Da li je Srbija pred novim sankcijama EU: Posle zabrane uvoza ruske nafte sve je u igri
Od 1. novembra Srbija više neće moći da uvozi naftu iz Rusije, a članovi državnog vrha juče su za to optužili Hrvatsku, iako se još polovinom ove godine znalo da na jesen nećemo moći da nabavljamo taj ruski energent
Sagovornici “Nove” navode da zabrana uvoza nafte iz Ruske Federacije nije sankcija Srbiji već NIS-u koji je većinski u vlasništvu ruske državne kompanije Gaspromnjeft, te da zbog neprilagođavanja spoljnoj politici EU, odnosno neuvođenju sankcija Rusiji Srbija može da trpi i neke druge posledice.
Još polovinom prošle godine znalo se da Srbija od početka novembra neće moći da uvozi naftu iz Rusije, a to je najavljivao i predsednik Aleksandar Vučić. Taj energent Srbija nabavlja preko naftovoda Janaf u Hrvatskoj, koja je, po rečima premijerke Ane Brnabić, insistirala da se zabrana uvoza nafte iz Rusije odnosi i na Srbiju.
Zbog toga je premijerka juče izdramila, navodeći da je na taj način Srbiji izbijeno iz džepa nekoliko stotina miliona evra i optužujući hrvatsko rukovodstvo da se utrkuje u neoustaštvu. Ona je izjavila da je NIS imao “milion” prepiski sa Janafom, gde garantuju da neće prekinuti dotok nafte.
Foto: A.K./ATAImages
“Mi nemamo alternativni naftovod. Mi zavisimo od tog naftovoda, koji smo i mi gradili. Politički kriterijumi su uticali na njihovu odluku, energetiku koriste za političku odmazdu”, rekla je Brnabić, dodajući da je ostala nafta 20 odsto skuplja od ruske.
Njoj je zasmetalo što je iz zabrane uvoza izuzeta Bugarska, gde posluje takođe ruski Lukoli.
Srećko Đukić, diplomata i bivši ambasador Srbije u Belorusiji, navodi da Lukoil i NIS nisu ista stvar – da je Lukoil ruska privatna kompanija, dok je Gaspromnjeft, kao većinski vlasnik NIS-a ruska držvna monopolska kompanija.
„To su različite stvari i to je različiti odnos prema ruskoj državnoj i prema privatnoj kompaniji. Takođe, Bugarska je članica EU, Bugarska podržava sve sankcije EU. Bugarska osuđuje rusku agesiju u Ukrajini i konkretno, a ne samo načelno. Mi sve to nismo“, navodi Đukić.
Srećko Đukić Foto: N1
On ističe da zabranom uvoza nafte iz Rusije neće biti nekih bitnih posledica po Srbije, ako neko ne zloupotrebi ovu odluku, misleći na vlast u Srbiji i Gaspromnjeft. Kako kaže, ta odluka je davno najavljivana, a srpske rafinerije su i do sada prerađivale većim delom naftu koja nije ruskog porekla, već iračku, kazašku, libijsku…
Na pitanje “Nove” da li možemo da trpimo još neke posledice zbog neuvođenja sankcija Ruskoj Federaciji, Đukić navodi da treba videti koji je paket EU u pripremi.
Foto:Nemanja Jovanović/Nova.rs
“Sigurno je da će Brisel pratiti postupke i ponašanje Beograda i da će na osnovu toga suditi i donositi odluke. To znači da iz već postojećeg korpusa tog ogromnog broja sankcija koje postoje može vrlo lako da se neke od tih primene i na Srbiju. U javnosti su se do sada pominjale od viznih, preko finansijskih, do zabrane investiranja. To je sve u opticaju” kaže sagovornik “Nove”.
Nemanja Todorović Štiplija, izvršni direktor Centra savremene politike, ističe da Srbija nije pod sankcijama, već NIS.
„Protok ruske nafte kroz Janaf je pod sankcijama. Samim tim Srbija koja je jedino vezana za Janaf – i rafinerija nafta Pančevo i rafinerija nafte Novi Sad nemaju pristup. Postojao je period od šest meseci u kom je Srbija trebalo da se snađe za naftu. NIS je pod sankcijama, kao jedini veliki uvoznik kroz Janaf. Sankcije su za ruske firme“,- ponavlja Štiplija.
Nemanja Todorović Štiplija Foto: Newsmax Adria
On dodaje da je Srbija na vreme razmišljala o tome da je jedini uvoznik ruska kompanija imala bi u međuvremenu neku novu kompaniju koja bi uvozila naftu i ne bi imala problem.
„Bila bi srpska, austrijska… čija god i možda bi mogla da prođe bez ovoga sada. U Srbiji je jedini uvoznik kroz Janaf NIS, koji je ruska kompanija. U vlasništvu Rusa je i uvoz i proizvodnja i promet. U Bugarskoj nije tako. Tamo je samo rafinerije u vlasništvu Lukoila, a najveći prodavac je privatna bugarska kompanija i sutra može da kupi iz koje god hoće kompanije naftu koja je ruska ili nije ruska“, kaže Štiplija za “Novu”.
Upitan da li možemo da očekujemo posledice neuvođenja sankcija Rusiji, on navodi da smo našim nečinjenjem već sami sebi napravili štetu.
„Nema ne treba EU ili neko da nas dodatno kazni. Možemo to i sami. Sve restriktivne mere koje donosi EU nisu uperene prema državama članicama, odnosno zemljama kandidatima, već isključivo protiv Rusije i ruskih kompanija za koje EU misli da učestvuju na neki način u finansiranju agresije na Ukrajinu. Mi možemo da snosimo neke druge posledice zbog usaglašavanja sa spoljnom i bezbednosnom politikom EU, to je na državama članicama da donesu tu odluku“, navodi Štiplija.
Predsednik Vučić je još u julu govorio da će država, ako bude morala, preuzeti NIS od Gasproma, kao većinskog vlasnika, dok traju sankcije, a vratiti kad prođu. To se nije dogodilo. Vučić je tada izjavio da pojedini posrednici i trgovci “kirkuk” iračke nafte ne žele da rade sa većinskim ruskim vlasnicima.
“NIS se mesecima priprema da uvozi nerusku naftu”
Ministarka energetike Zorana Mihajlović je izjavila da se u maju znalo da će Srbiji biti onemogućena da od novembra uzvozi rusku naftu, zbog čega se već tada uvozilo malo ruske, malo neke druge, a 20 odsto je bilo srpske nafte „Velebit”.
„NIS se već mesecima priprema da uvozi nerusku naftu 80 odsto, a 20 odsto će biti prerađena srpska nafte Velebit, jedna od najkvalitetnijih na svetu“, kazala je Mihajlović.
Bešlin: Srbija ima veoma dugačku tradiciju centralizma, unitarizma i nacionalizma
Istoričar Milivoj Bešlin izjavio je da predsednik Srbije Aleksandar Vučić nije „pao s neba“, već da Srbija ima veoma dugačku tradiciju centralizma, unitarizma i nacionalizma
„Ovde se nacija doživljava kao jedno telo, kao jedno biće, i država zato često ima totalitarni karakter. Nije Aleksandar Vučić pao s neba, to vuče duboke korene iz srpske političke kulture“, rekao je Bešlin na javnom predavanju koje je organizovao Rotari klub Novi Sad, prenosi „Danas„.
Dodao je da je Srbija veoma teško podnosila federalno uređenje socijalističke Jugoslavije, a u Kraljevini Jugoslaviji Srbija je odbijala bilo kakvu pomisao na ideju da ta država može da bude pluralna i da treba da se federalizuje.
„Priče o nekakvoj Srbiji koja je između dva svetska rata bila društvo u kojem su muškarci nosili cilindre, a žene balske haljine, uglavnom su mitovi, to jednostavno nije tako izgledalo. Društvom u prvoj Jugoslaviji vladali su korupcija, nepismenost, bezakonje i diktatura kralja Aleksandra koji je privatizovao državu“, naveo je Bešlin.
Dodao je da je zbog toga nezadovoljstvo uređenjem Kraljevine Jugoslavije bilo veliko u svim krajevima te zemlje, pa čak ni vojska nije imala motiva da je brani od napada nacističke Nemačke u aprilu 1941. godine.
Bešlin je rekao da je Drugo zasedanje Antifašističkog veća narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ) pre 80 godina održano u Jajcu ne slučajno baš 29. novembra.
„Tog dana 1941. godine izginuo je celi Radnički bataljon na Kadinjači, kako bi omogućio partizanskom Vrhovnom štabu da se povuče nakon sloma Užičke republike i izdaje četnika koji su tada prešli na stranu okupatora i tamo i ostali“, rekao je Bešlin.
Po njegovim rečima, ključna odluka AVNOJ-a bila je stvaranje federativne Jugoslavije, umesto prethodne centralističke, unitarne i duboko korumpirane Kraljevine Jugoslavije.
On je rekao da je današnji Ustav Srbije „falsifikat“ jer iz njega proizlazi da je Vojvodina kao autonomna pokrajina formirana 2006. kada je usvojen taj Ustav, a Vojvodina je kao autonomna pokrajina svojom političkom voljom formirana još u leto 1945. godine.
Bešlin: Nacionalisti su jedini krivci za raspad Jugoslavije
Nijedna od nacionalističkih ideologija, a ponajprije one najbrojnije, nisu perspektive ‘svojih’ naroda vidjele u jednoj složenoj, nacionalno i kulturno pluralnoj i nadnacionalnoj zajednici kakva je bila Jugoslavija, kaže historičar Milivoj Bešlin
Milivoj Bešlin je istoričar i viši naučni saradnik Instituta za filozofiju i društvenu teoriju Univerziteta u Beogradu. Autor je dvotomne monografije Ideja moderne Srbije u socijalističkoj Jugoslaviji, kao i više desetina stručnih studija, članaka, rasprava i prikaza u domaćim i međunarodnim naučnim časopisima i zbornicima. Osnivač je i koordinator Laboratorije za istraživanje socijalizma i (post)jugoslovenske studije (YugoLab) na IFDT-u.
U radovima, između ostalog, istražuje političku i društvenu istoriju socijalističke Jugoslavije; studije nacionalizma; teoriju modernizacije; pokušaje reformi u socijalističkoj Jugoslaviji; osnovne elemente jugoslovenskog federalizma; pitanje položaja Vojvodine; srpsko-hrvatske odnose u 20. veku; problem antifašizma i istorijskog revizionizma; pitanja intelektualnog angažmana i nacionalizma.
Milivoj Bešlin je historičar i viši naučni saradnik Instituta za filozofiju i društvenu teoriju Univerziteta u Beogradu (Ustupljeno Al Jazeeri)
U svakom slučaju, jedan je od najpozvanijih istoričara u regionu za razgovor na temu 80. godišnjice od održavanja Drugog zasedanja Antifašističkog veća narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ).
Za početak, šta, prema Vašem mišljenju, predstavlja AVNOJ u istoriji ovih prostora?
– AVNOJ je po svemu bio istorijska prekretnica i ne samo po onim pravnim, političkim i istorijskim karakteristikama, već je bio prekretna tačka u jednom novom poimanju države i jugoslovenskog zajedništva. Posle dve decenije centralizma, unitarizma, nasilja, nacionalne diskriminacije, represije i denacionalizacije, odlučeno je pod okriljem jedinog antifašističkog pokreta da se stvara i da će se stvarati složena država, federativna Jugoslavija. Jugoslovenski antifašizam partizanskog pokreta je bio utemeljen na dvostrukoj emancipaciji: nacionalnoj i socijalnoj. Nacionalno-oslobodilački karakter je emanirao AVNOJ i njegove odluke o konstituisanju federativne države uz uvažavanje svih njenih naroda i identiteta; dok je socijalnu emancipaciju emanirala socijalistička revolucija koja je trebalo da – pod parolom „nema povratka na staro“ – radikalno promeni stagnantno, korumpirano, nepravedno, petrifikovano i nepismeno društvo kapitalističke periferije, kakva je bila Kraljevina Jugoslavija.
Jugoslavija je na AVNOJ-u konstituisana kao složena zajednica ravnopravnih naroda, federativno uređena. Napisali ste da je tako ‘evolutivno i odozdo razgrađivan centralistički model i uvođen federativni princip na oslobođenim teritorijama’. Kako je to bilo moguće, s obzirom na i tada veoma prisutne nacionalizme među jugoslovenskim narodima?
– Svi jugoslovenski nacionalizmi, u prvom redu srpski kao nacionalizam sa najširom mobilizacijskom snagom, potom hrvatski izražen kao separatistički, i dalje, svi do poslednjeg, završili su Drugi svetski rat u kolaboraciji sa fašizmom. Nezavisno od toga da li su u kolaboraciju ušli strateški ili taktički, na samom početku rata ili tokom njegovog trajanja, ishod je bio istovetan: savez sa sebi bliskom ideologijom fašizma. Time su postali i deo ratno-zločinačke mašinerije okupatora i izvršili najteži crimen uz ratne zločine, a to je izdaja zemlje. Tako su jugoslovenski nacionalizmi sebe za duže vreme delegitimisali i trajnije kompromitovali za politički rad. Time je poraženo i nacionalističko poimanje Jugoslavije i mogao se pod okriljem antifašističkih pobednika, pod vođstvom KPJ, sprovesti koncept, kao što sam rekao, i nacionalne i socijalne emancipacije.
Razgraditi državni centralizam, definitivno odbaciti svaki nacionalni unitarizam, bio je nesumnjivi cilj oslobodilačkog pokreta. Ponuditi novi koncept složene države koji bi svi njeni narodi prihvatili značilo je ostati sa one strane svakog nacionalizma, a revolucijom i kapitalizma. Dakle, na AVNOJ-u je konstatovano da se „Jugoslavija izgrađuje i da će se izgrađivati na federativnom principu, koji će obezbediti punu ravnopravnost Srba, Hrvata, Slovenaca, Makedonaca i Crnogoraca, odnosno naroda Srbije, Hrvatske, Slovenačke, Makedonije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine“. Analiza dokumenata sa Drugog zasedanja AVNOJ-a jasno svedoči o ključnom obeležju nove Jugoslavije: federativno ustrojstvo u cilju obezbeđivanja nacionalne ravnopravnosti. U preambuli odluke o izgradnji Jugoslavije na federativnim principima stoji i da se zasniva na osnovu „prava svakog naroda na samoopredeljenje uključujući pravo na otcepljenje ili na ujedinjenje sa drugim narodima“. Time je označen faktički prestanak postojanja Jugoslavije kao centralističke monarhije.
Koncept koji je usvojen na Drugom zasedanju AVNOJ-a bio je, dakle, nacionalno-emancipatorski koncept države u izgradnji pet, odnosno, šest nacija i njihovih šest federalnih država kao konstituenata nove federativne Jugoslavije. I na samom zasedanju koplja su se lomila oko statusa Bosne i Hercegovine – da li će biti republika ili pokrajina, u čijem će sastavu biti, i tome slično. Ko je i kako „prelomio“ da Bosna i Hercegovina bude ravnopravna republika u jugoslovenskoj federaciji, konstituisana na istorijskom, a ne na nacionalnom principu?
– U partijskim dokumentima Bosna i Hercegovina se pominjala kao autonomija, što je bilo u skladu sa principom da će federalne jedinice biti nacionalne države pet naroda – konstituenasa Jugoslavije. Bosna ovaj kriterijum nije zadovoljavala. Ipak, srednjovekovni temelji bosanske državnosti, strah od velikosrpskih i velikohrvatskih pretenzija i ponajviše – uspeh ustanka u Bosni i Hercegovini – uticali su da se prvobitni planovi o autonomiji ove istorijske pokrajine promene. Iako je u početku rata prevladavalo stanovište u rukovodstvu KPJ da bi Bosna i Hercegovina trebalo da ima autonomiju, ta ideja se nije razrađivala i nije bilo jasno u kom obliku bi to rešenje bilo realizovano. Postojala su dva predloga: da se Bosna i Hercegovina konstituiše kao autonomna pokrajina vezana za jednu od federalnih jedinica (Srbiju ili Hrvatsku), dok je drugo rešenje predviđalo da se bosanskohercegovačka autonomija veže direktno za jugoslovensku zajednicu, da bude autonomija u okviru buduće federacije. Treće rešenje, sasvim različito od prethodnih je predviđalo da se Bosna i Hercegovina konstituiše kao federalna jedinica (država), odnosno ravnopravna članica federativne Jugoslavije u nastanku.
Na insistiranje Pokrajinskog komiteta KP BiH preovladalo je mišljenje da se Bosna i Hercegovina kao istorijski utemeljena geografska i ekonomska celina, sa specifičnom nacionalnom i konfesionalnom strukturom izgradi kao ravnopravna članica federativne Jugoslavije. Trebalo bi naglasiti i da je na ovu odluku uticao i Tito, koji se juna 1943. u razgovoru sa predstavnicima PK KPJ za BiH interesovao kada će biti osnovano AVNO Bosne i Hercegovine (kasnije ZAVNOBiH), što je već bilo trasiranje puta ka konstituisanju posebnosti i državnosti ove jedinice.
S druge strane, i Vojvodina je bila do kraja izgrađena ratna pokrajina, kao i ostale ratne pokrajine koje će na AVNOJ-u postati republike. Međutim, ona nije postala republika, već je ostala pokrajina unutar Srbije. Zašto?
– Vojvodina je bila konstituisana kao jedna od sedam ratnih pokrajina, koja je imala svoj Pokrajinski komitet KPJ, svoj Glavni štab kao najviše vojno telo i svoj Glavni narodnooslobodilački odbor kao najvišu instituciju nove vlasti. Sve ove tri ključne institucije su bile u neposrednoj vezi sa jugoslovennskim institucijama. Dakle, nije bila podređena nijednoj od ratnih pokrajina, budućih federalnih država (republika). Ipak, činjenica da Vojvodina nije dobila svoje antifašističko veće, bio je jasan znak da nema potencijala ili političke volje za njen status ravnopravne federalne države sa ostalima. Organizaciona struktura KPJ od pre rata, koja je imala sedam pokrajnskih komiteta i koja je predviđala sedam federalnih jedinica, bila je tokom rata izmenjena. Naime, koncept jugoslovenskog federalizma je bio, kao što sam rekao, nacionalno-emancipatorski. Pet, odnosno, šest nacija su tvorile Jugoslaviju i dobile pravo na svoje nacionalne države unutar Jugoslavije. Vojvodina nije imala „svoju“ naciju i samim tim nije ispunjavala taj ključni uslov.
Za razliku od Bosne i Hercegovine, koja je imala kapacitet i tradiciju državnosti zbog istorijskih okolnosti, Vojvodina to nije posedovala. Tako da je odluka o njoj kao autonomiji unutar Srbije, s obzirom na etničku strukturu, bila očekivana. S druge strane, ne bi trebalo izgubiti iz vida ni pragmatizam novih vlasti. Srbija i njena dominantna politička kultura, odbacivale su ideje složene države, federalizam im je bio potpuno stran. Federalističko ustrojstvo nove države, priznavanje realnosti o postojanju makedonske i crnogorske nacije, uz priznavanje državnosti njihovih jedinica, kao i bosansko-hercegovačke, bili su veliki šok za Srbiju. Vojvodina je delom trebalo da bude kompenzacija.
U Srbiju su tada inkorporirani i Sandžak kao nedovršena ratna pokrajina, te Kosovo sa složenom nacionalnom strukturom… Za razliku od Vojvodine koja je bila dovršena ratna pokrajina, kao i druge, buduće federalne jedinice, Kosovo i Sandžak su bili tokom rata oblikovani kao oblasti.
– Istorijske, regionalne, religijske i naravno etničke specifičnosti Sandžaka kao teritorijalno-političke jedinice sa složenom demografskom strukturom, uslovile su njegovo izrastanje u poseban status tokom rata, ali i u procesu konstituisanja federativne Jugoslavije. Politička odluka vođstva oslobodilačkog pokreta je bila da se sve specifičnosti Sandžaka kao jugoslovenske regije moraju izraziti formiranjem antifašističkog veća. Tako je u Pljevljima 20. novembra 1943. formirano ZAVNO Sandžaka. U Rezoluciji se govori o „narodu Sandžaka“, „Sandžaklijama“, ali i o „Srbima, Muslimanima i Crnogorcima“. Ipak, politička klima, kada je reč o statusu Sandžaka, menjala se krajem rata. Ni slabost ustanka u tom regionu nije pomogla njegovoj političkoj subjektivizaciji. Naposletku, protivno volji sandžačkih predstavnika, jugoslovenski vrh je početkom 1945. zauzeo stav o podeli Sandžaka između dve federalne jedinice, Srbije i Crne Gore. AVNO Sandžaka se sastao krajem marta 1945. u Novom Pazaru da bi doneo odluku o podeli ove oblasti i svom raspuštanju. Bio je to kraj postojanja Sandžaka kao političke jedinice.
S druge strane, oslobodilački pokret je na Kosovu bio veoma slabo razvijen… Ali se Kosovo tokom rata formiralo kao zasebna oblast, bez kapaciteta za status jedinice. Ipak, zbog demografske i etničke strukture, ono je bilo viđeno kao oblasna autonomija u okvirima Srbije, što je u leto 1945. godine potvrdila i oblasna skupština naroda Kosova i Metohije.
Kako odgovarate na nacionalističke argumente da su AVNOJ i kasnije Ustav SFRJ iz 1974. godine navodno ‘glavni krivci’ za raspad Jugoslavije, da su granice koje su povučene na zasedanju AVNOJ-a bile ‘veštačke’…?
– Takve primedbe su neznalačke, neistorične i karakteristične za nepoznavanje istorijskog konteksta, prava, kao i za naknadno „čitanje“ istorije, tačnije suđenje istoriji iz pozicija poraženog nacionalističkog i/ili fašističkog kvislinštva. Najpre, na AVNOJ-u nisu povlačene nikakve granice. Antifašistički i oslobodilački pokret svih jugoslvoenskih naroda tada je uvažio političku i svaku drugu realnost o postojanju dovršenih nacionalnih identiteta i potrebi izgradnje složene države koja bi uvažila nacionalnu pluralnu fizionomiju Jugoslavije. Dakle, Jugoslavija nije bila neka unitarna celina koju su komunisti veštački podelili na republike, odnosno, federalne države u federativnoj zajednici. Ona je na AVNOJ-u nastala i kasnije se izgrađivala sa punom svešću tih naroda da žele da žive zajedno. Legitimitet novim antifašističkim pobednicima donela je i ratna pobeda i podrška revolucionarnim merama koje su sprovođene. Kada je taj koncept, skupa sa ideološkim i personalnim nosiocima vlasti nestao, ta se država raspala. A raspala se jer je delegitimisana, dakle, izgubila je široku podršku ona ideologija koja ju je stvorila i održavala.
Umesto poraženog socijalizma, krajem 1980-ih, nova legitimacija i nova mobilizacijska snaga postaje nacionalizam. Nijedna od nacionalističkih ideologija, a ponajpre one najbrojnije, nisu perspektive „svojih“ naroda videle u jednoj složenoj, nacionalno i kulturno pluralnoj i nadnacionalnoj zajednici kakva je bila Jugoslavija. I to su jedini krivci za njen raspad.
Protest roditelja ubijenih đaka iz „Ribnikara“, poruke ispred Vlade – „3. maj i dalje traje“
Roditelji dece ubijene u OŠ “Vladislav Ribnikar” protestovali su u Beogradu i zatražili da se formira memorijalni centar u znak sećanja na ubijene đake i pripadnika obezbeđenja. Oni su posle okupljanja ispred škole otišli do Vlade Srbije, gde su ostavili poruke sa natpisima “3. maj i dalje traje”
Okupljanje roditelja počelo je simbolično u 8. 40 sati, što je vreme koje oni prepoznaju kao trenutak kada je počela pucnjava u školi.
Roditelji su ispred škole palili sveće i ostavljali cveće. Tokom okupljanja, sa druge strane ulice, stigli su i građani.
Tu su ljudi koji su hteli da podrže roditelje, javlja reporterka N1.
Među građanima koji su došli su i advokatica Sara el Sarag, bivša rektorka Ivanka Popović, profesor Fakulteta političkih nauka Filip Ejdus, novinar Veran Matić…
Učesnici protesta su posle odavanja počasti ispred škole otišli do Vlade Srbije. Tu su na zgradi vlade zalepili poruke u kojima su naveli da „3. maj i dalje traje“. Tu su se kratko zadržali i potom su se razišli, javlja naša reporterka
Šta roditelji traže?
Roditelji traže da se izgradi dostojanstven memorijali centar u školi u slavu devetoro đaka i jednog radnika obezbeđenja koji su ubijeni u toj školi 3. maja
Ispred Vlade se novinarima obratio jedan od roditelja Branko Anđelković koji je poslednjih dana u fokusu pažnje pošto nije izabran u Školski odbor, a on je tvrdio da ga ne biraju zato što govori istinu o 3. maju. On je stava da škola treba da bude zatvorena jer je to stratiše i nije više škola.
„Stojim iza svake svoje reči“, rekao je novinarima Anđelković i dodao da je neophodno da greške počnu da se ispravljaju, a prave se, kaže od 3. maja do dan danas.
„Kada je počeo Dan žalosti? Kada se pošlo u školu? Da li se neko seća. Kako to da institucije ne mogu da reaguju već stvari guraju pod tepih i prebacuju na Savet roditelja?“, zapitao je Anđelković.
On je naglasio da se memorijalni centar ne pravi za pet minuta i dodao da su za to su potrebne godine. „Memorijalni centar nije potreban meni, ni nama, mi ga imamo. Ali je potreban vama, deci, unucima, društvu“, kaže.
Inače, jednog stanovišta po pitanju memorijalnog centra su roditelji iz Saveta roditelja, a drugog roditelji ubijene dece. Ipak, učesnici protesta danas su više puta istakli da ne žele da se bave podelama u Savetu roditelja.
Majka ubijene devojčice iz OŠ „Vladislav Ribnikar“ Ninela Radičević izjavila je prethodno da država mora da se uključi u dešavanja oko osnivanja memorijalnog centra u znak sećanja na ubijenih devetoro đaka i radnika obezbeđenja.
Radičević je za N1 na protestu ispred „Ribnikara“ rekla da roditelji ne insistiraju na rešenju za memorijalni centar, već da ono treba da odredi multidisciplinarni tim stručnjaka, ali da u sve to mora da se uključi država, koja trenutno to ne čini.
Na skupu su svoje stavove izneli i građani koji su došli da roditeljima pruže podršku.
Tako je Univerzitetska profesorka Ivanka Popović izjavila da se stvari oko formiranja memorijalnog centra u OŠ „Vladislav Ribnikar“ presporo dešavaju i da su roditelji koji danas protestuju s pravom ogrorčeni – da se na njihovu decu zaboravilo i da su druge stvari važnije od toga.
„Mislim da je tragedija koja je zadesila sve nas toliko velika da se ne može rečima opisati i najmanje što možemo da uradimo je da pružimo podršku roditeljima stradale dece i porodici nastradalog radnika…Politika podsticanja govora mržnje je i dovela do činjenja dela nasilja proisteklih iz mržnje. Mislim da je to nešto što moramo da promenimo i zaustavimo jer ovo vodi u potpuno bezakonje koje znači da svako na svakog može da ide ako se ne slaže sa tom osobom i bez ikakvih psoledica za taj čin“, rekla je Popović za N1
Zahtevamo bezbednu Vojvodinu u kojoj deca i mladi mogu da žive i rade
Kandidatkinja na izbornoj listi Vojvođana Maja Mrnuštik pozvala je na povećanje opšte bezbednosti u Novom Sadu, jer su u poslednja dva dana obijena dva novosadska vrtića, obrazovne ustanove koje treba da budu sigurna zona za decu
– Ovo je samo segment celokupne priče o lošem stanju bezbednosti u Novom Sadu, ali i čitavoj Vojvodini. Zato tražimo da se garantuje bolja bezbednost građana i njihove imovine i da se umesto izbornih priča pažnja skrene na svakodnevne, stvarne probleme naše okoline. Ovo što se sada događa na ulicama Novog Sada, pogotovo u sigurnim mestima za našu decu je sramotno i mora što pre da se spreči -istakla je Mrnuštik.
Stanje bezbednosti u Novom Sadu je poslednjih godina zabrinjavajuće. Česti kriminalni obračuni, pucnjave i krađe pojačavaju zabrinutost građana za svakodnevni život, dok akcija vlasti konstantno zaostaje.
Vasić: Otuđenje imovine Telekoma Srbija – ugovor se potpisuje do 31. decembra
Potpredsednica Dveri i kandidatkinja na parlamentarnim izborima Radmila Vasić upozorila je da “neprimećeno prolazi otuđenje imovine” preduzeća za telekomunikacije Telekom Srbija, kao što se sa komunalnim preduzećem Vodovod i kanalizacija prenosi imovina na “ćerku firmu Ski infrastructure doo Beograd”, saopštile su danas Dveri
Imovina se prenosi bez naknade, na period od 10 godina, koji će se automatski obnavljati i posle 10 godina ukoliko ne bude prigovora, tvrdi Vasić.
„Da li je tačno da se ovim ugovorom, preduzeće Telekom Srbija odriče kompletne svoje imovine i na novoosnovano zavisno preduzeće prenosi kompletno zemljište koje služi za potrebe postavljanja antena, antenskih stubova, nosača, sistema prenosa, instalacija radio-baznih stanica, kao i druge telekomunikacione i pripadajuće opreme i uređaja, sa kompletnom navedenom i pripadajućom opremom“, upitala je ona.
Vasić je ocenila da se predizborni period koristi da se ugovor potpiše do 31. decembra, navodeći da je imala uvid u ugovor kojim firma Ski infrastructure doo, bez saglasnosti Telekoma, može da podnese Ugovor nadležnim organima radi pribavljanja propisanih dozvola ili saglasnosti i upisa prava zakupa u katastarske ili druge javne knjige.
„Da li ste i kada obavestili zaposlene u Telekomu Srbija i sindikate ovog preduzeća da je ovo način da otpustite više hiljada zaposlenih u ovom preduzeću, jer će posle realizacije ovog ugovora o potpunom otuđenju imovine ostati bez posla“, upitala je Vasić.
Kostreš (LSV) u Marker razgovoru: Bez promene u Vojvodini nema ni promena u Srbiji, saradnja sa SNS je zatvoreno poglavlje (VIDEO)
Bez Vojvodine i bez promene u Vojvodini nema ni promena u Srbiji, rekao je predsednik Lige Socijaldemokrata Vojvodine – Vojvođani Bojan Kostreš u emisiji Marker Razgovor. Kostreš je rekao i da je u biti njihove političke ponude to da treba promeniti sistem odlučivanja, da nikakve saradnje sa Srpskom naprednom strankom (SNS) neće biti, ali da je LSV spremna da sarađuje sa onim političkim organizacijama koje Srbiju vide kao građansku, sekularnu, decentralizovanu i evropsku državu
“Bez vojvođanske skupštine i bez pobede evropskih snaga u Vojvodini nema ni mogućnosti da se Srbija transformiše u normalnu evropsku zemlju”, kaže Kostreš i dodaje da Vojvodina trenutno nije u fokusu.
“Mislim da je to smišljena akcija vladajuće partije. Zato su izbori u Vojvodini zakazani u poslednjem momentu i zato će vojvođanska kampanja biti toliko kratka i zato je naš cilj da je vratimo u fokus, jer bez nas nema ni borbe za očuvanje vojvođanskog načina života”, rekao je on.
Kostreš smatra da je neraspisivanje izbora u opštinama Vojvodine i to što se održavaju vanredni pokrajinski izbori, stvar taktike.
“Kada ste razdvojili lokalne i pokrajinske izbore, vi ste praktično u Vojvodini smanjili interesovanje birača, jer je izvesno da bi vladajuća koalicija izgubila deo lokalnih samouprava. Vladajuća koalicija nije pružila nijedan rezultat. Zato mi insistiramo da se u Vojvodini razgovara, jer imamo samo obećanja. Dosta nam je toga da se Vojvodine sete samo kada su raspisani izbori”, kaže Kostreš.
Vojvođanski način života – to je ono što LSV najčešće potencira u svom programu. Kostreš obrazlaže da je reč o očuvanju multikulturalnosti.
“Vojvodina je Evropa u malom, to je multietnička i multikulturalna zajednica. Svako ko je u Vojvodinu došao, on je sa sobom doneo ono najbolje što ima. Baš zbog toga je ona toliko lepa i dobra. Mi to želimo da sačuvamo. Želimo da Vojvodina bude evropski most između Srbije i Evrope i da ono što ima, da to prenesemo i na ostale krajeve Srbije”, kaže Kostreš.
Na komentar da su šest godina bili u koaliciji sa SNS u Novom Sadu, Kostreš odgovara da je došlo do smene generacija i da nema više sedenja na dve stolice.
“Mi smo građanska, proevropska, regionalistička stranka, koja se po mnogo čemu ne slaže da vrednostima koje zastupa SNS. To poglavlje naše istorije smo zatvorili. Spremni smo da sarađujemo sa svim onim političkim organizacijama koje prihvataju Vojvodinu kao politički faktor, koje žele da Srbija postane deo Evrope”, kaže Kostreš.
Objašnjava da je u biti njihove političke ponude to da treba promeniti sistem odlučivanja.
“Mi smo došli u situaciju da jedan čovek odlučuje o svemu. Treba spustiti nivo odlučivanja na građane, znači decentralizacija. Regionalne uprave treba da donose regionalne programe, a zna se o čemu država vodi računa. Kroz jaku i bogatu Vojvodinu, može da bude samo jaka i bogata Srbija”, ocenio je on.
Optužbe o tome da LSV zagovara otcepljenje Vojvodine vidi kao zlonamernost ili nerazumevanje.
“Sve što želimo je da Vojvodina upravlja svojim resursima i Vojvođani odlučuju o svojim sudbinama. Sve to želimo i za Beograd. Želimo i za sve ostale delove Srbije”, kaže Kostreš.
“Možda mi nismo dobro komunicirali sa ljudima, stalno se misli da mi želimo da otcepimo Vojvodinu. Ona jeste neodvojivi deo Srbije”, dodaje sagovornik Marker razgovora.
Kostreš dodaje da je bilo propusta dok su bili deo vlasti, ali da će greške biti promenjene.
“Ono gde smo mi grešili i što nismo pobedili ni na jednim izborima jeste što smo sebi dozvoljavali luksuz da budemo mlađi partner i što nismo mogli da diktiramo uslove”, kaže on.
Govoreći o komunikaciji sa ostatkom opozicije, naročito po pitanju kontrole izbornog procesa, dodaje da je ona negde bolja, negde slabija, ali da su spremni da sarađuju sa svima.
“Mi ne smemo sebi da dozvolimo luksuz još jednih sumnjivih izbora. Treba jasno razgovarati i o funkcionerskoj kampanji”, smatra on.
Osvrnuvši se na probleme i blokade poljoprivrednika, ali i obustava rada radnika Pošte, Kostreš kaže da ne postoje pravni mehnizmi kojima bi se njihovi problemi rešili jer je Vojvodina obesmišljena, ali postoje ljudski mehanizmi.
“Da sam premijer Vojvodine, ja bih stao na čelo tih ljudi. Seo bih sa njima i rekao im da živimo njihove probleme. Kad je poljoprivreda Vojvodine u problemu, to se linearno prenosi. Prva stvar, moramo vratiti Vojvodini ingerencije, drugo, dok to ne uradimo zajedno ćemo se boriti sa ljudima tamo gde se odluke donose”, dodaje Kostreš.
Na pitanje kako će rešiti probleme nasilja, ali i govora mržnje u Vojvodini, Kostreš odgovara da je neophodno razgovarati sa ljudima.
“Ako budemo čuvali naši međuljudske i komšijske odnose, ako budemo rekli da je vrednost što neko priča drugim jezikom ili ide u drugu crkvu, drugog je zavičaja, to je danas Vojvodina i to moramo da očuvamo”, zaključio je Kostreš.