica koja bi opstala i ako se zabrane političke stranke.”

O sopstvenom uključivanju u „novo društvo”, Mesić kaže da je verovao da stvari mogu da budu pod kontrolom.

„To su u najbližem krugu bili sve antifašisti, i ja sam se zato našao u tom krugu – a mi smo mogli da držimo Tuđmana u nekim okvirima.

„Kad je dobio pasoš i otišao u Kanadu, tamo je bio u ustaškom centru i prvi put se vratio sa novcem pa je počeo stvaranje podružnica Hrvatske demokratske zajednice (HDZ).”

„Beograd je internacionalni grad”

Dana u Beogradu 1990. i 1991. godine Mesić se seća kroz blokadu i demonstracije ispred institucija Jugoslavije, ali i kroz činjenicu da nije doživeo nijednu provokaciju – osim jedne anegdote.

„Moje vozilo imalo je policijsku pratnju ispred i iza, stajali smo na crveno na semaforu i jednom se pored nas zaustavila stara ofucana ‘zastava’ iz koje je izašao čovek u jednako ofucanom mantilu i – uhvatio se za kvaku mojih vrata.

„Telohranitelj je kao panter skočio, stavio mu pištolj na čelo, a ovaj je u strahu i zbunjenosti samo procedio da traži ulicu Vojvode Mišića”, govori Mesić uz smeh.

On dodaje da se u Beogradu slobodno kretao, odlazio na večere s prijateljima, bio na sahrani novinara Juga Grizelja.

„Beograd je internacionalni grad, to mora da se shvati.

„To nije zalupana palanka već grad sa međunarodnim štihom, i to me je oduševilo.”

Memoari koji menjaju naslov

Memoari Stjepana Mesića izdati su dva puta: 1992. godine pod naslovom „Kako smo srušili Jugoslaviju – politički memoari“, a dve godine kasnije sa promenjenim naslovom „Kako je srušena Jugoslavija”,

„Ja sam promenio naslov jer sam video da se pogrešno interpretira.

„Hteo sam da kažem da smo svi krivi što smo srušili Jugoslaviju, a ne da ja budem u prvom planu kad kažem mi – ovako sam dao objektivizaciju.”

U njegovim sećanjima, važno mesto ima i tajni susret sa tadašnjim nemačkim šefom diplomatije Hansom Ditrihom Genšerom, krajem 1991, dok ratni sukobi eskaliraju, posebno oko Vukovara, grada na krajnjem istoku Hrvatske.

Iz Mesićevih reči vidi se da je odustao od modela jugoslovenske konfederacije i da se sprema međunarodno priznanje nezavisnosti Hrvatske koje je usledilo 15. januara 1992. godine.

„Upozorio sam ga da se ne može više da računa na novi politički dogovor jer su stvari otišle predaleko i da je izlaz u priznanju Slovenije i Hrvatske – da priznanjem svih republika možda zaustavimo rat koji planira Milošević, a Tuđman mu se pridružuje.

„Rekao sam mu da će taj rat biti vrlo kratak u Sloveniji, biće krvav u Hrvatskoj i već je počeo, biće brutalan u Bosni i Hercegovini, a posle toga će se Srbija kupati u krvi”, kaže Mesić uz napomenu da je sa Genšerom susret bio privatno i tajno organizovan.

Iako se njegova prognoza ostvarila, Mesić danas tvrdi da je učinio sve što je mogao da se spreči rat.

„Ja nisam ni u čemu pogrešio, žarko sam želeo da dođe do novog političkog dogovora i sve znanje i energiju sam upotrebio, ali nije išlo.

„Da se Tuđman i Milošević nisu dogovorili oko podele Bosne, mi bismo imali novu konfederaciju.”

Izvor: bbc.com

Continue Reading
Click to comment

Leave a Reply

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

SLOBODNA VOJVODINA

Zašto režim podmeće priču o otcepljenju Vojvodine

Posustala vlast recikliranjem vojvođanskog pitanja, na kome se uspinjao i Milošević, i navodne opasnosti od odvajanja Vojvodine, koje nije ni realno ni moguće, skreće pažnju sa pobune za koju nema rešenje

Published

on

By

Tri meseca nakon novosadske tragedije, kada je korupcijom ubijeno 15 ljudi i osakaćeno dvoje nakon pada nadstrešnice železničke stanice, u javnom govoru se povampirila lažna pretnja otcepljenja Vojvodine od Srbije, koju plasiraju predstavnici vlasti, a nemilice prenose mediji bliski Srpskoj naprednoj stranci. Takođe, tokom jednog od novosadskih protesta, na Varadinskom mostu je razvijen transparent „Vojvodina Republika“, a po rečima reportera agencije Beta, učinili su to aktivisti Srpske napredne stranke, pod budnim okom komunalne policije, njihovih čuvara.

1678622089 Beslin 6215 b
Milivoj Bešlin Foto: FoNet/Milica Vučković

„Nepostojeće pitanje vojvođanskog separatizma poteže isključivo režim predsednika Aleksandra Vučića, jer time dobija nekoliko stvari: skreće pažnju sa pitanja korupcije koja ubija i za koju predstavnici režima nemaju odgovor; seje podele među studentima i građanima i izazivaju sumnju u ‘stvarne’ namere protesta; izaziva omraze i podele u Srbiji na relaciji novosadski i beogradski studenti i, najzad, time sebe pokušavaju da još jednom predstave kao čuvara državne celovitosti, iako znamo da svuda tamo gde su Šešelj-Vučić radikali branili srpstvo, Srba više nema. Uostalom, što Vučić više ne priča o Kosovu? Zbog toga što je Vučić do kraja razmontirao sve institucije i delove institucija Srbije na severu Kosova, nakon čega su njegovi kriminalci otuda, uglavnom, prešli u Vojvodinu, koju će on sad da `brani`. Od koga to? Njenih građana koji se bore protiv korupcije koja ih ubija?!”, kaže za Radar istoričar Milivoj Bešlin reagujući na ponovnu režimsku podmetačinu u vezi sa vojvođanskom secesijom, u situaciji kada se studentski i građanski protesti šire Srbijom kao požar.

Podmetanje secesije

Ovo nije prvi put da se nezadovoljnim studentima i građanima, koji masovno protestuju širom Srbije zahtevajući da se pronađu i kazne odgovorni za pad nadstrešnice, podmeće nepostojeća pretnja gubitka Vojvodine, a predsednik Nezavisnog udruženja novinara Srbije Željko Bodrožić, u izjavi za Radar, podvlači reči profesora Bešlina govoreći o uzrocima novog podizanja tenzija.

„Pitanje navodne vojvođanske secesije poteže raspadajući Vučićev režim, i očigledno je da ne uspeva, već otrcanom propagandom želi da skrene pažnju javnosti i okrene većinsko raspoloženje građana, kao što su proteklih dana i nedelja i druge propagandne podmetačine propadale već u začetku. Posrnuli režim vadi iz fundusa sve raspoloživo i poput poludelog mitraljesca puca mahnito i u prazno. Jedno od oprobanih strašila je i vojvođansko pitanje, ali i ono je postalo neupotrebljivo, jer o tome niko ne priča i to zaista nije tema. Navijam da pitanje autonomije i decentralizacije budu teme, ali sada je na dnevnom redu goli opstanak društva i borba za spas od kriminalizovane i bahate vlasti. Možda će u narednim danima Vučićevi propagandisti pojačati kampanju po tom pitanju i organizovati debate sa svojim uslužnim autonomašima, ali uveren sam da se spin neće primiti, jer ne priča se ni o autonomiji Vojvodine, a kamoli o secesiji.“

Secesija nije realna mogućnost, niti tema, ali režim stalnim nacišovinističkim kampanjama protiv navodnog otcepljenja jača stepen nacionalizma u Vojvodini, drži društvo u stalnom strahu kako se ne bi bunilo protiv naprednjačkog kriminala

Milivoj Bešlin

Bešlin upozorava da je takav narativ još jedna himera koju su izmislili da bi sejali mržnju, podele, omraze, širili kolektivnu paranoju i strah. On kaže da je nekada ta mržnja usmerena na, kako to Vučić zove „kolektivni Zapad“, sintagmu koju nije sam smislio nego je preuzeo iz bogate propagandne aparature režima u Kremlju, a nekada je prema susedima, pa se u tu svrhu svaki kritički glas proglašava za nekakav „ustašluk“. Istoričar je uveren da pokušavaju da mržnjom natope Vojvodinu ne bi li unutar nje došlo do sukoba i nepoverenja među ljudima, ali im to neće uspeti, jer je društvo i u Vojvodini i u ostatku Srbije jasno razlučilo da je trenutno jedina tema mafijaška vlast, njihova korupcija i krađa koje ubijaju ljude.

Posebno je zanimljiva opaska Željka Bodrožića da je famozna autonomija Vojvodine uveliko obesmišljena zajedničkim poduhvatom srpskih i mađarskih „nacoša“ s jedne strane, i autonomaša s druge.

„Preciznije rečeno, političkog krila autonomaškog pokreta, koje je prodalo ideju za nešto privilegija i postalo saučesnik nacionalističkog kartela u zatiranju normalnog društva. Zarad zadržavanja privilegija su u dobroj meri kompromitovali ideju autonomije, odnosno samouprave, i biće potrebno neko vreme da se ponovo politički artikulišu glasovi vojvođanskih autonomaša, koji su veoma ukorenjeni u vojvođanskom društvu. Ima ih i levih i desnih, i nisu nikakvi separatisti, ali vole da ’kickaju’ po tom pitanju, jer nisu ćutali u prošlosti Beču i Pešti, pa što bi danas svom Beogradu“, kaže predsednik NUNS-a.

1681322023 1681321661687
Željko Bodrožić Foto: Vesna Lalić/Nova.rs

Što se realnosti vojvođanske secesije tiče, naši sagovornici ukazuju da ona ne postoji u medijima, javnom prostoru i u smislu političke reprezentativnosti. Bešlin zapaža da, ako i postoji u glavama nekih ljudi, tome je najviše doprineo režim koji je upravo u Novom Sadu i Vojvodini koncentrisao najviše svojih kriminalaca, u kojima su korupcija, teror, zloupotrebe i kriminal imali teži oblik nego u Beogradu, jer su se beogradske reakcije donekle i plašili, dok su u Vojvodini verovali da sve može da prođe.

„I moglo je, ali po onoj narodnoj – možeš šta hoćeš, ali ne možeš dokle hoćeš. Naravno da secesija nije nikakva realna mogućnost, niti politička tema, ali režim stalnim nacišovinističkim kampanjama protiv navodnog secesionizma, jača stepen nacionalizma u Vojvodini, drži vojvođansko društvo u stalnom strahu kako se ne bi bunilo protiv naprednjačkog kriminala i vrši pripreme za totalno ukidanje autonomnog statusa kao nekakvog predvorja separatizma. Uostalom, pogledajte sa koliko ljubavi, topline i empatije su bezmalo svi građani Vojvodine dočekali ovih dana studente i građane iz Beograda i drugih gradova. Zar to nije najbolji primer da se u našem društvu rodila jedna nova solidarnost i novo društveno povezivanje, naravno i empatija, i to je ono što veoma plaši kriminalni režim“, kazuje Bešlin.

„Nekima će zvučati paradoksalno, ali autonomaši su i svojevrsni garant ostanka Vojvodine u Srbiji, za razliku od ovih modernih nedićevaca i hortijevaca koji se veoma dobro razumeju i već su na neki način podelili pokrajinu na ’okupacione zone’, i koji će, verujem, uskoro biti zaustavljeni u svom zločinačkom poduhvatu“, ističe Bodrožić.

Držanje u pokornosti

Čitaoci koji se dobro sećaju devedesetih godina prošlog veka, znaju da su Novi Sad i Vojvodina zaista bili poligon za nacionalnu markaciju i uterivanja straha, više nego u ostatku Srbije. Novinari odlično pamte da su list Dnevnik i Radio-televizija Novi Sad, današnja Radio-televizija Vojvodine, tokom vladavine Slobodana Miloševića bili temeljno devastirani i da se o tom periodu i danas govori kao o „seči knezova vojvođanskog i novosadskog novinarstva“. Međutim, ono što „prečanskim“ očevicima budi posebno gorak ukus u ustima je činjenica da beogradski vodeći mediji tog vremena, RTB i listovi PolitikaPolitika ekspres i Večernje novosti, nisu ni blizu satirani i upodobljavani kao vojvođanski mediji, a čistke nepodobnih su bile manjeg obima.

Posrnuli režim vadi iz fundusa sve raspoloživo i poput poludelog mitraljesca puca mahnito u prazno. Jedno od oprobanih strašila je i vojvođansko pitanje, ali i ono je postalo neupotrebljivo, jer o tome niko ne priča

Željko Bodrožić

„Sumnje u Vojvodinu i njenu ’lojalnost’ državi Srbiji uvek su igrale ulogu držanja u pokornosti. Stalno je trebalo vršiti nasilni grajhšaltung u Vojvodini, stalno je postojala potreba nacional-šovinista da je izjednače sa ostatkom Srbije, jer je vladajuća nacionalistička ideologija po svojoj suštini organska, totalitarna i antidemokratska i ne trpi bilo kakve različitosti i ubija svaku društvenu ili kulturnu pluralnost. Kroz sejanje sumnji, paranoje i lažne optužbe za separatizam, trebalo je ukinuti svaku istorijsku, kulturnu i društvenu specifičnost najevropskijeg dela Srbije“, osvežava nam sećanje Milivoj Bešlin, sa kojim dalje razgovaramo o tome kako je uopšte moguće da iko poveruje da u Vojvodini postoji jak separatistički pokret, kada su ljudi tog mišljenja odavno na statističkoj margini?

Novi Sad protest VI 05 Milica Vuckovic b
Voditelji satirične emisije „Mentalno razgibavanje“ izveli su program za učesnike protesta u nedeljno jutro, drugog dana protesta i 24-časovne blokade Mosta slobode u Novom Sadu Foto:FoNet/Milica Vučković

„Slabije informisani ili ljudi skloni teorijama zavere skloni su da misle da postoji neki plan o razbijanju Srbije, jer je to nešto što je režim SPS i radikala širio i 1990-ih i to rade i danas. Takođe, multinacionalna struktura je izazivala nepoverenje kod nacional-šovinista. Danas to nije slučaj, jer se nacionalna pluralnost Vojvodine značajno umanjila, zbog iseljavanja, a uz to, posle Srba najveća nacionalna zajednica u Vojvodini (mađarska, prim. aut) većinski, zbog političke konstelacije i regionalne koruptivne dinamike, stoji lojalno uz Vučića i njegov režim. Zbog toga režim sada prebacuje ’sumnje’ i nepostojeće separatističke tendencije na opoziciono orijentisane građane i političke strukture.“

Paralele sa Kosovom

Istovremeno, slabije obrazovani građani skloni su da prave lažnu paralelu između Vojvodine i Kosova i lako zapadaju u paniku kada ih tabloidni mediji neprestano zasipaju lažnim pretnjama. Naši sagovornici podsećaju da su se politički ciljevi, istorijska geneza, nacionalna i demografska struktura, kulturno-istorijski razvoj i mnoge druge stvari na Kosovu i u Vojvodini drastično razlikovali tokom istorije. Zbog toga se nikada nisu mogle povlačiti utemeljene paralele između Kosova i Vojvodine po svim ključnim pitanjima, međutim, šta bi se dogodilo kada bi se građani Vojvodine zaista u velikoj većini opredelili za otcepljenje, da li za tako nešto uopšte postoji pravni mehanizam? 

„Ne postoji pravni mehanizam za bilo kakvu secesiju bilo kog dela Republike Srbije. Ni u vreme Jugoslavije, kada je Vojvodina 1945. konstituisana kao autonomna pokrajina, nije bilo mogućnosti za osamostaljenje. Naime, pravo na samoopredeljenje imali su narodi, zbog toga su jugoslovenske republike, kao nacionalne države svojih naroda, mogle da proglase samostalnost, ali pokrajine nisu bile definisane kao federalne države i nisu bile definisane kao nacionalne države. Vojvodina nema ’svoju’ naciju, većinsko stanovništvo i tada i danas je srpsko i logika jugoslovenskih ustava je bila da ona iscrpljuje svoja prava i interese kao autonomija u okviru Srbije, uz garancije federacije“, objašnjava Bešlin.  

1738437955430
Novi Sad akcija Tri meseca – tri mosta Foto: Filip Krainčanić/Nova.rs

Umesto zaključka, pomenimo da u Novom Sadu i Vojvodini živi znatan broj građana koji zahtevaju da Pokrajina povrati autonomiju, koja bi makar zaličila na onu iz Ustava 1974. U ogromnom broju slučajeva razlozi su ekonomske i kulturne prirode, međutim oni dublje upućeni u problematiku svesni su da istinska autonomija Vojvodine mora počivati na političkom temelju. Uprošćeno govoreći, Vojvođani koji samo žele da imaju svoj budžet i kulturno-demografsku politiku, a nisu spremni da glasaju za to da Vojvodina dobije zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast, ostaće večito kratkih rukava budući da je to osnovna pretpostavka njihovih krajnjih ambicija. Problem je, naravno, to što će kleronacionalno osvešćeni političari u tom slučaju minirati celu ideju, smatrajući da su tri grane vlasti obeležja suverenih država, a ne pokrajina, iako postoje evropski primeri koji potvrđuju suprotno. No, Bodrožić je umereni optimista po tom pitanju i veruje da se do ozbiljne decentralizacije Srbije, ne samo Vojvodine, ipak može doći:

„Promene koje zahtevaju stotine hiljada ljudi na ulicama podrazumevaju bolje i funkcionalnije društvo, humanije i poštenije, a s tim podruku ide decentralizacija i široke nadležnosti pokrajina i gradova. I to će se neminovno desiti ako ovo društvo krene boljim putem.

izvor: https://radar.nova.rs/politika/otcepljenje-vojvodina-rezimski-spin/

Continue Reading

SLOBODNA VOJVODINA

Pogledajte kako izgleda voda u zrenjaninskoj bolnici: „Ovo ‘čudo’ izlazi iz slavine čak i u porodilištu gde se kupaju bebe“

U Opštoj bolnici u Zrenjaninu pacijenti i zaposleni su tokom poslednja dva dana prinuđeni da peru ruke, medicinske instrumente, ali i elemente u porodilištu, vodom koja je crna kao blato. Kako za Nova.rs kažu, boja i kvalitet vode u ovom gradu, nažalost, odavno nije vest, ali se nikada do sada nije desilo da sa bolničkih slavina curi crna voda.

Published

on

By

Građani Zrenjanina su dodatno zabrinuti jer je poznato da je u ovom gradu značajno povećan broj obolelih od raka kože, pa vodi sa česme ne smeju da priđu.

„Koža je najveći organ, a mi se tuširamo ovom vodom i oštećujemo organizam iz dana u dan, jer ne možemo stvarno da kupujemo vodu u prodavnici za tuširanje svakoga dana. Svakako je kupujemo za piće i kuvanje hrane. Dakle svakoga dana pijemo kupovnu vodu iz plastičnih ambalaža, što je takođe loše po zdravlje, zbog hemijskih elemenata koje plastika ispušta“, kaže za Nova.rs Miloš Savić, koji radi kao transfuzista u Zrenjaninskoj bolnici.

Naime, prema poslednjim medicinskim izveštajima, u ovom gradu sve je više dece obolele od spinalne mišićne atrofije, a među odraslim građanima, osim raka kože, povećan je i broj obolelih od kancera bešike.

“Kako je na drugim mestima, kad je u bolnici voda kao iz horor filma. Sinoć sam bio dežuran, pustio sam vodu sa česme kada sam hteo da operem ruke, odvrnuo slavinu i potkelo je ovo čudo. Bukvalno je izgledalo kao da šiklja blato. Čim se negde desi kvar, voda postaje skoro crna. I dalje je takva, još nema popravki“, kaže Miloš, koji je slikao „monstruma“ iz slavine i podelio ga sa pratiocima na svom Fejsbuk profilu.

Ovu „močvarnu“ vodu koriste zaposleni u bolnici, ali i pacijenti.

„Takva je voda i u porodilištu, gde kupaju bebe. Ljudi ne mogu da se umiju, istuširaju, jezivo je kako to izgleda. Za osnovnu higijenu moramo da kupujemo vodu, kao da živimo u srednjem veku”, naglašava naš sagovornik.

U ovom gradu, prema poslednjim statistikama, građani dnevno potroše čak 20.000 evra na vodu u plastičnoj ambalaži, što je za poslednjih 12 godina oko 80 miliona evra, dok jedna fabrika vode košta oko 35 miliona.

Podsetimo, Zrenjaninci već 20 godina žive bez pijaće vode, koju pritom uredno plaćaju. Zbog prekomerne količine arsena u vodi iz gradskog vodovoda inspekcija je svojevremeno zabranila njenu upotrebu, a skoro dve decenije kasnije, i šest promena gradskh vlasti, ovaj problem još niko nije uspeo da reši.

Jedan od neuspelih pokušaja rešavanja problema bila je i izgradnja sporne Fabrike vode koja nikada nije uspela da proizvede ni polovinu potrebne količine vode za ovaj grad, a od 2020. godine je i van funkcije nakon eksplozije u kojoj su dva radnika i povređena. U međuvremenu i nakon više pokušaja, Fabrika vode je pre četiri godine prodata firmi “Pannonian water” u vlasništvu arapske firme „Emserb Water FZE“ iz Ujedinjenih Arapskih Emirata.

izvor: https://nova.rs/vesti/drustvo/u-zrenjaninskoj-bolnici-sa-slavine-tece-crna-voda/

Continue Reading

SLOBODNA VOJVODINA

APV: Kad će spomenik Vasi Stajiću biti vraćen na mesto i zašto to već nije učinjeno?

Opoziciona Akcija progresivne Vojvodine (APV) zatražio je informaciju od Zavoda za zaštitu spomenika kulture Grada Novog Sada kad će spomenik Vasi Stajiću biti vraćen na mesto i zašto to već nije učinjeno

Published

on

By

Spomenik se nalazio između Skupštine Autonomne Pokrajine Vojvodine i Skupštine Grada Novog Sada.

Sklonjen je zbog radova na podzemnoj garaži kod Banovine.

APV ističe da je pomenuta garaža „nezakonito izgrađena bez neophodne dokumentacije“, te da je prilikom radova oštećena i zgrada Skupštine AP Vojvodine, koja je spomenik kulture, i da Zavod nije sprečio radove iako je to njegova zakonska obaveza.

„Garaža je otvorena pre nekoliko meseci, parter je uređen, ali spomenik nije vraćen. Ovo je još jedan dokaz da ne postoji granica nestručnosti, bahatosti i gluposti vladajućeg režima“, zaključuje se u saopštenju.

(Autonomija, arhivska fotografija)

izvor: https://autonomija.info/apv-kad-ce-spomenik-vasi-stajicu-biti-vracen-na-mesto-i-zasto-to-vec-nije-ucinjeno/

Continue Reading

SLOBODNA VOJVODINA

Poljoprivrednici Srbije: Kasne subvencije, povraćaj akcize na gorivo i uredba o korišćenju zemljišta

Poljoprivrednici u Srbiji nezadovoljni su realizacijom sporazuma sa Ministarstvom poljoprivrede, potpisanim u oktobru 2024. godine, o isplati subvencija za seme i kažu da sve kasni

Published

on

By

Po obećanju Ministarstva poljoprivrede, trebalo je da subvencije budu isplaćene do kraja prošle godine, a kasni i povraćaj akcize na gorivo, nije stupio na snagu pravilnik o semenu i mena kredita sa subvencionisanom kamatom.

Poljoprivrednica Biljana Dulić iz Đurđina kod Subotice rekla je za Betu da još nije dobila subvencije za 2024. godinu za obrađenih 30 hektara zemlje.

Država mi duguje za osnovnu subvenciju od 18.000 dinara po hektaru i podsticaj za seme u iznosu od 10.000 dinara, ukupno oko 900.000 dinara za 2024. godinu. Četiri meseca u e-agraru piše da se ‘predmet obrađuje’ “, rekla je Dulić.

Dodala je da je “refakciju” – povraćaj poreza na gorivo dobila mesec dana posle kupovine iako je dogovor bio da se 50 dinara za litar kupljenog dizela vrati u roku od dve nedelje.

Poljoprivrednik Milan Milošević iz sela Ćirikovac kod Požarevca je rekao da su stigla rešenja o isplati podsticaja za seme od 10.000 dinara po hektaru, ali da oko 15 odsto poljoprivrednika tog uduženja još nije dobilo novac.

Još veći problem je što Ministarstvo poljoprivrede nije na vreme pripremilo pravilnik o faktičkom korišćenju zemljišta, kazao je on.

Milošević smatra da nije opravdanje to što u Skupštini čeka Predlog zakona o dopuni Zakona o poljoprivredi i ruralnom razvoju da bi se napravio taj pravilnik, već sve to nije pripremljeno na vreme da bi se na početku ove godine zemljište uvelo u e-agrar i dobile zbog subvencije.

Dodao je da na području Stiga poljoprivrednici koji obrađuju zemlju uzetu u zakup, imaju ogroman problem jer ne mogu da je registruju u e-agraru, a takve zemlje je oko 60-70 odsto od ukupno obrađene.

Predsednik Skupštine Udruženja poljoprivrednika Subotice Miroslav Matković je rekao da Ministarstvo obećava da će “u narednom periodu” poljoprivrednici moći da podnose zahteve za kredite sa subvencionisanim kamatama od oko dva odsto godišnje.

Prema rečima predsednika Inicijative za opstanak poljoprivrednka Srbije Gorana Filipovića, još nije objavljen ni pravilnik o podsticaju za seme u ovoj godini.

Po sporazumu je država obećala da isplati do 17.000 dinara za seme po hektaru, ali ne znamo koliko će kilograma priznati i da li ćemo morati da sami finansiramo ostatak semena jer gustina useva zavisi od sorte. Za soju je, na primer potrebno od 80 do 110 kilograma po hektaru, semena ima malo u ponudi i najavljuje se da će koštati 250 dinara, što znači da za subvenciju nećemo moći da kupimo potrebnu količinu“, rekao je Filipović.

On je naveo da poljoprivredni proizvođači još nisu dobili ni subvenciju od 40 odsto na osnovu osiguranja. iako se to isplaćivalo najkasnije do 25. decembra tekuće godine.

Poljoprivrednici snose posedice i tuđih grešaka u savetodavnim službama, pa Ivan Milutinović za prošlu godinu nije dobio subvencije za 23 hektara obrađene zemlje zbog propusta službenice, a kada je to utvrđeno i zahtev ponovo prosleđen, rečeno mu je da je – zakasnio.

Međum, Milutinović je dobio povraćaj akcize i na tu zemlju kao da je ostvario subvencije.

izvor: https://www.021.rs/story/Info/Biznis-i-ekonomija/400687/Poljoprivrednici-Srbije-Kasne-subvencije-povracaj-akcize-na-gorivo-i-uredba-o-koriscenju-zemljista.html

Continue Reading

SLOBODNA VOJVODINA

Bešlin: Najveća politička kriza od 5. oktobra i najvažniji politički stav moderne istorije – nebitan si

Istoričar Milivoj Bešlin iz Instituta za filozofiju i društvenu teoriju ocenio je u Iza vesti da se Srbija nalazi u najvećoj političkoj krizi u poslednjih 20 godina od 5. oktobra i da svedočimo najvećoj društvenoj pobuni naroda u modernoj srpskoj istoriji

Published

on

By

Govoreći o pozivu predsednika Srbije Aleksanda Vučića Rektorskom kolegijumu Univerziteta u Beogradu na sastanak, ističe da mu je čudno zbog čega je poziv upućen samo jednom univezitetu, ako znamo da je protest počeo na novosadskom Univerzitetu, gradu u kom se tragedija i desila. Zatim, kako navodi, izostavljeni su i univeziteti u Nišu i Kragujevcu.

„Dakle, mi imamo četiri univerziteta, on je uputio poziv samo beogradskom. Ideja je da podeli univerzitete, da podeli akademsku zajednicu, da izazove surevnjivost među njima i da na takav način, u stvari, ponovno nastavi da vlada. Mi ne smemo da zaboravimo jednu činjenicu, da otkako je došao na vlast, Aleksandar Vučić zapravo polarizuje i deli ovo društvo. Dakle, on je nas otrovao mržnjom u našem društvu deleći nas i ne bi li na taj način uspostavljao svoju autoritarnu vlast“, objašnjava.

Ovim pozivom, smatra on, predsednik je pokušao i da podeli profesore, akademsku zajednicu i studente.

Kako navodi, s obzirom na to da su studenti pozvali na proteste, a ne rektorski kolegijum, predsednik šalje poruku da su studenti „nebitni“ i da želi da razgovara sa rektorom i njegovim saradnicima.

„To je krajnje nefer. Manipulativni je poziv i on je zapravo na neki način upravo suprotan onome što je želeo da kaže, da izražava državno jedinstvo. Ovaj poziv je poziv na sukobe i pokušaje da se podele i zavade studenti i profesori“, ističe.

Bešlin podseća i da je predsednik ponovo prekršio Ustav.

„On obećava da će zahtevi biti ispunjeni, da će institucije, kako je rekao, 24 sata dnevno da rade na tome. Prvo, to nije njegova nadležnost. Institucije ne treba da rade 24 sata, nego svojih 8 sati dnevno, ali pustite ih da rade. To je ona poruka i najvažnija politička rečenica koju su studenti formulisali – najvažniji politički stav u Srbiji u poslednjih 30 godina naše moderne istorije nebitan si, nisi nadležan, moraju institucije da funkcionišu. U pravnoj državi institucije su autonomne, predsednik mora da nauči da se sveže na ustavna ograničenja. On je ovim pozivom ponovo prekršio svoja ustavna ograničenja“, objašnjava.

Promena jezika prema studentima

Bešlin smatra da je predsednik promenio jezik prema studentima upravo zbog toga što je delegitimizovan i u velikom političkom problemu.

Srbija se podigla. Ovo je jedna pobuna koja dolazi odozdo, jedna fascinantna emancipacija srpskog društva koju gledamo, koja nije politička pobuna jer još nemamo političku artikulaciju, ali jeste najšira društvena pobuna u modernoj srpskoj istoriji. Ovo je jedan istorijski presedan, nešto što mi do sada nismo videli. Više gotovo da nema ne grada, nego varoši, sela u kojima se ne održavaju masovni protesti“, naglašava.

Ističe i da je to dovelo do delegitimisanja jedne autoritarne vlast i onoga koji je reprezentovao tu vlast, odnosno koju je za sebe prigrabio, na neki način uzurpirao vlast svih drugih institucija.

„On je u ovom trenutku uplašen, zbog toga traži dijalog. Donedavno, on je bio inspirator napada i gaženja studentata i mladih ljudi automobilima“, ocenjuje.

Izlazna strategija – neutralna prelazna vlada

Bešlin navodi i da vlast loše menadžeriše krizom.

„Nekada u toku istog dana imate pozive na nasilje, pa na dijalog. To govori o rasulu u kom se nalazimo“, objašnjava.

Kaže i da bi izlazna strategija iz ove situacije bila prelazna, neutralna, ekspertska vlada i da je takvo iskustvo već viđeno u Evropi kada se dese duboke i temljne političke krize.

„Ovo je najveća politička kriza u Srbiji u poslednjih 20 godina od 5. oktobra. Ovo je najveća društvena pobuna naroda odozdo u modernoj srpskoj istoriji“, zaključuje.

(N1, foto: Autonomija)

izvor: https://autonomija.info/beslin-najveca-politicka-kriza-od-5-oktobra-i-najvazniji-politicki-stav-moderne-istorije-nebitan-si/

Continue Reading

SLOBODNA VOJVODINA

Marton ( LSV ): Bravo za advokate!

Liga socijaldemokrata Vojvodine – VOJVOĐANI podržava tridesetodnevnu obustavu rada, koju je juče proglasila Advokatska komora Srbije.

Published

on

By


Advokatska podrška zahtevima studenata, kao i zahtev za prestanak urušavanja vladavine prava, poziv je i ostatku našeg društva, da snažno stane uz studente i podrži njihovu borbu.

Aleksandar Marton
portparol LSV Vojvođani

Continue Reading

Trending