Za 16 godina na kancelarskoj funkciji, Angela Merkel je ostavila svoj trag u nemačlkoj spoljnoj politici. Uloga Nemačke u svetu je postala važnija, a sve je više izazova sa kojima se valja uhvatiti ukoštac.
Angela – kako? Niko van Nemačke nije znao ko je Angela Merkel kada je 2005. prvi put postala kancelarka. I niko nije mogao da pretpostavi kakav pečat će ona ostaviti u svetu.
Ali, ona brzo hvata korak, pa i u spoljnoj politici. Nju je od početka oblikovala uglavnom sama umesto da to prepusti dotičnom ministru spoljnih poslova. Kao domaćin samita G8 u Hajligendamu 2007. već se suvereno ophodila sa najvažnijim šefovima država i vlada u svetu. Iz ove perspektive je to gotovo bio svet blagostanja.
U krizi evra Nemačka preuzima vodeću ulogu
Ali, kancelarka ubrzo mora da se prebaci u krizni modus: 2008. je izbila svetska finansijska kriza. Evro, jedan od najjačih simbola evropskog jedinstva, nalazi se pod pritiskom. „Ako propadne evro- propašće Evropa“, upozorava šefica vlade.
Gotovo nevoljko, privredno najjača zemlja EU sa Merkelovom na čelu preuzima vodeću ulogu u Evropi. Nemačka vlada primorava s jedne strane posebno zadužene zemlje da sprovedu tvrd kurs štednje i reformi; u Grčkoj neki kritičari izvlače čak paralele sa nemačkom okupacijom u Drugom svetskom ratu.
S druge strane, Merkelova odobrava sveobuhvatnu evropsku pomoć. Nemačka jemstva za dugove drugih zemalja su se drastično povećala.
Za to što je ostatak Evropske unije sveukupno prihvatio novu vodeću ulogu Nemačke, može da se zahvali i pažljivom nastupanju Angele Merkel. Ona „kulturu uzdržanosti” povezuje sa „kulturom odgovornosti”, kako je to politolog sa Univerziteta Hale, Johanes Varvik, izrazio u razgovoru za DW.
Ne više tako blizak partner Francuske
Sve važnija uloga Nemačke dovela je i do kvarenja odnosa sa Francuskom. Merkel, doduše, stalno govori o tesnom partnerstvu; mediji dobru saradnju sa predsednikom Nikolom Sarkozijem čak označavaju imenom „Merkozi”. Ali, Merkelova se nije mnogo obazirala na zahteve različitih francuskih predsednika, nedavno i Makrona, za produbljivanjem EU, na primer, stvaranjem zajedničkog ministra za finansije.
Hening Hof iz Nemačkog društva za spoljnu politiku to zove „propuštenom šansom”. Varvik za DW govori o „sve većem otuđivanju” od Francuske i da Merkelova u pogledu produbljivanja EU „nema velike vizije”.
Fascinirana Kinom
Kancelarka inače nastavlja spoljnu politiku ranijih nemačkih vlada: temeljito, bez velikih gestova, po mogućnosti uz saglasnost svih strana, stalno vodeći računa o nemačkim ekonomskim interesima u svetu.
To se isplatilo: trgovinska razmena, pre svega sa Kinom, veoma brzo se povećava. Merkelova često putuje u Kinu i izgleda da je fascinirana. Hening Hof vidi kod nje „divljenje kineskoj privrednoj sili koje se graniči sa strahopoštovanjem”. O ljudskim pravima ona tamo govori krajnje oprezno.
Amerikanci ukazuju na drugu stranu sve veće zavisnosti od Kine. Hof smatra da je Angela Merkel „dugo potcenjivala opasnosti koje predstavljaju autokratskih sistemi, pre svega Kine i Rusije, sistemi koji se služe geo-ekonomskim sredstvima moći, dezinformacijama i podrivanjem Zapada”.
Juli 2014, Merkel u društvu Buša i Putina – tada je napunila 60 godina.
Velikodušna azilna politika
Da je Angela Merkel 2015. godine otišla sa funkcije, njen dotadašnji, sveukupno gledano uspešan, bilans, verovatno bi brzo bio zaboravljen. Ali ništa je nije učinilo tako poznatom u svetu, i ništa nije toliko polarizovalo javnost kao njena odluka u leto 2015. da otvori granice za izbeglice i migrante koji su pristizali.
Ona je to obrazlagala hrišćanskom ljubavlju prema bližnjima, ali i iskustvom koje je imala kao građanin DDR sa granicama koje nisu mogle da se pređu. Merkelova pozira na „selfijima” sa sirijskim izbeglicama a Nemačka postaje mesto iz snova za ljude iz čitavog sveta.
Plakat AfD, 2015.
Jedni je slave skoro kao sveticu. Magazin „Tajm” je 2015. proglasio za „ličnost godine” pa čak i za „kancelarku slobodnog sveta”. Drugi, pre svega vlade na istoku EU, vrlo joj zameraju što je pokušala da svoju velikodušnu azilnu politiku nametne čitavoj EU. Tada je počeo da se širi desničarski populizam u Evropi.
Odnos sa Vašingtonom je postao hladniji
Angela Merkel je u početku bila vatrena „transatlantkinja“. Još kao opoziciona političarka je podržavala rat koji je u Iraku poveo predsednik SAD Džordž Buš mlađi; rat koji je većina građana Nemačke tada odbacivala.
No, odnosi su se ohladili, između ostalog i zato što su se SAD sa predsednicima Bušom i Obamom sve više orijentisale na Aziju. Za vreme Obame, koji je u retrospektivi nazvao Merkelovu svojim najvažnijim spoljnopolitičkim partnerom, 2013. je obelodanjeno da je tajna služba SAD godinama špijunirala kancelarku. Merkel je ogorčena: „Špijuniranje među prijateljima – to nikako ne može!”
Tamni oblaci
A onda je svetska politička situacija veoma brzo postala mračna: Rusija 2014. anektira Krim, Britanci 2016. na referendumu glasaju za izlazak iz EU, a ubrzo zatim u SAD Donald Tramp postaje predsednik. Svojim sloganom „America first” pokazao je nipodaštavanje multilateralizma. Čak je i NATO doveo u pitanje. Angela Merkel 2017. sa razočaranjem konstatuje: „Vremena u kojima smo mogli da se pouzdamo jedni u druge, delom su prošla”.
G7 -2017.
Olujni oblaci koji su se navlačili podstakli su Merkelovu da se 2017. još jednom kandiduje za kancelarsku funkciju – i tako je to postala i četvrti put.
Razgovori sa autokratama – zbog državnog rezona
Ona je videla sebe kao svetionik u svetskoj politici. „Nemačka je u većoj meri od drugih upućena na multilateralni okvir”, objašnjava Varvik njen motiv.
Hof smatra da ona ima „nesvakidašnju sposobnost da Evropu i Zapad drži na okupu – baš kao i strane koje se nalaze u konfliktu”. Ovo potonje je stalno pokušavala u konfliktu između Ukrajine i Rusije, ali u tome na kraju nije imala uspeha. Doduše, svojom stalnom podrškom nemačko-ruskom projektu gasovoda „Severni tok 2″ zamerila se SAD i istočnim zemljama EU.
Odnos sa SAD se vidno poboljšao nakon stupanja na dužnost Džozefa Bajdena 2021. Bajden je u julu pozvao Merkelovu – kao prvu šeficu jedne evropske vlade – u Vašington, a njeno političko životno delo je okarakterisao kao „istorijsko”.
Merkel i Erdogan, 2019.
S druge strane, lični animoziteti ili političke razlike u mišljenjima je nikada nisu sprečavali da stupi u razgovor i sa autokratskim šefovima država i vlada kao što su Vladimir Putin, Redžep Erdogan ili Si Đinping – iz državnog rezona. Varvik kaže da ona u pregovorima ima „legendarnu izdržljivost”.
„Ništa se ne podrazumeva”
Šta je njeno spoljnopolitičko zaveštanje? – Možda to što je rekla 2019. na Univerzitetu Harvard kada je primala svoju 16. počasnu doktorsku titulu: „Ništa se ne podrazumeva. Naše individualne slobode se ne podrazumevaju (što će postati škakljiva tema u krizi sa koronom, prim. red.), demokratija se ne podrazumeva, baš kao ni mir i blagostanje”.
Veliki trenuci Merkelove su nastupali pre svega u kriznim situacijama, a takvih je za vreme njene duge vladavine bilo napretek. Nikada nije bila govornica koja može da zapali mase, ali pre svega u krizama se kod nje ispoljavalo ono što Varvik zove „mešavinom pragmatizma, prodornosti i robusne ličnosti”.
I Hof je vidi kao „neumornu kriznu menadžerku” koja je „postigla velike stvari”. Doduše, i kao političarku koja je uvek nastojala da „očuva postojeće”. Prema njegovima rečima, ona je „krize premalo koristila kao šanse za temeljne promene”; na primer, nije se zalagala za veće integracione korake u EU.
Varvik ovako rezimira politiku Angele Merkel: ona je razumela „da Nemačka ima globalne interese i da je Nemačka s jedne strane suviše mala da sama postiže ciljeve, a s druge, zbog svoje veličine i uloge u Evropi mora da bude predvodnik”.
Posustala vlast recikliranjem vojvođanskog pitanja, na kome se uspinjao i Milošević, i navodne opasnosti od odvajanja Vojvodine, koje nije ni realno ni moguće, skreće pažnju sa pobune za koju nema rešenje
Tri meseca nakon novosadske tragedije, kada je korupcijom ubijeno 15 ljudi i osakaćeno dvoje nakon pada nadstrešnice železničke stanice, u javnom govoru se povampirila lažna pretnja otcepljenja Vojvodine od Srbije, koju plasiraju predstavnici vlasti, a nemilice prenose mediji bliski Srpskoj naprednoj stranci. Takođe, tokom jednog od novosadskih protesta, na Varadinskom mostu je razvijen transparent „Vojvodina Republika“, a po rečima reportera agencije Beta, učinili su to aktivisti Srpske napredne stranke, pod budnim okom komunalne policije, njihovih čuvara.
Milivoj Bešlin Foto: FoNet/Milica Vučković
„Nepostojeće pitanje vojvođanskog separatizma poteže isključivo režim predsednika Aleksandra Vučića, jer time dobija nekoliko stvari: skreće pažnju sa pitanja korupcije koja ubija i za koju predstavnici režima nemaju odgovor; seje podele među studentima i građanima i izazivaju sumnju u ‘stvarne’ namere protesta; izaziva omraze i podele u Srbiji na relaciji novosadski i beogradski studenti i, najzad, time sebe pokušavaju da još jednom predstave kao čuvara državne celovitosti, iako znamo da svuda tamo gde su Šešelj-Vučić radikali branili srpstvo, Srba više nema. Uostalom, što Vučić više ne priča o Kosovu? Zbog toga što je Vučić do kraja razmontirao sve institucije i delove institucija Srbije na severu Kosova, nakon čega su njegovi kriminalci otuda, uglavnom, prešli u Vojvodinu, koju će on sad da `brani`. Od koga to? Njenih građana koji se bore protiv korupcije koja ih ubija?!”, kaže za Radar istoričar Milivoj Bešlin reagujući na ponovnu režimsku podmetačinu u vezi sa vojvođanskom secesijom, u situaciji kada se studentski i građanski protesti šire Srbijom kao požar.
Podmetanje secesije
Ovo nije prvi put da se nezadovoljnim studentima i građanima, koji masovno protestuju širom Srbije zahtevajući da se pronađu i kazne odgovorni za pad nadstrešnice, podmeće nepostojeća pretnja gubitka Vojvodine, a predsednik Nezavisnog udruženja novinara Srbije Željko Bodrožić, u izjavi za Radar, podvlači reči profesora Bešlina govoreći o uzrocima novog podizanja tenzija.
„Pitanje navodne vojvođanske secesije poteže raspadajući Vučićev režim, i očigledno je da ne uspeva, već otrcanom propagandom želi da skrene pažnju javnosti i okrene većinsko raspoloženje građana, kao što su proteklih dana i nedelja i druge propagandne podmetačine propadale već u začetku. Posrnuli režim vadi iz fundusa sve raspoloživo i poput poludelog mitraljesca puca mahnito i u prazno. Jedno od oprobanih strašila je i vojvođansko pitanje, ali i ono je postalo neupotrebljivo, jer o tome niko ne priča i to zaista nije tema. Navijam da pitanje autonomije i decentralizacije budu teme, ali sada je na dnevnom redu goli opstanak društva i borba za spas od kriminalizovane i bahate vlasti. Možda će u narednim danima Vučićevi propagandisti pojačati kampanju po tom pitanju i organizovati debate sa svojim uslužnim autonomašima, ali uveren sam da se spin neće primiti, jer ne priča se ni o autonomiji Vojvodine, a kamoli o secesiji.“
Secesija nije realna mogućnost, niti tema, ali režim stalnim nacišovinističkim kampanjama protiv navodnog otcepljenja jača stepen nacionalizma u Vojvodini, drži društvo u stalnom strahu kako se ne bi bunilo protiv naprednjačkog kriminala
Milivoj Bešlin
Bešlin upozorava da je takav narativ još jedna himera koju su izmislili da bi sejali mržnju, podele, omraze, širili kolektivnu paranoju i strah. On kaže da je nekada ta mržnja usmerena na, kako to Vučić zove „kolektivni Zapad“, sintagmu koju nije sam smislio nego je preuzeo iz bogate propagandne aparature režima u Kremlju, a nekada je prema susedima, pa se u tu svrhu svaki kritički glas proglašava za nekakav „ustašluk“. Istoričar je uveren da pokušavaju da mržnjom natope Vojvodinu ne bi li unutar nje došlo do sukoba i nepoverenja među ljudima, ali im to neće uspeti, jer je društvo i u Vojvodini i u ostatku Srbije jasno razlučilo da je trenutno jedina tema mafijaška vlast, njihova korupcija i krađa koje ubijaju ljude.
Posebno je zanimljiva opaska Željka Bodrožića da je famozna autonomija Vojvodine uveliko obesmišljena zajedničkim poduhvatom srpskih i mađarskih „nacoša“ s jedne strane, i autonomaša s druge.
„Preciznije rečeno, političkog krila autonomaškog pokreta, koje je prodalo ideju za nešto privilegija i postalo saučesnik nacionalističkog kartela u zatiranju normalnog društva. Zarad zadržavanja privilegija su u dobroj meri kompromitovali ideju autonomije, odnosno samouprave, i biće potrebno neko vreme da se ponovo politički artikulišu glasovi vojvođanskih autonomaša, koji su veoma ukorenjeni u vojvođanskom društvu. Ima ih i levih i desnih, i nisu nikakvi separatisti, ali vole da ’kickaju’ po tom pitanju, jer nisu ćutali u prošlosti Beču i Pešti, pa što bi danas svom Beogradu“, kaže predsednik NUNS-a.
Željko Bodrožić Foto: Vesna Lalić/Nova.rs
Što se realnosti vojvođanske secesije tiče, naši sagovornici ukazuju da ona ne postoji u medijima, javnom prostoru i u smislu političke reprezentativnosti. Bešlin zapaža da, ako i postoji u glavama nekih ljudi, tome je najviše doprineo režim koji je upravo u Novom Sadu i Vojvodini koncentrisao najviše svojih kriminalaca, u kojima su korupcija, teror, zloupotrebe i kriminal imali teži oblik nego u Beogradu, jer su se beogradske reakcije donekle i plašili, dok su u Vojvodini verovali da sve može da prođe.
„I moglo je, ali po onoj narodnoj – možeš šta hoćeš, ali ne možeš dokle hoćeš. Naravno da secesija nije nikakva realna mogućnost, niti politička tema, ali režim stalnim nacišovinističkim kampanjama protiv navodnog secesionizma, jača stepen nacionalizma u Vojvodini, drži vojvođansko društvo u stalnom strahu kako se ne bi bunilo protiv naprednjačkog kriminala i vrši pripreme za totalno ukidanje autonomnog statusa kao nekakvog predvorja separatizma. Uostalom, pogledajte sa koliko ljubavi, topline i empatije su bezmalo svi građani Vojvodine dočekali ovih dana studente i građane iz Beograda i drugih gradova. Zar to nije najbolji primer da se u našem društvu rodila jedna nova solidarnost i novo društveno povezivanje, naravno i empatija, i to je ono što veoma plaši kriminalni režim“, kazuje Bešlin.
„Nekima će zvučati paradoksalno, ali autonomaši su i svojevrsni garant ostanka Vojvodine u Srbiji, za razliku od ovih modernih nedićevaca i hortijevaca koji se veoma dobro razumeju i već su na neki način podelili pokrajinu na ’okupacione zone’, i koji će, verujem, uskoro biti zaustavljeni u svom zločinačkom poduhvatu“, ističe Bodrožić.
Držanje u pokornosti
Čitaoci koji se dobro sećaju devedesetih godina prošlog veka, znaju da su Novi Sad i Vojvodina zaista bili poligon za nacionalnu markaciju i uterivanja straha, više nego u ostatku Srbije. Novinari odlično pamte da su list Dnevnik i Radio-televizija Novi Sad, današnja Radio-televizija Vojvodine, tokom vladavine Slobodana Miloševića bili temeljno devastirani i da se o tom periodu i danas govori kao o „seči knezova vojvođanskog i novosadskog novinarstva“. Međutim, ono što „prečanskim“ očevicima budi posebno gorak ukus u ustima je činjenica da beogradski vodeći mediji tog vremena, RTB i listovi Politika, Politika ekspres i Večernje novosti, nisu ni blizu satirani i upodobljavani kao vojvođanski mediji, a čistke nepodobnih su bile manjeg obima.
Posrnuli režim vadi iz fundusa sve raspoloživo i poput poludelog mitraljesca puca mahnito u prazno. Jedno od oprobanih strašila je i vojvođansko pitanje, ali i ono je postalo neupotrebljivo, jer o tome niko ne priča
Željko Bodrožić
„Sumnje u Vojvodinu i njenu ’lojalnost’ državi Srbiji uvek su igrale ulogu držanja u pokornosti. Stalno je trebalo vršiti nasilni grajhšaltung u Vojvodini, stalno je postojala potreba nacional-šovinista da je izjednače sa ostatkom Srbije, jer je vladajuća nacionalistička ideologija po svojoj suštini organska, totalitarna i antidemokratska i ne trpi bilo kakve različitosti i ubija svaku društvenu ili kulturnu pluralnost. Kroz sejanje sumnji, paranoje i lažne optužbe za separatizam, trebalo je ukinuti svaku istorijsku, kulturnu i društvenu specifičnost najevropskijeg dela Srbije“, osvežava nam sećanje Milivoj Bešlin, sa kojim dalje razgovaramo o tome kako je uopšte moguće da iko poveruje da u Vojvodini postoji jak separatistički pokret, kada su ljudi tog mišljenja odavno na statističkoj margini?
Voditelji satirične emisije „Mentalno razgibavanje“ izveli su program za učesnike protesta u nedeljno jutro, drugog dana protesta i 24-časovne blokade Mosta slobode u Novom Sadu Foto:FoNet/Milica Vučković
„Slabije informisani ili ljudi skloni teorijama zavere skloni su da misle da postoji neki plan o razbijanju Srbije, jer je to nešto što je režim SPS i radikala širio i 1990-ih i to rade i danas. Takođe, multinacionalna struktura je izazivala nepoverenje kod nacional-šovinista. Danas to nije slučaj, jer se nacionalna pluralnost Vojvodine značajno umanjila, zbog iseljavanja, a uz to, posle Srba najveća nacionalna zajednica u Vojvodini (mađarska, prim. aut) većinski, zbog političke konstelacije i regionalne koruptivne dinamike, stoji lojalno uz Vučića i njegov režim. Zbog toga režim sada prebacuje ’sumnje’ i nepostojeće separatističke tendencije na opoziciono orijentisane građane i političke strukture.“
Paralele sa Kosovom
Istovremeno, slabije obrazovani građani skloni su da prave lažnu paralelu između Vojvodine i Kosova i lako zapadaju u paniku kada ih tabloidni mediji neprestano zasipaju lažnim pretnjama. Naši sagovornici podsećaju da su se politički ciljevi, istorijska geneza, nacionalna i demografska struktura, kulturno-istorijski razvoj i mnoge druge stvari na Kosovu i u Vojvodini drastično razlikovali tokom istorije. Zbog toga se nikada nisu mogle povlačiti utemeljene paralele između Kosova i Vojvodine po svim ključnim pitanjima, međutim, šta bi se dogodilo kada bi se građani Vojvodine zaista u velikoj većini opredelili za otcepljenje, da li za tako nešto uopšte postoji pravni mehanizam?
„Ne postoji pravni mehanizam za bilo kakvu secesiju bilo kog dela Republike Srbije. Ni u vreme Jugoslavije, kada je Vojvodina 1945. konstituisana kao autonomna pokrajina, nije bilo mogućnosti za osamostaljenje. Naime, pravo na samoopredeljenje imali su narodi, zbog toga su jugoslovenske republike, kao nacionalne države svojih naroda, mogle da proglase samostalnost, ali pokrajine nisu bile definisane kao federalne države i nisu bile definisane kao nacionalne države. Vojvodina nema ’svoju’ naciju, većinsko stanovništvo i tada i danas je srpsko i logika jugoslovenskih ustava je bila da ona iscrpljuje svoja prava i interese kao autonomija u okviru Srbije, uz garancije federacije“, objašnjava Bešlin.
Novi Sad akcija Tri meseca – tri mosta Foto: Filip Krainčanić/Nova.rs
Umesto zaključka, pomenimo da u Novom Sadu i Vojvodini živi znatan broj građana koji zahtevaju da Pokrajina povrati autonomiju, koja bi makar zaličila na onu iz Ustava 1974. U ogromnom broju slučajeva razlozi su ekonomske i kulturne prirode, međutim oni dublje upućeni u problematiku svesni su da istinska autonomija Vojvodine mora počivati na političkom temelju. Uprošćeno govoreći, Vojvođani koji samo žele da imaju svoj budžet i kulturno-demografsku politiku, a nisu spremni da glasaju za to da Vojvodina dobije zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast, ostaće večito kratkih rukava budući da je to osnovna pretpostavka njihovih krajnjih ambicija. Problem je, naravno, to što će kleronacionalno osvešćeni političari u tom slučaju minirati celu ideju, smatrajući da su tri grane vlasti obeležja suverenih država, a ne pokrajina, iako postoje evropski primeri koji potvrđuju suprotno. No, Bodrožić je umereni optimista po tom pitanju i veruje da se do ozbiljne decentralizacije Srbije, ne samo Vojvodine, ipak može doći:
„Promene koje zahtevaju stotine hiljada ljudi na ulicama podrazumevaju bolje i funkcionalnije društvo, humanije i poštenije, a s tim podruku ide decentralizacija i široke nadležnosti pokrajina i gradova. I to će se neminovno desiti ako ovo društvo krene boljim putem.
Pogledajte kako izgleda voda u zrenjaninskoj bolnici: „Ovo ‘čudo’ izlazi iz slavine čak i u porodilištu gde se kupaju bebe“
U Opštoj bolnici u Zrenjaninu pacijenti i zaposleni su tokom poslednja dva dana prinuđeni da peru ruke, medicinske instrumente, ali i elemente u porodilištu, vodom koja je crna kao blato. Kako za Nova.rs kažu, boja i kvalitet vode u ovom gradu, nažalost, odavno nije vest, ali se nikada do sada nije desilo da sa bolničkih slavina curi crna voda.
Građani Zrenjanina su dodatno zabrinuti jer je poznato da je u ovom gradu značajno povećan broj obolelih od raka kože, pa vodi sa česme ne smeju da priđu.
„Koža je najveći organ, a mi se tuširamo ovom vodom i oštećujemo organizam iz dana u dan, jer ne možemo stvarno da kupujemo vodu u prodavnici za tuširanje svakoga dana. Svakako je kupujemo za piće i kuvanje hrane. Dakle svakoga dana pijemo kupovnu vodu iz plastičnih ambalaža, što je takođe loše po zdravlje, zbog hemijskih elemenata koje plastika ispušta“, kaže za Nova.rs Miloš Savić, koji radi kao transfuzista u Zrenjaninskoj bolnici.
Naime, prema poslednjim medicinskim izveštajima, u ovom gradu sve je više dece obolele od spinalne mišićne atrofije, a među odraslim građanima, osim raka kože, povećan je i broj obolelih od kancera bešike.
“Kako je na drugim mestima, kad je u bolnici voda kao iz horor filma. Sinoć sam bio dežuran, pustio sam vodu sa česme kada sam hteo da operem ruke, odvrnuo slavinu i potkelo je ovo čudo. Bukvalno je izgledalo kao da šiklja blato. Čim se negde desi kvar, voda postaje skoro crna. I dalje je takva, još nema popravki“, kaže Miloš, koji je slikao „monstruma“ iz slavine i podelio ga sa pratiocima na svom Fejsbuk profilu.
Ovu „močvarnu“ vodu koriste zaposleni u bolnici, ali i pacijenti.
„Takva je voda i u porodilištu, gde kupaju bebe. Ljudi ne mogu da se umiju, istuširaju, jezivo je kako to izgleda. Za osnovnu higijenu moramo da kupujemo vodu, kao da živimo u srednjem veku”, naglašava naš sagovornik.
U ovom gradu, prema poslednjim statistikama, građani dnevno potroše čak 20.000 evra na vodu u plastičnoj ambalaži, što je za poslednjih 12 godina oko 80 miliona evra, dok jedna fabrika vode košta oko 35 miliona.
Podsetimo, Zrenjaninci već 20 godina žive bez pijaće vode, koju pritom uredno plaćaju. Zbog prekomerne količine arsena u vodi iz gradskog vodovoda inspekcija je svojevremeno zabranila njenu upotrebu, a skoro dve decenije kasnije, i šest promena gradskh vlasti, ovaj problem još niko nije uspeo da reši.
Jedan od neuspelih pokušaja rešavanja problema bila je i izgradnja sporne Fabrike vode koja nikada nije uspela da proizvede ni polovinu potrebne količine vode za ovaj grad, a od 2020. godine je i van funkcije nakon eksplozije u kojoj su dva radnika i povređena. U međuvremenu i nakon više pokušaja, Fabrika vode je pre četiri godine prodata firmi “Pannonian water” u vlasništvu arapske firme „Emserb Water FZE“ iz Ujedinjenih Arapskih Emirata.
APV: Kad će spomenik Vasi Stajiću biti vraćen na mesto i zašto to već nije učinjeno?
Opoziciona Akcija progresivne Vojvodine (APV) zatražio je informaciju od Zavoda za zaštitu spomenika kulture Grada Novog Sada kad će spomenik Vasi Stajiću biti vraćen na mesto i zašto to već nije učinjeno
Spomenik se nalazio između Skupštine Autonomne Pokrajine Vojvodine i Skupštine Grada Novog Sada.
Sklonjen je zbog radova na podzemnoj garaži kod Banovine.
APV ističe da je pomenuta garaža „nezakonito izgrađena bez neophodne dokumentacije“, te da je prilikom radova oštećena i zgrada Skupštine AP Vojvodine, koja je spomenik kulture, i da Zavod nije sprečio radove iako je to njegova zakonska obaveza.
„Garaža je otvorena pre nekoliko meseci, parter je uređen, ali spomenik nije vraćen. Ovo je još jedan dokaz da ne postoji granica nestručnosti, bahatosti i gluposti vladajućeg režima“, zaključuje se u saopštenju.
Poljoprivrednici Srbije: Kasne subvencije, povraćaj akcize na gorivo i uredba o korišćenju zemljišta
Poljoprivrednici u Srbiji nezadovoljni su realizacijom sporazuma sa Ministarstvom poljoprivrede, potpisanim u oktobru 2024. godine, o isplati subvencija za seme i kažu da sve kasni
Po obećanju Ministarstva poljoprivrede, trebalo je da subvencije budu isplaćene do kraja prošle godine, a kasni i povraćaj akcize na gorivo, nije stupio na snagu pravilnik o semenu i mena kredita sa subvencionisanom kamatom.
Poljoprivrednica Biljana Dulić iz Đurđina kod Subotice rekla je za Betu da još nije dobila subvencije za 2024. godinu za obrađenih 30 hektara zemlje.
“Država mi duguje za osnovnu subvenciju od 18.000 dinara po hektaru i podsticaj za seme u iznosu od 10.000 dinara, ukupno oko 900.000 dinara za 2024. godinu. Četiri meseca u e-agraru piše da se ‘predmet obrađuje’ “, rekla je Dulić.
Dodala je da je “refakciju” – povraćaj poreza na gorivo dobila mesec dana posle kupovine iako je dogovor bio da se 50 dinara za litar kupljenog dizela vrati u roku od dve nedelje.
Poljoprivrednik Milan Milošević iz sela Ćirikovac kod Požarevca je rekao da su stigla rešenja o isplati podsticaja za seme od 10.000 dinara po hektaru, ali da oko 15 odsto poljoprivrednika tog uduženja još nije dobilo novac.
Još veći problem je što Ministarstvo poljoprivrede nije na vreme pripremilo pravilnik o faktičkom korišćenju zemljišta, kazao je on.
Milošević smatra da nije opravdanje to što u Skupštini čeka Predlog zakona o dopuni Zakona o poljoprivredi i ruralnom razvoju da bi se napravio taj pravilnik, već sve to nije pripremljeno na vreme da bi se na početku ove godine zemljište uvelo u e-agrar i dobile zbog subvencije.
Dodao je da na području Stiga poljoprivrednici koji obrađuju zemlju uzetu u zakup, imaju ogroman problem jer ne mogu da je registruju u e-agraru, a takve zemlje je oko 60-70 odsto od ukupno obrađene.
Predsednik Skupštine Udruženja poljoprivrednika Subotice Miroslav Matković je rekao da Ministarstvo obećava da će “u narednom periodu” poljoprivrednici moći da podnose zahteve za kredite sa subvencionisanim kamatama od oko dva odsto godišnje.
Prema rečima predsednika Inicijative za opstanak poljoprivrednka Srbije Gorana Filipovića, još nije objavljen ni pravilnik o podsticaju za seme u ovoj godini.
“Po sporazumu je država obećala da isplati do 17.000 dinara za seme po hektaru, ali ne znamo koliko će kilograma priznati i da li ćemo morati da sami finansiramo ostatak semena jer gustina useva zavisi od sorte. Za soju je, na primer potrebno od 80 do 110 kilograma po hektaru, semena ima malo u ponudi i najavljuje se da će koštati 250 dinara, što znači da za subvenciju nećemo moći da kupimo potrebnu količinu“, rekao je Filipović.
On je naveo da poljoprivredni proizvođači još nisu dobili ni subvenciju od 40 odsto na osnovu osiguranja. iako se to isplaćivalo najkasnije do 25. decembra tekuće godine.
Poljoprivrednici snose posedice i tuđih grešaka u savetodavnim službama, pa Ivan Milutinović za prošlu godinu nije dobio subvencije za 23 hektara obrađene zemlje zbog propusta službenice, a kada je to utvrđeno i zahtev ponovo prosleđen, rečeno mu je da je – zakasnio.
Međum, Milutinović je dobio povraćaj akcize i na tu zemlju kao da je ostvario subvencije.
Bešlin: Najveća politička kriza od 5. oktobra i najvažniji politički stav moderne istorije – nebitan si
Istoričar Milivoj Bešlin iz Instituta za filozofiju i društvenu teoriju ocenio je u Iza vesti da se Srbija nalazi u najvećoj političkoj krizi u poslednjih 20 godina od 5. oktobra i da svedočimo najvećoj društvenoj pobuni naroda u modernoj srpskoj istoriji
Govoreći o pozivu predsednika Srbije Aleksanda Vučića Rektorskom kolegijumu Univerziteta u Beogradu na sastanak, ističe da mu je čudno zbog čega je poziv upućen samo jednom univezitetu, ako znamo da je protest počeo na novosadskom Univerzitetu, gradu u kom se tragedija i desila. Zatim, kako navodi, izostavljeni su i univeziteti u Nišu i Kragujevcu.
„Dakle, mi imamo četiri univerziteta, on je uputio poziv samo beogradskom. Ideja je da podeli univerzitete, da podeli akademsku zajednicu, da izazove surevnjivost među njima i da na takav način, u stvari, ponovno nastavi da vlada. Mi ne smemo da zaboravimo jednu činjenicu, da otkako je došao na vlast, Aleksandar Vučić zapravo polarizuje i deli ovo društvo. Dakle, on je nas otrovao mržnjom u našem društvu deleći nas i ne bi li na taj način uspostavljao svoju autoritarnu vlast“, objašnjava.
Ovim pozivom, smatra on, predsednik je pokušao i da podeli profesore, akademsku zajednicu i studente.
Kako navodi, s obzirom na to da su studenti pozvali na proteste, a ne rektorski kolegijum, predsednik šalje poruku da su studenti „nebitni“ i da želi da razgovara sa rektorom i njegovim saradnicima.
„To je krajnje nefer. Manipulativni je poziv i on je zapravo na neki način upravo suprotan onome što je želeo da kaže, da izražava državno jedinstvo. Ovaj poziv je poziv na sukobe i pokušaje da se podele i zavade studenti i profesori“, ističe.
Bešlin podseća i da je predsednik ponovo prekršio Ustav.
„On obećava da će zahtevi biti ispunjeni, da će institucije, kako je rekao, 24 sata dnevno da rade na tome. Prvo, to nije njegova nadležnost. Institucije ne treba da rade 24 sata, nego svojih 8 sati dnevno, ali pustite ih da rade. To je ona poruka i najvažnija politička rečenica koju su studenti formulisali – najvažniji politički stav u Srbiji u poslednjih 30 godina naše moderne istorije nebitan si, nisi nadležan, moraju institucije da funkcionišu. U pravnoj državi institucije su autonomne, predsednik mora da nauči da se sveže na ustavna ograničenja. On je ovim pozivom ponovo prekršio svoja ustavna ograničenja“, objašnjava.
Promena jezika prema studentima
Bešlin smatra da je predsednik promenio jezik prema studentima upravo zbog toga što je delegitimizovan i u velikom političkom problemu.
„Srbija se podigla. Ovo je jedna pobuna koja dolazi odozdo, jedna fascinantna emancipacija srpskog društva koju gledamo, koja nije politička pobuna jer još nemamo političku artikulaciju, ali jeste najšira društvena pobuna u modernoj srpskoj istoriji. Ovo je jedan istorijski presedan, nešto što mi do sada nismo videli. Više gotovo da nema ne grada, nego varoši, sela u kojima se ne održavaju masovni protesti“, naglašava.
Ističe i da je to dovelo do delegitimisanja jedne autoritarne vlast i onoga koji je reprezentovao tu vlast, odnosno koju je za sebe prigrabio, na neki način uzurpirao vlast svih drugih institucija.
„On je u ovom trenutku uplašen, zbog toga traži dijalog. Donedavno, on je bio inspirator napada i gaženja studentata i mladih ljudi automobilima“, ocenjuje.
Izlazna strategija – neutralna prelazna vlada
Bešlin navodi i da vlast loše menadžeriše krizom.
„Nekada u toku istog dana imate pozive na nasilje, pa na dijalog. To govori o rasulu u kom se nalazimo“, objašnjava.
Kaže i da bi izlazna strategija iz ove situacije bila prelazna, neutralna, ekspertska vlada i da je takvo iskustvo već viđeno u Evropi kada se dese duboke i temljne političke krize.
„Ovo je najveća politička kriza u Srbiji u poslednjih 20 godina od 5. oktobra. Ovo je najveća društvena pobuna naroda odozdo u modernoj srpskoj istoriji“, zaključuje.
Advokatska podrška zahtevima studenata, kao i zahtev za prestanak urušavanja vladavine prava, poziv je i ostatku našeg društva, da snažno stane uz studente i podrži njihovu borbu.